Kada nema rata, Kurdistan je najbolje mjesto na svijetu
Kurdistan je gostoljubiva zemlja hladnih planinskih potoka i visokih vrhova. Putnici mogu da skijaju u novom izletištu ili šetaju duž suncem okupanih zidova najdubljeg kanjona na Bliskom istoku
Manastir Mar Matai nalazi se na obronku planine i posjetioci mogu da stoje naspram njegovih utvrđenih zidova i gledaju u udaljena, lijepa polja Gornje Mesopotamije. Ovdje, u kolijevci civilizacije, ova građevina je jedan od najstarijih hrišćanskih manastira na svijetu. Na ovom mirnom mjestu teško je zamisliti užase koji se dešavaju.
Hari Šut, penzionisani pukovnik američke vojske, jednog jutra prošle godine prošao je kroz teška vrata manastira i duž zasvođenih arkada. Dječak se u dvorištu igrao sa loptom. Na svom vrhuncu u devetom vijeku, manastir je bio dom za 7.000 monaha. Danas ih ima pet, biskupa, ovog dječaka i njegovu porodicu - svi su preživjeli Islamsku državu.
OvdJe na zapadnom obodu Kurdistana, poluautonomnog regiona na sjeveru Iraka koji je veličine Holandije i gdje živi 5,2 miliona od trideset miliona Kurda koliko ih ima na svijetu, okupljaju se ljudi bez države, koji dolaze iz pograničnih oblasti Iraka, Turske, Irana i Sirije. Činjenica da manastir i dalje stoji, da su ovaj dječak i njegova hrišćanska porodica i dalje živi, da se mala grupa ljudi iz Sjeverne Amerike osjeća dovoljno sigurno da doputuje ovdje - sve to izgleda kao čudo.
Mosul, drugi po veličini grad u Iraku, jedan je od najopasnijih na svijetu i nalazi se svega 30 kilometara jugozapadno. U junu 2014. godine ISIS ga je osvojio. Do avgusta 2014. zlokobne crne zastave ISIS-a pojavile su se svega pet kilometara od manastira.
Pod okriljem noći, upravnik manastira, sveštenik Jusif Ibrahim odnio je brojne drevne spise. Bio je siguran da je manastir izgubljen. Ali su onda počeli vazdušni napadi i kurdska i iračka vojska su preokrenule ratnu sreću. Kalifat je počeo da propada.
Sada je maj 2017. i većina artefakata je vraćena u manastir. Ovo je prvi put da je Šut doveo putnike u manastir.
On vjeruje da bi Kurdistan mogao da bude jedna od najboljih turističkih destinacija na svijetu ako bi samo ljudi prestali da ga brkaju sa Irakom koji vide u vijestima.
Kurdistan je gostoljubiva zemlja hladnih planinskih potoka i visokih vrhova. Putnici mogu da skijaju u novom izletištu ili šetaju duž suncem okupanih zidova najdubljeg kanjona na Bliskom istoku.
Šut je pozvan u Irak u aprilu 2003. kako bi komandovao američkim rezervistima. Kada mu je tura završena, postao je nervozan. “Kao da sam imao rupu u srcu. Želio sam da ostanem”, kaže.
Regionalna vlada Kurdistana ponudila mu je posao u Erbilu. Za zaljubljenika u istoriju, Kurdistan je san snova. Naučio je kurdski i oženio se Kurdistankom.
Na investicionom seminaru u Erbilu 2003. godine Šut je sreo Daglasa Lejtona, Amerikanca koji je u ovu zemlju došao 1992. Njih dvojica su udružili snage i otvorili “Kurdistan Irak turs”; to je jedini turistički operater u Kurdistanu. Sa odlaskom ISIS-a znali su da će se putnici vratiti.
Jednog dana, avion iz Amana sletio je prije zore u Erbil. Grupa od pet turista iz Sjeverne Amerike ušla je u minibus i odvezla se u grad. Redovi poluzavršenih oblakodera dizali su se duž ulica. Prolazili su pored berbernica, knjižara, džamija i kolica prepunih krastavaca i cigareta. Za razliku od arapske populacije u Iraku, u Kurdistanu rijetko koja žena nosi maramu. Ako ignorišete saobraćajne natpise za Irak, pomislili biste da ste u Turskoj.
U jednom trenutku, stižemo do citadele u Erbilu, tvrđave iz 6000. prije nove ere, i družimo se sa Iračanima sa juga koji djeluju oduševljeno što su upoznali Amerikance.
Drugog jutra, odlazimo na sjever ka manastiru Mar Matai. Odatle odlazimo do sela Amijan. Jedna usamljena krava stoji u travi. Dječak u žutoj majici maše nam sa bicikla. U daljini se izdiže struktura od zemlje, brdo koje su drevni stanovnici sela podigli i onda hiljadama godina na njemu gradili sve dok ga nisu napustili, i trava ga je prekrila. Kurdistan je prepun ovih humki.
Pred kraj puta upoznajemo Rikana Rasula (25) koji je otvorio klub za pješačenje i vožnju kajaka za Kurde. Dok stoji pored rijeke Manji Zab, kaže mi da mu je san da otvori radnju sa opremom za kampovanje u Erbilu. Kao Šut i Lejton, i on vidi nešto u Kurdistanu što bi bilo očigledno da nema vijesti.
“Kada nema rata u mojoj zemlji, Kurdistan je najbolje mjesto na svijetu”, kaže.
( Tim Nevil )