Brkove i Rezakove poslastice još se pamte

Iako poslatičarne “Mladost” nema na Žabljaku još od 1991. godine, mnogi Durmitorci i danas pamte poslastice majstora Nazmi Zulbeharovića-Brka i Abdurezelja-Rezaka Bekira.

O tome svjedoči lavina komentara i emocija koju je pokrenula samo jedna fotografija nekadašnje slastičarne, objavljena na Fejsbuku u grupi “3D Durmitor, dosada, dobročinluk“.

Za 27 godina rada na Žabljaku, od 1965. kada su stigli iz Vrapčišta kod Gostivara, do 1991. godine kada je poslastičara prestala sa radom, Nazmi i Rezak ostavili su lijepi trag i prijatna sjećanja, pa fotografija nije privukla pažnju samo savremenika poslastičare, već i mlađih koji su o njoj i majstorima čuli iz kazivanja starijih.

Njihove baklave, šampite, krempite, vanilice… širile su neodoljiv miris, a dvojica majstora poslovnu ljubaznost i prijateljstvo sa Žabljačanima.

Bez njihovog osmijeha, ni djeca nijesu prolazila.

Mašinski inžinjer Ahmet Bekir ispričao je “Vijestima” da je njegov otac Rezak učio zanat u Izoli i Kopru, u Sloveniji, kod jednog starog italijanskog poslastičara, od koga je dobio neke recepte kolača koji nijesu imale druge poslastičarnice u bivšoj Jugoslaviji. “Nije što su nam bili očevi, zaista su bili veoma pošteni i dobri ljudi. O tome govori podatak da su 27 godina bili ortaci-partneri. Sjećam se da su pomagali dosta ljudima, davali na zajam novac onima kojima nije stigla plata. Preko ljeta smo pomagali ljudima da pripreme drva za zimu i živjeli sa svakim u dobrim odnosima. Žabljačani su nam uzvraćali pažnjom i poštovanjem”, priča Ahmet Bekir, mašinski inženjer koji živi u Makedoniji.

Ahmet kaže da je, uz brata Ćanija i Brkovog sina Imirlija, ljetnje raspuste provodio na Žabljaku, pomažući u radu poslastičare. Družili su se sa vršnjacima, sklopili brojna prijateljstva koja su ponovo oživjela kroz komentara na društvenoj mreži.

“Samo da znate da vas Durmitorci često pominju. Obilježili ste jedan period u našem kraju i ostali u lijepoj uspomeni”, napisala je Nađa Vojinović.

Ahmet joj je sa zahvalnošću odgovorio da su “vjerovatno plemenitost i ponos ljudi sa Durmitora uticali i na naš karakter, odgoj, obrazovanje i kulturu, tako da smo i mi puno zahvalni i ponosni što smo dio svog života proveli u najlepšem dijelu zemaljske kugle”. Žabljačke poslastičarnice prisjetio se i Stanko Popović iz Novog Sada.

“Poslastičarnica ‘Mladost’ je dio našeg djetinjstva. Baklave, urmašice, krempite, šampite...i taj famozni zimski sladoled... Bili su uvaženi i poštovani od Žabljačana. Brojne su dogodovštine o tome kako su đaci trampili jaja iz jasala za slatkiše... Abdurezelj je na nekim malim kolicima na Crno jezero dovozio neku specijalnu kantu u kojoj se sladoled nije topio i mađioničarski u nekoliko fišeka ubacivao raznobojne kugle, tu pored one klupe koja bi mogla da ispriča puno lijepih priča. A znali su brko Nazmi i Abdurezelj da sa onom famoznom kantom budu na svima vašarima, na Njegovuđi, kod Banskih kuća, čak i na Trsi...”

“Ruska pita, sladoled i šampita u čaši (kačamak)”, prisjetio se specijaliteta Dejan Karadžić iz Šapca.

Ahmet mu je odgovorio da kačamak - šampitu sa sladoledom u čaši, nije primijetio nigdje i da je to vjerovatno bio specijalitet njihove poslastičarnice.

Mnogi su komentarisali da je njihov sladoled bio nezaboravan, a Ahmet je odgovorio da se niko nije požalio jer je pravljen od mlijeka sa Durmitora.

Mnogima je objava na Fejsbuku bila i saznanje da dobri žabljački poslastičari više nijesu među živima.

Ali, obnovljena su prijateljstva rasuta po Evropi i čak do Kanade.

Ahmet, Ćani i Imirli namjeravaju da ove godine na Žabljaku ponovo budu sa društvom sa kojim su provodili dio djetinjstva.

( Obrad Pješivac )