Narativno majstorstvo i specifičan humor
Kako samo Ante Tomić umije - precizno i cinično - i skidajući sloj po sloj, on otkriva mizerne živote novokomponovanih džet-set ekipa, kamuflirane slavom i nadmoći
Regionalna edicija Nove knjige i Vijesti predstaviće neke od autora koji su obilježili početak XXI vijeka na našim prostorima. Jedan od takvih autora svakako je i sjajni hrvatski pisac Ante Tomić, majstor posebnog humora, pripovjedač koji osobenom magijom vodi čitaoce u svoje obično neobične priče...
Ante Tomić rođen je 1970. u Splitu. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu. Ističe da mu je novinarstvo značajno, da nije samo uhljebljenje za pisca. Za svoj novinarski rad nagrađen je nagradom Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolju reportažu. Kao pisac javlja se u časopisu “Torpedo”, a prvu zbirku priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao” objavio je 1997. u Splitu.
Jedan je od najčitanijih savremenih hrvatskih pisaca. Napisao je i niz drama, te scenarija za neke od značajnih filmova.
Po njegovim romanima Što je muškarac bez brkova i Ništa nas ne smije iznenaditi snimljeni su uspješni filmovi, a oba su roman uprizorena u adaptaciji Aide Bukvić u kazalištu. Do sada je objavio zbirke priče “Zaboravio sam gdje sam parkirao” (1997, 2001) i “Veliki šoping” (2004), knjigu drama “Krovna udruga i druga drama” zajedno s Ivicom Ivaniševićem (2005), knjige feljtona i kolumni “Smotra folklora” (2001) i “Klasa optimist” (2004), romane “Što je muškarac bez brkova” (2000), “Ništa nas ne smije iznenaditi” (2003) i “Ljubav, struja, voda & telefon” (2005). Roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” reizdan je nakon pet izdanja zajedno sa scenarijem “Karaula” u posebnoj knjizi 2006. godine. Regionalna edicija donosi njegove romane “Čudo u Poskokovoj Dragi” i “Veličanstveni Poskokovi”.
Roman “Veličanstveni Poskokovi” nije nastavak “Čuda iz Poskokove Drage”, kako se na prvi pogled čini, ali Poskokovi su opet glavni junaci priče, i to onaj dio familije koji se davno odselio u Zagreb. Ante Tomić filmski razvija priču o bogatim ali zlim muškarcima koji su moćnici i koji ne prezaju ni od čega da ostvare snove o apsolutnoj moći. Kako samo Ante Tomić umije - precizno i cinično - i skidajući sloj po sloj, on otkriva mizerne živote novokomponovanih džet-set ekipa, kamuflirane slavom i nadmoći.
Tomić je i jedan od autora koji se ne usteže da podijeli sa čitaocima svoje stavove o najvažnijim pitanjima - otuda su njegove kolumne među najpopularnijima na prostoru zajedničkog četvoroimenog jezika.
“Zapravo mene zapanjuje kako je diktatura blizu. Kako je tu iza ugla. Mi mislimo da smo dostigli nekakvu razinu i da joj sad nema povratka. Da nema šanse. A onda Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Hrvatske vlade, izgovori rečenicu: “Svako ima pravo mislit šta god hoće, ali u svoja četiri zida.” On to potpuno normalno izgovori i ti shvatiš da taj čovjek nema elementarnu političku kulturu, da ne zna stvari koje su u osnovama demokracije, a da je ljudima to potpuno normalno. A znate šta me zapanjuje? Tako, ja hodam ulicom, i čujem neko mi dovikuje na primjer da sam četnik. Zašto on to radi, šta ima od toga, zašto ja njega ljutim? Zašto on mora bit toliko pokoran, toliko se svidjeti vlasti, toliko bit na liniji? Ja ne razumijem taj poriv, šta on ima od toga? Objektivno, ja nisam moćna osoba. Dapače, ja zazirem od toga. Ja nemam nikakav utjecaj na njegov život, ja njemu ne mogu ništa pokvarit. Zašto mu se sviđa ta iluzija da svi moraju isto misliti? Kad to vidiš, onda shvatiš kako je diktatura blizu. Tu, čim izađeš”, kaztao je pisac u jednom novinskom razgovoru (Vreme, broj 1326).
Tomić je nekoliko puta bio na meti primitivnih fašističkih napada. U istom razgovoru komentarisao je i taj momenat, taj dio svoje “književne sudbine”.
“Mislim da ja izazivam takav odij i takvu sablazan. Ja sam negdje njihov tip, odrastao sam na selu, govorim njihovim jezikom, naš jezik je isti, ali sadržaj je potpuno drugačiji. I to njih najviše začuđuje. Ja, recimo, jako volim kako piše Boris Buden, mislim da je on vrlo pametan filozof, politički tekstovi su mu oštroumni, hrabri. Ali da on dođe u Savsku 66 i kaže: dobro veče, ja sam Boris Buden, oni bi rekli izvoli sjedi, a mene bi iscipelarili.” Uživajte u narativnim bravurama i neponovljivom humoru Anta Tomića. Neće vam trebati dugo da shvatite zašto Tomić spada među najpopularnije pisce regiona.
( Vijesti online )