Slavko Sobin za "Vijesti": Moj san je da ostavim utisak na generacije

Hrvatska serija “Crno-bijeli svijet”, koja prati doživljaje dvije porodice za vrijeme 80-ih godina u Jugoslaviji, postigla je veliki uspijeh i prevazišla granice svoje zemlje, a nedavno je završena njena treća sezona. Fanove je razočaralo o što će ,po svemu sudeći to biti i posljednja. Bar su takav zaključak izveli nakon što se jedan od glavnih glumaca Slavko Sobin oprostio od serije i svoje uloge Žungula putem Instagrama.

“Žungule, frajeru, hvala ti na svemu. Večeras se opraštamo od CBS, nije do nas, mi bi snimali zauvijek. Za objašnjenja i pitanja zašto ne, slobodno pišite na komunikacije@hrt.hr jer, na kraju krajeva, od vaše love se radi program. A ja bi samo zahvalio svima što ste nas pratili, volili i dali nam vjetar u leđa”, između ostalog je napisao glumac.

Da li je stvarno kraj i kakvo iskustvo je bilo rad na ovoj seriji Sobin je pričao za “Play”. Dotakao se i svojih inostranih angažmana, budući da je igrao u svjetski poznatim naslovima - od serije “Igra prijestola” preko filma “Papilon” do ostvarenja “Hladni rat” koje je ove godine bilo nominovano za Oskara, tepričao o nekadašnjim muzičkim ambicijama i otkrio da se zaljubio u ljepotu Crne Gore.

Kakav je osjećaj dočekati kraj treće sezone “Crno-bijelog svijeta”, kakvo je iskustvo za vas bilo snimanje serije do sad? Kakvi su utisci stigli do vas, je li vas iznenadilo što je serija našla svoju publiku u zemljama okruženja?

Snimiti tri sezone nečega ogromnog je privilegija i samo po sebi pokazatelj enormnog uspjeha. Žungul je prva uloga za koju su me ljudi potapšali po leđima i usudio bih se reći, uloga koja me stvorila. Do nje je sve išlo polako, nikada nisam imao veze, nikada me niko nije gurao, i korak po korak sam gradio svoju karijeru, a “Crno-bijeli svijet” me onda, barem sudeći po nekim daljim angažmanima plasirao na malo jaču poziciju na koju nije lako doći ,s obzirom na veliki broj izuzetno kvalitetnih glumaca u Hrvatskoj. To je uloga koju volim kao da je neki moj alter ego, neki moj produžetak i dobiti poruke tipa “Vi ni ne razumijete da ste ‘Smogovci’ novim generacijama” ne može nego izmamiti i osmijeh i suze radosnice.

“Crno-bijeli svijet” nije proizvod jednog čovjeka nego kompletne porodice koja se savršeno slagala ove tri godine na čelu sa rediteljem GoranomKulenovićem, preko glumaca, produkcije do svakog tehničara, svake osobe koja je radila na njemu. Ovo je projekat koji se pamti i voli zauvijek. Uspjeh u regionu me ne čudi jer to je naše zajedničko vrijeme i zapravo bi bilo divno da se dalje nastavi kao neka koprodukcija, pa da snimamo i u Srbiji i Crnoj Gori i BiH, sa regionalnim glumcima. Da napravimo nešto još veće za publiku da dalje uživa.

Mediji su po vašim komentarima na društvenim mrežama zaključili da se serija neće nastavljati, kad sam pričao ranije sa rediteljem Kulenovićem on mi je rekao da to zavisi od dosta faktora. Nadate li se da postoji mogućnost da se ipak nastavi, pa ako neće HRT da ulaže u nju, da je onda neko drugi preuzme, koliko je to realno po vama... ili je ovo ipak definitivno kraj?

Ja sam se samo vrlo prirodno oprostio od uloge i od publike, jer govora o daljim sezonama nema. HRT nema nikakvu dužnost da nastavi da snima, ali publika ima pravo da traži još i ja sam je samo uputio na pravu adresu, poštor su nama glumcima dolazile poruke: “Pa zašto ne snimate dalje, morate...”. Kao što je Kula već objasnio, proces od zelenog svjetla do snimanja je dug, njemu je potrebno dati prostor da napiše scenario, za pripremu, pa snimanje... Da je HRT htio da nastavi, već bismo znali. Što će biti dalje, ne znam, ali mi smo svi krenuli u nove projekte, nove ugovore, nove avanture jer ne možeš živjeti od želje da ćeš snimati nešto. Iskreno se nadam da ako “Crno-bijeli svijet” zaživi, da ću biti dovoljno mlad i slobodan da i dalje mogu biti Žungul.

