Ne daj se, Građanska (2)

Dok ćute institucije, počele su lekcije javno. Mladi drže čas. Kreće učenje na trgovima za javni prostor i javno dobro. Mladi su uhvatili talas koji su žene davno pokrenule i obezbijedile mjesta sa kojih se čuje glas poniženih, prevarenih, poraženih... pa su pred Skupštinom imali javni čas, projekciju iz revolucije koja je ukazala da dolazi neko novo vrijeme, da se sanja neki bolji svijet, da nam predstoji širenje ljudskosti i regulacija, da je iznjedrila neke dobre metode za otpor. Nenasilan, naravno. Dokument koji vraća dostojanstvo. Mladi su rekli da nemaju rezervno vrijeme, koje je generacija njihovih roditelja izgubila nepovratno. Rekli su da tih trideset godina žive sa ugašenim radnicima, sa onima koji su omogućili gubitak privrede i industrije. Sa onima koji su se kasno sjetili da su odgovorni za sadašnjost i budućnost. Rekli su da svijet u kojem žive nije ispunio elementarne uslove za život i rad. To potvrđuju činjenice da je sve više mladog svijeta koji ide odavde i traži bolji život na drugom mjestu. Pokazuje i siromaštvo, a i nezaposlenost. Pokazuju konačno i instituicije koje se u svim izvještajima, birokartskim ali izvještajima naših života, definišu kao zarobljene, nefunkcionalne, nepostojeće. Forma za pojedine na platnom spisku u dugoročnom poslu glasanja za apsolutnu vlast. Mladi su pred Skupštinom u nenasilnom otporu. To je ljubav.

Dešava se nešto osjetljivo, ljubavno i humano posljednjih mjeseci u Crnoj Gori. Osjećam to u atmosferi i vazduhu. Klatno se pomjerilo, pa oni koji su neopozivo branili svoje pozicije sa torbama punim kriminala, opljačkanih novaca, korupcije, pristajanja na zločine, pristajanja na nasilje svakog tipa,... sada nisu više tako ubjedljivi u svojim apsolutnim „čistim“ rukama, lažima koje lako izgovaraju kao istine, pukim formalizmom, dok se brane da to nije njihova stvar, nepravdama koje su kao snažne planinske rijeke poplavile sve naše ulice i domove... Jer, desila se ta kap koja je prelila, raspukla taj betonirani hinjeni mir. Ušli smo u taj dugo branjeni prostor koji je izazovao beskrajnu nemoć. „Sađenje luka“, disciplina koja nam je sugerisana kao oni programi za vožnju bagera visoko obrazovanim korisnicima Biroa rada par godina prije, izrodila je iskru kreativnosti. Izletjelo je na ulicu kao jato ptica: Fukar/luk, bez/obraza/luk, kukavič/luk... sa tim i svaki luk koji vonja tjera na otklon, otpor... Nešto se pomaklo, pomjerilo iz tog teškog kamena. Sada se samo čeka da se opet nešto izusti kako bi se mogao otvoriti taj vrtlog osvješćivanja, ta udica koja je uhvatila ribu i ostavila je da se koprca. Konačno je uhvaćena javno izgovorena riječ koja nas duboko ponižava, obesmišljava i povređuje. Konačno su mreže postavljene. Da čujemo ko će sada prvi da sa dronske visine izgovori... Kao kada pukne pa se strane pomjere i zaustave u nekoj tački i verifikuju nesklad koji je nastao. Praznina u tom neskladu, koju nikako da popune, samo se širi. Sada su javno nezaštićeni, sada su javno ogoljeni. I luk naš nasušni može da uđe u naše zastave. Konačno imamo naš suzavac ekološki i nenasilan. Dovoljno da revolucija naše svijesti nastavi da po mirisu i ukusu slijedi ispravan put. Što mogu biti protesti Odupri se. Po meni laboratorija građanskog aktivizma, nenasilnih akcija, kulturnih događaja, projekcija filmova, radionice, tribine, javni časovi, javnih čitanja pred našim institucijama poput onih na agorama. Stajanje u masi koja jeste država Crna Gora. Radosti. To je prva i posljednja odbrana od nezadovoljstva i očaja. Izaći na ulicu kao na koncert. Muškarci i žene zajedno.

