Elvis Beriša: Trud i ulaganje u sebe pobjeđuju predrasude i otpor zajednice

Crnogorska publika novinara Elvisa Berišu nedavno je imala priliku da upozna u okviru emisije „U lavirintu“, koja se emitovala na televiziji Vijesti, a koja se bavila temama od značaja za romsku populaciju. Ipak, Beriša iza sebe ima nekoliko godina rada u novinarstvu, ali i u drugim oblastima, pa je za dodatak Play prepričao svoj put do malih ekrana i otkrio planove za svoju emisiju, ukoliko dođe do snimanja druge sezone.

Prije deset godina, po završetku Srednje elektrotehničke škole „Vaso Aligrudić“, Beriša je pokušao da se zaposli u struci, a tada nije ni slutio da će ga neuspjeh u tom planu dovesti do novinarskih voda.

„Tada sam shvatio da treba da se borim, da mogu mnogo više i zbog toga sam se više posvetio čitanju, jer sam u osnovnoj školi imao lošiji uspjeh. Tokom te tri godine srednje škole, paralelno sam radio fizičke poslove sa mojom braćom i tek kada sam završio sam shvatio da sam na velikom gubitku, jer sam se odlučio za treći stepen“, prisjeća se on i dodaje da je u naredne dvije godine bezuspješno pokušavao da se zaposli.

„Iz toga sam shvatio da treba još više da se borim, pa sam upisao novinarsku školu u Institutu za medije Crne Gore, tamo sam se istakao i ubrzo dobio ponudu za angažman u nedjeljniku Monitor“, prepričava Beriša, koji je nedugo zatim dobio priliku i da radi kao romski medijator.

„Tu sam imao ulogu spone između romske zajednice ili porodice i škole, ali i Ministarstva prosvjete. U tom periodu radio sam kao medijator, novinar u Monitoru, a uključio sam se i u projekat stažiranja u Fondaciji za stipendiranje Roma i upisao prvu godinu studija na Pravnom fakultetu“, objašnjava on.

Beriša dodaje da je tada za polaganje razlike zbog srednje škole bilo potrebno da izdvoji više od hiljadu eura, zbog čega se, pored svih angažmana i zaposlio.

„Kada sam došao na studije, već sam radio tri posla, a nisam znao ni šta je kolokvijum, pa je preovladao strah - da li ću uspjeti, ali sam znao da moram“, prepričava on.

I pored toga što je upisao studije kriminalistike, novinarstvo ga je sve više privlačilo, pa se pita da li će ikada moći da radi u svojoj struci.

„Zato što se moj karakter i principi negdje kose sa onim što sam u međuvremenu shvatio da se mora poštovati u bezbjednosnim strukturama“, smatra Beriša, kojem je sada cilj da ubijedi mlade Rome da se obrazuju, uprkos diskriminaciji sa jedne i pritiscima romske zajednice sa druge strane, što opisuje kao “između dvije vatre”.

„Meni se to takođe desilo - kada sam završio srednju školu određeni članovi romske zajednice su mi govorili da ne treba da se obrazujem, jer ulažem trud i energiju nepotrebno, da se nikada neću zaposliti zbog diskriminacije. To se i desilo, ali ja nisam odustajao“, tvrdi on.

„Danas sam uspio da pokažem i njima i mnogim drugim da postoji i druga strana medalje, za koju je potrebno dosta truda, ulaganja i slobodnog vremena. Bitno je za sve mlade da budu spremni da se odreknu mnogo stvari, poput izlazaka ili novca koji bi potrošili u toj prilici, a koji treba da ulože u sebe“, savjetuje on, a zatim navodi svoj primjer.

„Dugo sam skupljao novac da kupim diktafon, a onda sam ga dobio na poklon, što mi je u tom trenutku bilo veliko zadovoljstvo“, uz smijeh se prisjeća Beriša i dodaje da sitnice nekada mogu imati veliki značaj.

Međutim, ovaj novinar najponosniji je na osnivanje prve romske organizacije ‘Koračajte sa nama’ (Phiren Amenca), koju čine mladi, a koji su pokrenuli i prvi portal za svoju zajednicu – Romalitika.

„Tada smo u zajednici prepoznati kao generacija koja pokušava da promijeni nešto u pozitivnom smislu, a sa druge strane je dio zajednice to vidio drugačije, u smislu da narušavamo nešto što se godinama unazad njegovalo. Taj otpor koji pružamo i danas, na neki način je za starije lidere veoma opasan“, priznaje on.

„Na primjer, oni ne sprječavaju ugovorene brakove, zbog čega dobijaju podršku zajednice koju kasnije zloupotrebljavaju u druge svrhe, a mi pružamo otpor tim stvarima i zbog toga smo kod nekih negativni primjeri“, pojasnio je on i u šali dodao da i sam u svojoj zajednici „možda nije pravi primjer“.

„Jer moji vršnjaci već imaju dvoje ili troje djece. Ipak, ima i onih koji prepoznaju to što radimo, pa mi i neki stariji članovi zajednice pružaju podršku i ne gledaju na to što sam na primjer zakasnio sa ženidbom i drugim običajima, jer su svjesni da neko treba da probije taj led“, priča 27-godišnjak.