Rođeni ste u periodu koji serija prikazuje, tako da pretpostavljam da ga se slabo sjećate, na koji način ste se pripremali za ulogu i uklapali u tu atmosferu 80-ih? Na ovim prostorima se to vrijeme često glorifikuje, mislite li da je to opravdano?

Kulenović i Mirković (Igor, jedan od scenarista) su odradili vrhunsku pripremu s glumcima, ali puno sam pričao i sa roditeljima. Nije to toliko daleko vrijeme da je teško naći informacije, plus fantastični kostimi i šminka su napravili pola priče. Ne bavimo se politikom u seriji, o kojoj postoje oprečna mišljenja, bavimo se samo ovim univerzalnim što su svi voljeli i što svaki svjedok tog vremena vrlo rado i vrlo opširno podijeli kad ga pitaš o tome. Glorifikuje se upravo to, muzika, druženja, dobrosusjedski odnosi, šarenilo, skoro pa kič. I mislim da je to opravdano. Osamdesete su utoliko ljepše zbog svega što je kasnije došlo, da nas nije zadesio rat, one bi bile samo još jedna era, ovako su bile nešto posljednje što mnogi na ovim prostorima pamte kao bezbrižno. Ponavljam, ne bavim se politikom, samo nekom radošću tog vremena.

Svjedočimo “zlatnom dobu serija” globalno gledano, što mislite o tome i koliko se taj trend prati u Hrvatskoj i regionu, utisak je da imamo sve više serija bliskih onome što se radi na Zapadu, mislite li da je to poželjno i da ćemo možda uskoro sa ovih prostora imati naslov koji će napraviti globalni bum poput nekih drugih evropskih serija?

Kako ne bi bilo poželjno. Već i imamo takav naslov, Matanićeve “Novine” su na Netflixu, to je suludo velik uspijeh. Iako mene trenutno mnogo više raduje da radimo proizvode koji prebacuju do vas. Koji prolaze u regionu. Jer onda već imamo neko tržište, neku publiku. Pojedinačno smo vrlo mala tržišta i ne možeš da radiš serije za određene ciljne grupe. A je*i ga, serija mora biti i finansijski isplativa. Treba nam što više koprodukcija, što više “Senki nad Balkanom” koje su okupile glumce iz svih država. Želim da radim sa mojim crnogorskim kolegama, sa kolegama iz Srbije, Makedonije, BiH... I da svi imamo zajedničku publiku, da uživamo i mi i gledaoci.

Osim u brojnim domaćim serijama, dosta često u odnosu na kolege sa ovih prostora ste igrali u inostranim produkcijama, ali po komentarima vezanim za vaše učešće u “Igra prijestola” seriji i filmu “Papilon” djeluje kao da niste baš bili uvijek oduševljeni prostorom koji vam je pružen? Kakva je razlika (osim one očigledne - ekonomske) između rada na inostranim i domaćim produkcijama, koliko je teško doći do inostranog angažmana i da li je to nešto što preporučujete mlađim kolegama da bi trebalo da ganjaju?

Daleko je od istine da nisam zadovoljan prostorom. Pa i da samo prohodaš po američkom setu je uspijeh. Referišete na pogrešan naslov iz srpskog Kurira (“Sramota me je uloge u Igri prestola”) i rađe ne bih po stoti put objašnjavao tu pogrešno prenešenu izjavu, ali možete je slobodno pronaći u nekom od pređašnjih intervjua.

Mlade kolege bi trebalo da ganjaju što god im je san. Moj san je da imam što više publike i biti neko ko će ostaviti utisak na generacije, bilo da ih zabavi, bilo da jasno iznosi svoje stavove. Želim da budem relevantan - ne samo neki ego manijak koji ganja karijeru i ambicije, nego neko ko je ostavio trag. To je moj san. Geografski je on potpuno neodređen, ali eto imam sreću da me traže stranci, a to se uklapa u moju ideju o velikoj publici, tako da je za mene to prirodan smjer kretanja. Isto tako imam potpisane ugovore u Hrvatskoj do kraja 2020, pa bih rekao da mi inostrana karijera ipak nije prioritet.

Pored pomenutih naslova, igrali ste recimo i u filmu “Hladni rat”, koji je pokupio sve same hvale kritike i našao se na brojnim listama najboljih filmova prošle godine. Koje vam je najbolje iskustvo što se tiče inostranih angažmana? Ko vas je posebno oduševio ili iznenadio od velikih imena sa kojima ste možda imali priliku da komunicirate, dijelite set...?

Kad te rukom odabere čovjek koji ima Oskara iza sebe onda je to nevjerovatan kompliment. Svaki put kad pomislim da je Pavel Pavlikovski pogledao recimo sto glumaca i rekao “želim njega”, prođu me žmarci. “Papilon” mi je najdraže iskustvo jer je i do sad najveća uloga i toliko sam uživao u Crnoj Gori, ne podilazim sad vašim čitaocima, nego jednostavno imate predivnu zemlju sa predivnim ljudima. U Kotoru su me prepoznali iz prastare serije “Ruža vjetrova” i toliko me lijepo dočekali, to je bilo divno.