Mladi i stari zajedno. Udahnuti političku misao kao miris. Održati čas iz političke teorije. Bez zapaljivih govora. Bez nacionalnih prsa i zastava, grbova, mapi teritorija. Bez raspaljivanja agresije i režanja, bez impulsa osvajanja svijetlim oružjem kojeg ovdje hoće da u kontinuitetu, ostave na našim leđima kao jedinu prepoznatljivu sliku o nama. Sliku besudne zemlje osuđene da se davi u nepravdi razvlastimo radošću i nepristajanjem na više kolona. To komponovanje iz nekog udaljenog vremena kojim se želi reći da smo takvi kakvi smo i da ne umijemo da formiramo drugačiju sliku o sebi je naša odgovornost. Ali i zlo manipulacije patrijarhata kojeg čuvamo u programima na kojima počivaju generacije. U vaspitanju i obrazovanju čuči program koji nas već dugo zamara. Kompletna promjena postojećih obrazovnih sadržaja i institucija je naš strateši cilj. To je više od izbora i političkih programa.

Selektivna, planirana disciplina koja „objašnjava“ materijalne činjenice o nama, a koju u Crnoj Gori kao da svi para i profesionalno tvrde da dobro znaju, oduvjek je bila u rukama onih koji su imali moć da počnu velikim slovom i stave tačku kada sami žele. Istorija je kompozicija onih koji imaju moć. U nju stanu samo oni koji pobjednicima konveniraju. A da je stanje tako vidimo svaki dan u brojnim stručnjacima koji zarad nečije boje crtaju po našim životima granice, teritorije, nacije i krv. Tvrde da su nas očuvali i da nas čuvaju u tradiciji i nacionalnim programima za razvoj kulture. Kao da se čitava dva vijeka ovdje poput onih klisurina nije pomjerilo. Samo smo mi bili naivni. U klisurinama kulture ostali su konzervirani nacionalni i vjerski identiteti. Raspaljeni devedesetim i danas nam za vrat skaču. Nacionalizam i etnicizam i vjerski ekstremizam su smišljeni da bi nas držali u više torova i naoružavali mržnjom i iskopavanjem kostiju. Oduzimamo našoj djeci mogućnost da žive kao normalan svijet. Ti nas izbori ostavljaju usamljenim, krvavim, ubistvenim, nekažnjivim. Suočavanje sa odgovornošću u nekim rupama gdje i tako korodirana ljudskost mora da bude osuđena a ima mogućnost da kazni samu sebe je jedini način da ovaj prostor oslobodimo paleži i zločina koji su u ime etnije i naciona urađeni u naše ime. Dakle, kulturnom revolucijom i osvješćivanjem o drugom je dobrodošla stvarnost. U njoj mogu sposobni i legitimni postavljati osnove za jednu drugačiju realnost. Otpor nacionalizmu i nategnutom biću. Ne razoružavamo se da bi oni došli na vlast. Ne zastupamo ambiciozne političare koji su trideset godina u potrazi za političkim rješenjem. I konstantno u pokušaju jer se drže nacionalističkog mraka i vlastite pohlepe. Voda ipak nešto nosi.

Kritička misao i radost su snaga otpora i promjene. To su prve lekicije u nečem što bi moralo biti kulturna revolucija ako želimo savladati pulsije krvi i tla, razaranja i rata međusobom. Vratite sve nacionalne i vjerske kerove u lance.

To jednoumlje nam je „na nos počelo skakati“. Zbog njega i partijskog zapošljavanja nam je sadašnjost tako puka i sirotinjska a mladost bježi odavde. Program promjene sadrži: nenasilno, nenacionalno, nevjerski, nepopulistički... Ne daj se, Građanska.

( Ervina Dabižinović )