Umjetnost je kao džungla - u njoj može da se živi, ali i zaluta

Nakon godine nesumnjivog uspjeha, u kojoj je svoja djela predstavio publici šest evropskih zemalja na ukupno 23 izložbe, od kojih su dvije samostalne, a finalna u norveškom Dramenu - njegova 68. samostalna do sad - bila najljepši finiš 2018, ugledni slikar Džeko Hodžić (69) u 2019. godine postavio je samom sebi novi veliki izazov. Pred rođenim Bjelopoljcem, afirmisanim u Sarajevu, gdje već decenijama živi i stvara, sada je finalizacija treće kreacije iz njegovog magnum opusa “Apokalipsa” za koji je dobio aklamativnu podršku likovne kritike BiH i stručne javnosti regiona.

“Apokalipsa III” začeta je za vrijeme Hodžićevog boravka u Baru prošlog ljeta, kada je akumulirao energiju i inspiraciju za ovo djelo kojim još jednom potvrđuje svoju neraskidivu vezu sa bojom sa kojom, prema sopstvenom priznanju, sarađuje pulsiranjem, “ona prema meni intenzitetom svjetlosti, ja prema njoj osjećajem i temperamentom”. Džeko za “Magazin” priča da je u stvaranje “Apokalipse” ušao bez ikakve namjere - reagovao je “refleksno još osamdesetih godina prošlog vijeka kada je na scenu zajednićke nam države počeo da buja nacionalizam i da se prebrojavaju krvna zrnca”.

“Moja razmišljanja išla su u tom smjeru: šta će biti i kako će završiti ta razbarušena, razularena anarhističko-rušilačka opcija. Meni je to poprimalo apokaliptične forme i krajnji ishod stradanja koje smo svjedočili strašnim razaranjima, groteksnim scenama, gubitkom slobode i ljudstva”, navodi ugledni slikar.

Hodžić je laureat 12 nagrada, među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, Grand Prix ULU BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, nagrada njemačkog grada Vaserburga, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture... Od početka karijere, vodi se idejom da prilikom stvaranja ne treba vjerovati onome što savremenici razumiju. već da treba insistirati i istrajati na onome što ne razumiju, a da pri tome umjetniku istina treba biti vodič, razum čuvar, a pravičnost moć. To je prikazao i u “Apokalipsama” koje zajedno imaju devet djelova - tri trilogije stradanja.

“Apokalipsa I” prikazuje stradanje jedne zemlje, jednog naroda, jednog kraja, ali, na radu nema aluzije na zbivanja 90-ih kod nas iako je inspiracija potaknuta tim događajima, autor “nije želio da rad ima lokalnu dimenziju, već da mu dâ univerzalno značenje da svugdje u svijetu gdje se postavi ima isto značenje - stradanja”.

“Na ovom triptihu najmanje su zastupljeni ljudi. Umjesto čovjeka, po ugledu na istočnjačke priče, tu su životinje koje simbolikom pojačavaju mističnost i doprinose univerzalnosti rada - zmije, jarac, vuci, hijene, lešinari, bik, konji, jagnje. Oba “krila” rada - dan i noć - obgrlile su zmije koje izlaze iz tame grobnice, sprečavajući svoju djecu da izbjegnu stradanja držeći ih kao taoce. Dan nudi borbu i silinu boja u kom se ipak pojavljuje mogućnost spasa u vidu bijelog biblijskog jagnjeta koje simbolizuje mir i dobrotu. Noć nudi tajanstvo, straže na kojima su vuci i lešinari. U samom centru je sukob gdje je mir narušen - simbol snage bika napadaju krvoločne zvijeri, a u dnu kompozicije su noćna ukopavanja mrtvih i opijelo. Jedan par izvodi nasljednika u šetnju gdje ga štiti roditeljska ljubav u okrilju noći, a drugi par pohotno uživa u seksualnom odnosu, jer i u ratu eros je stvaralački princip i garantuje nastavak vrste i opstanak društva. Srednji dio je grobnica - mračan, surov i hladan. Gornjim dijelom dominira orlušina koja u kljunu nosi ljudsku kost. Kad sliku gledate sa određene distance, ptičurina tvori lik zlotvora, sotone, koji želi da vlada svijetom umjesto Boga”, opisuje Hodžić prvu svoju “Apokalipsu”.

Za prve dvije “Apokalipse”, Džeko je uradio oko 500 skica i studija na papiru i oko petnaestak slika manjeg formata, gdje je simbolično horizontalnim linijama odvojio pitome i divlje zvijeri - prve u karantin, a divlje u zatvor. I “Apokalipsa II” je rađena po modelu dan+noć+ masovno stradanje: srednji dio grobnice ima planetarni karakter stradanja, gdje je sve u opasnosti - životinje, ljudi, naselja, šume, planine, groblja...sve je u vrtlogu trenutka nestajanja.

“Čovjek se ni u tom momentu smrti nije odrekao pohlepe, gleda da u zadnjem trenutku zgrabi šta može govoreći sam sebi ‘ovo ti je zadnja prilika’, što svjedoči o karakteru ljudskog društva, kao i to da se ljudska svijest nije mijenjala od nastanka društva do danas, već su se mijenjali samo kostimi, oruđa i oružja, a ciljevi su ostali isti: ubij, popali, opljačkaj, siluj, osvoji i vladaj. To potvrđuje onu narodnu ‘Čovjek je čovjeku vuk’”, ističe sagovornik “Magazina”.

