Šta nije u redu sa savremenim kapitalizmom?

Prilično neočekivano ispostavilo se da je kapitalizam vidljivo bolestan. Virus socijalizma je još jednom zarazio mlade. Mudrije glave, koje poštuju dosadašnja dostignuća kapitalizma, žele da ga spasu i predlažu razne dijagnoze i ljekove. Ali njihovi se predlozi ponekad kose sa predlozima onih koji bi da uruše taj sistem i tako čine besmislenom tradicionalnu podjelu na ljevicu i desnicu.

Vrlo uspješno je svoj pogled na taj problem dao Raguram Radžan, bivši direktor Banke rezervi Indije, koji sada predaje u Školi biznisa pri Čikaškom univerzitetu. Radžan je rijetko obrazovan i iskusan čovjek.

U novoj knjizi “Treći stub: Kako su tržišta i država ostavili lokalne zajednice u pozadini” on dokazuje da kancerozna ćelija, koja je porazila savremeni kapitalizam, nije rezultat pada ni Levijatana (države) ni Begemota (tržište), već lokalnih zajednica koje su prestale da igraju ulogu mehanizma za ograničavanje ta dva čudovišta.

Zato Radžan kao lijek propisuje “inkluzivni lokalizam” s ciljem da se obnove lokalne zajednice koje mogu ljudima pruže da samopoštovanje, status i smisao života.

Radžanova knjiga, slično knjizi ekonomiste sa Oksforda Pola Kolijera “Budućnost kapitalizma”, postala je dio sve popularnijeg žanra kritike kapitalizma od strane njegovih prijatelja. Radžan je zaštitnik kapitalizma; on priznaje da je kapitalizam prestao da radi u interesu opšteg dobra i zato ga treba vratiti pod kontrolu.

Knjiga “Treći stub” sadrži mnogo dubokog istorijskog konteksta koji pomaže da se objasni aktuelni treunutak, ali su u njoj najuspješnije analizirani događaji nakon II svjetskog rata koji omogućavaju da se razumije zašto je sve počelo da se raspada oko 1970. godine. Do tada je svijet bio preokupiran obnovom i izgradnjom, a ekonomski rast dobio je dodatni podstrek zahvaljujući naprednim tehnologijama u kontekstu zamjenskih investicija.

Ali nakon 1970. godine osnovni tempo rasta ekonomije počeo je da pada, što objašnjava mnoge od današnjih problema. Vlade nisu imale ni najmanju predstavu kako da reaguju na to usporavanje i mogle su samo da obećaju vraćanje izgubljenog posleratnog raja. U većini slučajeva to je značilo povećanje zajmova. Međutim, u Evropi se elita počela baviti ujedinjenjem kontinenta s veliki ciljem da ne dopusti nove slučajeve krvavih ratova. Ali ona je žurila da obezbijedi i očigledne pogodnosti integracije i zato je zaboravila na neophodnost učešća građana u tim procesima. Od tada evropska elita zna da nakon arogancije dolazi osveta.

Uspjesi socijaldemokratije u posleratnom periodu oslabili su sposobnost tržišta da na državu djeluje kao ograničavajući faktor. Po Radžanovom mišljenju, ispostavilo se da ti oslabljeni igrači - u Evropi i u Americi - nisu u stanju da izađu na kraj sa revolucijom u informatičkim i komunikacionim tehnologijama (IKT) s kojima je trebalo da se susretnu; oni su obične građane ostavili oči u oči sa tim prijetnjama. Umjesto da pomognu radnicima da se izbore sa radikalnim promjenama, korporacije su počele da ih dodatno komplikuju iskoristvši nezaštićenost zaposlenih za bogaćenje akcionara i menadžera.

A kako su se silno obogatili! Pošto su prosječni prihodi domaćinstava uglavnom stagnirali, a rastući dio bogatstva išao bogatašima, kapitalizam je postao otvoreno nepravedan i izgubio podršku narioda. Pokušavajući da se izbori sa suparnicima, Begemot je pozvao Levijatana da ga zaštiti, ne shvatajući da radikalno desni, populistički Levijatan na kraju uvijek savlada Begemota.

