Princip nade

Andrija Popović, predsjednik prisajedinjene LP progovorio iz glave cijelog režima. Zapalo ga. Preventivno isprepadan, pitao je premijera: Jesu li državne institucije spremne da zaštite ustavni i pravni poredak Crne Gore u slučaju eventualne radikalizacije dosadašnjih dostojanstvenih i mirnih protesta? Po običaju, promašio je temu. Hotimično. Takava mu je služba.

Drugi bauk kruži dvorom. Šta da čini sva ta sila državnih adresa, i taj predsjednik lično i premijer i Milivoje, i nekadri sateliti, ako dostojanstveni i mirni protesti, i dalje budu i dostojanstveni i mirni? I, pride, ako budu još masovniji. Čemu onda toliki pendreci, suzavci i štitovi i specijalci spremni da ih upotrijebe?

Režim nema odgovor. Nije do njih. Postoje trenuci u kojima novom životnom snagom šiknu ideje koje su nekad izgledale pobijeđene, nadvladane silom. Zažubori život, dozove i sjećanja i viziju budućnosti. To se Crnoj Gori dešava. Nadilazeći vrijeme, trgovima i ulicama odjekuje sjeme nade koje je u strašnim vremenima devedesetih, posijala Narodna sloga. Režim je na tadašnjim izborima napljačkao dovoljno glasova da očuva vlast. Uzalud. U svijesti ljudi je ostala slika trgova sa kojih je protjerana mržnja. Draž pobune. Poslije dugih zima, sjeme je nicalo tokom Vanjinih protesta, kasnije u građanskoj pobuni nakon nasilnog rušenja protesta Demokratskog fronta. Opet je izgledalo da je sila pobijedila. Nije. Ista ideja evo, većom snagom, okuplja ljude.

Kad bi se ovi građani, ovako masovno, okupljeni oko ideje slobodne Crne Gore, samo šuteći pojavili na Trgu, Đukanović bi osjećao onu strašnu tjeskobu, kakvu uvijek osjećaju diktatori kad podanici iznevjere njihova očekivanja. Pred Crnom Gorom ujedinjenih različitosti i pred nenasiljem kao stavom, on je bespomoćan. Osjeća se poraženo. Ne vara ga osjećaj. On danas jeste poražen. Prizor te poraženosti je i ono čemerno gostovanje u Njemačkoj. Zavađen sa stvarnošću, novinarima se obraćao kao da nastupa na mitingu svojih pristalica. Vrijeđajući im razum. Hoće, veli, da ga svrgnu, da dođu na vlast bez izbora. Diktatoru nema ko da vjeruje. Čitav pokret, sva pobuna ima smisla baš zato što građani traže oteto pravo na slobodan izbor i što ne pristaju na njegove kovertirane izbore.

Đukanović se neće pomiriti sa porazom. Tražiće šansu u diobama, aktiviraće najgore potencijale ovog društva. Zato je važno učvrstiti osvojeni prostor slobode. Ništa spektakularno, ništa što šljašti.

Predstavnici pokreta Odupri se predložili su opozicionim predstavnicima sporazum o zajedničkom formiranju vlade čiji je osnovni zadatak stvaranje uslova za održavanje fer izbora. To je očekivano. O detaljima prijedloga treba razgovarati. Strpljivo se dogovarati.

Važno je što građani postaju subjekt, trajni kontrolor moći. Izborili su se za taj status. Masovnim učešćem u protestima pokazali su da nisu gomila kojom upravljaju i čiju volju diktiraju vođe. Oni su izlaskom na ulicu, oglasili da na Đukanovićeve izbore bez izbora izaći neće.

Rijetko kad građani svojom akcijom uspiju da se izuzmu iz nadležnosti političke klase. Ovo su ti trenuci. Dani pređene crte. Kakav god ishod protesta da bude, ovi će trenuci trajati. Kao princip nade.

Razbijanje straha od sebe i bližnjeg svog, najvažniji je dosadašnji učinak pokreta otpora. Na proteste građane ne izvode političke vođe. Ne izvodi ih naravno ni Duško Knežević. Snimci kovertiranja su bili samo okidač, plamen je čekao priliku da bukne. Zato je svako okupljanje i smotra radosti.

Veliki protestni skupovi, u ritmu koji nalažu potrebe, i pobuna svakoga dana, se ne isključuju već nadopunjuju. Trebaće i jedno i drugo. Samo se ne smije podleći grču datuma i konačnog roka. Režim ima razlog za nervozu. Bitno je da se otpor širi raznim rukavcima koji se slivaju u istu rijeku. Ako se udruže sinhronizovanost i spontanost, desiće se ono što Đukanović sluti. Nemoć moći. Dani u kojima će Crna Gora zastati u generalnom štrajku, kako bi sa njenih tračnica sišao slijepi putnik.

Red je i to reći. U Evropi probuđenih bijesova i ekstremizama crnogorski građanski protesti su bljesak svjetlosti, znak da je i u ovako izmorenom društvu sve moguće i drugačije. Tu svjetlost nije moguće ugasiti silom. Bićemo poraženi jedino ako upalimo svoje mrakove. I odustanemo od sebe.

(Monitor)

( Esad Kočan )