“Apokalipsa III”, koja je u završnoj fazi, nudi totalno stradanje - sve nestaje u vatrenoj oluji, sve je crno i sivo, sa kricima manje obojenih površina koje su nekad predstavljale život u kosmosu. Sve nestaje i pretvoriće se u prah i pepeo, kraj svijeta - kraj vremena. Oštar kontrast ovom kataklizmičnom mračnom finalu je inicijalni dio “Apokalipse III”, okupan mediteranskim suncem i bojama.

“Istina, za nju su neke skice nastale prošlog avgusta u tišini Starog Bara, u hladovini Stare masline i ljuljuškanju i šumu morskih talasa. U Baru sam proveo lijepe dane odmora i druženja sa kolegama, prijateljima i rodbinom u kultnom lokalu ‘Duklja’ kod Gara, gdje se okuplja umjetnički svijet. Iako je Bar tada bio pun turista, ta vreva i gužva su pojačavali inspiraciju i doprinijeli konačnom ishodu. Crna Gora će vidjeti Apokalipsu 1,2 i 3 i ciklus ‘Stradanja’, rado ću ovdje izlagati jer sam rođen na sjeveru, u crnogorskom dijelu Sandžaka”, dodaje Hodžić.

Poslije “Apokalipse III”, otkriva, dolazi do novog praska i novog života, jer, dodaje Džeko, sve će početi ponovo, od luka i strijele “i otkrića koja su nekad život značila”. Naravno, i u novom stvaralačkom periodu boja je ključ koji otvara vrata spoznaje.

“Boja je nešto što me fascinira i dovodi do one tačke uzbuđenja kad se zadrhti. Svojim vibracijama i talasima budi u meni posebnu energiju i širi polje djelovanja tako da je moja aura upija i sa njom se spaja.Ona - boja - i ja kao njen konzument, korisnik, živimo u nekom čudnovatom odnosu podržavanja, pulsiranja i ljubavi”, veli Džeko.

Hodžić je ranije istakao da slikarstvo doživljava kao imanje na kojem se stalno ima nešto raditi. Na tom imanju on ne odmara ni časa, iza njega je preko dvije hiljade djela stvorenih u najrazličitijim tehnikama i sabranih u osam dosadašnjih ciklusa. Umjetnik potvrđuje da i sada, sa višedecenijskim iskustvom, slikarstvo i likovnu umjetnost doživljava kao svoj vrt. “Moje platno, podloga, objekat...u stalnom su fokusu neprestanog kretanja, kreiranja i rada. Nikada nisam zadovoljan postignutim. U svom imanju sam svoj na svome: sijem i sadim šta hoću, obrađujem kako najbolje znam i umijem. Plodove koji su uspjeli pokazujem i u njima uživam. Kada jedan usjev zakaže ili se podloga - zemlja zasiti, ponovno krećem u akciju: sadim, sijem, okopavam, zalijevam i tako uvijek idem dalje. Uživam u rezultatima i u stalnom sam grču i slatkim mukama, ja i moja umjetnost, moja najveća ljubav. Zaljubljen čovjek je u problemu godinu-dvije, onda ostanu navike, uspomene i život ide dalje svojim tokom. Umjetnik je zaljubljen cijelog života i uvijek je u opasnosti da ‘pukne’ od velike ljubavi”, opisuje slikovito Džeko.

S obzirom na to da je ispitao vjerovatno sve dostupne likovne medije i tehnike, koje vrlo često kombinuje, pitanje “Magazina” bilo je i zašto umjetnik, stvaralac uopšte, ne treba da ostaje privržen samo jednoj formi, žanru ili tehnici kreacije uopšte.

“Moj odnos prema stvaranju ima i poprima karakter alhemičara. Lično pridajem značaj kreativnosti nad zanatom i tehnikom. Kreativac krči svoj put kroz džunglu mačetom, a onaj ko je dobro savladao zanat i tehniku vozi se auto-putem sa tri, četiri i više traka”, zaključio je Hodžić.

Zapisi o umjetnosti

“Umjetnost je kao džungla, u njoj može da se živi, zaluta, i izgubi. Umjetnost nema porijeklo i ne priznaje životnu dob. Ona nam nudi mogužnost da sa njom živimo, i da nam ispunjava život. Pomaže nam da uspostavimo harmoniju i unutrašnji sklad sa okolinom, Ona nam nudi model kreativnog hoda naprijed, unurašnji mir i ravnotežu, ili unutrašnji nemir i strah. Talenat je moćan Božiji dar, ali, treba poslušati i kada glava govori. Inspiracija putem vribracija otkriva istinu koju umjetnik nudi u svom djelu”, zapisao je Hodžić.

Potomak slikarske porodice

Rođen 1950. u Godijevu kod Bijelog Polja, Hodžić je 1970. završio Školu primijenjene umjetnosti u Peći, a 1977. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Imao je 68 samostalnih izložbi širom Evrope, od Sarajeva, Zagreba i Beograda do Vaserburga, Erlangena, Štutgarta, Minhena i Dramena. Učestvovao je i na preko 400 kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Učesnik je preko 30 značajnih bijenala i trijenala. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH, Udruženja “Arbeitskreis 68” u Vaserburgu i Udruženja “Kunstverein” u Erlangenu. Potomak slikarske porodice, danas važi za jednog od najistaknutijih BiH slikara, a o njegovom djelu je objavljeno već pet monografija.

( Radomir Petrić )