Ali ima i manjih projekata koji imaju neke svoje priče, tipa glumio sam na turskom u mađarskoj seriji i malo je reći da se nismo dobro sporazumjeli na setu i da je to samo po sebi bilo duhovito.

”Prepoznaju nas stranci, svjetski festivali, Netflix... Ali, ne i prosječan Hrvat”, ovo ste izjavili u jednom intervjuu i to je nešto što se često čuje i od umjetnika iz ostalih bivših država Jugoslavije, pa i kod nas u Crnoj Gori. Što mislite da je problem, zašto ne cijenimo svoje dovoljno?

A to je neki naš čudan stav. Znamo da kažemo kako ti domaći ljudi nikad neće oprostiti uspjeh. A i dugo je stvaralaštvo bilo zbilja osrednje sa nekoliko izuzetaka, ali okej, naviknućemo ih sad opet na kvalitet, već se to događa. Ne mogu se požaliti na to koliko publika cijeni “Crno-bijeli svijet”.

Izjavili ste iskreno da preferirate film i TV u odnosu na pozorište, što glumci vrlo rijetko vole da razdvoje tako jasno, zašto?

Pa, kad volim. Ne znam, film ostaje. Bolji sam na kameri nego na daskama. To mi je kao da me pitate zasto mi je draža vanila od čokolade, nisam ni sam siguran zašto, ali više uživam. Pozorište je predivno, neposredni kontakt je predivan. Ali više volim rečenice napisane za film, nego za pozorište. Ja vam zapravo više preferiram da budem neki dio pop kulture, neko ko postoji sa svojom u publikom u domovima, nego što volim riječ “umjetnik”. Kod nas malo krenu da te podcijenjuju, ako snimaš sapunicu, ako ideš u “Ples sa zvijezdama”, ako provodiš vrijeme u teretani. Kao to nisu odlike “umjetnika”. Bez obzira što radim sjajne stvari u pozorištu. Pa da se ne bi borio sa vjetrenjačama, odlučio sam da budem “entertainer”.

Kakvi su vam dalji planovi, angažmani koji vas očekuju u bliskoj budućnosti?

Trenutno sam u “Plesu sa zvijezdama” kao mala pauza od svega, super mi je zabavno i nadam se da isto uspijevam da zabavim ljude. Dovršavam “Senke nad Balkanom” u Srbiji. U maju počinjem snimanje filma ovdje kod kuće i onda od juna nova serija. Par super predstava igram uz sve to i zapravo strašno uživam u svom poslu i rasporedu. Živim ono o čemu sam kao klinac sanjao i nema ljepšeg života od toga.

Nekad gajio i muzičke ambicije

Inače znate da svirate i violinu, kako je došlo do toga, jeste li ikad ranije gajili muzičke ambicije?

Samo sam ih ranije i gajio. Sviram violinu od sedme godine, na nagovor učiteljice iz osnovne škole. Bio sam izuzetno dobar, drugi na državnim takmičenjima, ali sam pred kraj srednje škole odustao zbog prioriteta. Bio sam dijete preopterećeno vannastavnim aktivnostima, jezici, muzičko, najteža gimnazija, dramska sekcija... A gluma me jednostavno najviše privlačila, pa sam sebi odredio prioritete. Srećom, danas imam priliku da sviram violinu u predstavi “Proba orkestra” u ZKM-u tako da nije sav trud bio uzalud. A i strpljivo čekam neku predivnu filmsku ulogu gdje ću spojiti ljubav prema violini i prema glumi.

Jedan od najljepših trenutaka u životu imao na Lovćenu

”Papilon” ste snimali u Crnoj Gori, jeste li osim snimanja imali kad i da malo razgledate, koliko često ste svraćali u ove krajeve uopšte i imate li neka posebna sjećanja koja vas vežu za našu zemlju?

Daaaa, iznajmio sam auto dva dana i vozio se svuda. Jedan od najljepših trenutaka u životu mi je dok sam sam sjedio gore na Lovćenu pored Njegoševog mauzoleja, razmišljao gdje sam bio, gdje sam sad, gdje idem. Neke sam lijepe odluke donio taj dan. Kotor je isto savršen. Predivna zemlja, predivni ljudi. Moraću svakako na Adu Bojanu, ako ne ove, onda dogodine. Imam popis mjesta u Crnoj Gori na koje jednostavno moram otići. Takođe sam snimao i jedan indijski film sa par vaših glumaca i glumica i ovim ih putem grlim, ljubim i zovem da mi malo dođu na more ove godine.

( Stefan Strugar )