On je svoju borbu prenio i na male ekrane uz pomoć Centra za istraživačko novinarstvo, dnevnog lista i televizije Vijesti i Monitorovog centra za demokratiju i medije.

„U Monitoru su vidjeli da sam dobar u oblasti novinarstva, oni su prepoznali da bih mogao biti i voditelj emisije, a meni je to bio izazov, iako je postojala doza straha da li ću to iznijeti na kvalitetan način“, kaže Beriša i dodaje da je sve počelo nakon probne emisije.

„Bilo je velike treme, iako je bila samo proba, jer je u mojoj glavi to bilo kao program uživo, ali tada su kolege moju ozbiljnost shvatile kao spremnost za voditeljski posao“, nastavlja on, a zatim se prisjeća prve emisije u kojoj su mu gosti bili reditelj Nikola Vukčević, Radovan Stijović iz Uprave policije i Marko Kastratović iz Centra za socijalni rad.

„Tema je bila prosjačenje i nju sam izabrao, jer smatram da je to jedan od najvećih problema sa kojim se romska zajednica suočava, ali i djeca bez obzira na to da li su romska ili ne“, smatra on, a potom objašnjava kako je izabrao naziv emisije.

„Priča oko romske inkluzije je godinama u lavirintu. Donose se strategije, planovi, sprovode se brojni projekti, ulažu se značajna sredstva, a na kraju smo na istom. Ne u potpunosti, jer imamo sve više djece u obrazovnim sistemu, ali osim toga ništa više“, tvrdi Beriša, koji kaže da prije snimanja emisije nije imao uzore.

„I kada bih imao, to ne bi bio niko iz Crne Gore. Zbog prirode posla, emisije koje sam pratio, a i sada gledam su Načisto sa kolegom Petrom Komnenićem, Direktno sa Milenom Perović Korać i Okvir na

Javnom servisu i na kojima sam učio kako se treba ili ne treba ponašati. Ipak, iako je sve to dobro isplanirano u glavi, kad sjedneš u stolicu i upale se reflektori i kamere, potpuno je druga priča“, ispričao je mladi novinar.

Snimanje druge sezone emisije za sada je neizvjesno, a ukoliko dođe do novih epizoda Beriša već zna koga bi ugostio i koje teme bi volio da obradi.

„Ima mnogo sagovornika, ali i tema, tako da bi sigurno bilo vezano za romsku zajednicu. Volio bih da se bavim temom stanovanja, zato što je u posljednje dvije godine sagrađeno nekoliko stambenih jedinica na Koniku, ali i u Nikšiću, a o njima se ne zna mnogo. Na koji način su se gradile, da li su u potpunosti ispunile norme i standarde, da li postoje ugovori i da li može da se desi da izgube stan nakon nekoliko godina. A ovakve vrste obezbjeđivanja stanova se rade i za neromsku populaciju - da li je to rađeno po drugim standardima, ako nije, onda i ti ljudi imaju iste probleme“, poručuje Beriša.

Nada jača od straha

Na pitanje da li mu je rad na emisiji U lavirintu, donio probleme u romskoj zajednici, Beriša odgovara:

„I ranije sam se bavio osjetljivim temama, pisanjem članaka za Monitor i veoma sam ponosan na publikaciju ‘Nada jača od straha’. Zato što mnogi mladi Romi i Romkinje imaju želju, ali strah pobjeđuje i vrlo često se odlučuju za povlačenje i rad na tradicionalnim poslovima, jer nailaze na otpor zajednice i odbacivanje. To je ono što se meni dešavalo i što mi se dešava i danas, zato što je zajednica zatvorena i nije navikla da se uvode noviteti u tom začaranom krugu. Kroz vođenje emisije nisam naišao na negativne reakcije, već pozitivne. Na primjer, nedavno sam prisustvovao svadbi i bio je veoma lijep osjećaj kada su stariji članovi romske zajednice prilazili za moj sto da mi čestitaju na emisiji. Ali u svakom stadu ima crnih ovaca i uvijek se nađe neko ko želi da ospori uspjeh, ali ne može jedna osoba biti jača od truda i neprospavanih noći“.

Roditelji su pružali podršku, ali su bili i skeptični

Beriša priznaje da tokom školovanja od roditelja nije dobijao potpunu, bezuslovnu podršku, što je čest slučaj sa mladima u njegovoj zajednici.

„Osjećao sam da, iako imam njihovu podršku, postoji znak pitanja da li je sve to vrijedno, hoću li uspjeti, da li gubim vrijeme na nešto što je upitno u našem društvu i da li zapravo time samo nižem sebi neprijatelje ili ću uspjeti da se probijem i ostvarim svoje ciljeve“, prepričava on i dodaje da je danas situacija drugačija.

„Iako nisu baš srećni, jer su shvatili da je vrijedno, nezadovoljni su što nisam često kod kuće sa njima i što imam puno drugih obaveza“, otkrio je on.

( Mirela Zogović )