Dvije ideje u Radžanovoj knjizi treba posebno podvući. Prvo, smanjenje tempa ekonomskog rasta - to je ključni, mada niskofrekventni, razlog današnjih socijalnih i ekonomskih problema. Drugo, negativne posljedice IKT revolucije nisu urođeno svojstvo tehnoloških promjena. Kako smatra Radžan, oni su, prije će biti, posljedica “nesposobnosti države i tržišta da korikuguju rad tržišta”. Iako Radžan to ne naglašava, njegova druga ideja daje nam povoda da se nadamo. Ispostavlja se da nas IKT ne osuđuju obavezno na budućnost sa nezaposlenošću; prosvijećene političke odluke i dalje mogu odigrati važnu ulogu.

Radžan vrlo dobro predstavlja loše ponašanje korporacija, što zvuči posebno efektno iz usta profesora poznate biznis-škole. O samog početka praktično apsolutna doktrina prvenstva interesa akcionara počela je da služi zaštiti menadžera na štetu zaposlenih; njeni negativni efekti dodatno su komplikovani praksom isplate nagrada menadžerima u vidu akcija.

U knjizi “Budućnost kapitalizma” Kolijer nudi isti siže iz iskustva Velike Britanije, pripovijedajući istoriju britanske kompanije koja je izazivala najveće oduševljene u njegovom (i mom) djetinjstvu - Imperial Chemical Industries (ICI). Dok smo odrastali, svi smo se nadali da ćemo raditi u ICI; njena misija bila je da bude “najbolja hemijska kompanija na svijetu”. Ali 1990-ih ICI je korigovala svoj primarni cilj, prigrlivši soluciju povećanja profita za akcionare. Kolijer kaže da je samo ta jedna promjena urušila ovu kompaniju.

A šta sa lokalnim zajednicama? Nekada su SAD bile svjetski lider u sferi državnog obrazovanja otvarajući lokalne škole u kojima su djeca sa različitim talentima i različitim ekonomskim mogućnostima učila zajedno. Kada je osnovnog obrazovanja bilo nedovoljno, lokalne zajednice obezbjeđivale su pristup srednjem obrazovanju za sve.

A danas je neophodan uslov za uspjeh fakultetska diploma, i zato najtalentovanija djeca nastoje da dobiju diplomu koja daleko nadilazi njihove zajednice. U rezultatu dolazi do samosegregacije, oni odlaze u brzorastuće gradove iz kojih su manje talentovani ljudi isključeni zbog skupog života. Udobno smješteni u svojoj blistavoj izolaciji, ti vrlo uspješni ljudi formiraju režim meritokratije u kome do uspjeha dolaze njihova djeca - i to gotovo isključivo njihova djeca.

Kolijer isto to govori o Britaniji u kojoj su se talenovatni kadrovi i udio nacionalnog dohotka počeli u sve većem stepenu da se koncentrišu u Londonu, ostvaljajući daleko iza sebe opuštošene i nezadovoljne lokalne zajednice. Ali, kako primjećuje Džana Ganeš iz Financial Timesa, te prestoničke elite sada su otkrile da su “vezane za leš”.

Sa svoje strane, Radžan smatra da je meritokratija produkt IKT revolucije. Ja mislim da je ta pojava starija. Britanski sociolog Majkl Jang objavio je svoju proročku antiutopiju “Uspon meritokratije” još 1958. godine. Osim toga, Kolijer i ja spadamo u prve britanske meritokrate. Kao što je Jang i predvidio, naša kohorta razbila je sistem za sljedeće generacije nastavljajući pritom da hvali njegova preimućstva. U Škotskoj, u kojoj sam ja odrastao, lokalni talenti, intelektualci, pisci, istoričari, ljudi stvaraoci - otišli su u potrazi za širim poljima ili su jednostavno odbili da se takmiče sa superzvijezdama masovnog tržišta. Zbog toga smo svi postali siromašniji.

Kao i Radžan, mislim da su lokalne zajednice postale kolateralna žrtva toga što je elitna manjina preuzela tržišta i državu. Ali za razliku od Radžana, sumnjičav sam prema ideji da jačanje lokalnih zajednica ili politika lokalizma (inklizuvnog ili ne) može izliječiti naše bolesti. Džina meritokratije sada je već nemoguće vratiti nazad u bocu.

Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Angus Deaton )