Priča iz zemlje tajkuna i prevaranata
Marinka Vorgića redovnim čitaocima Arta ne treba posebno predstavljati. Bili su u prilici čitati mnoge tekstove sa potpisom ovog pisca, kritičara, estetičara... U dodatku Vijesti čitali ste njegove lucidne tekstove o savremenoj književnosti, vrhunske eseje o poeziji, TV kolumne, društveno kritičke osvrte na stvarnost, a zahvaljujući romanu “Još ne sviće” Vorgić se predstavio i kao ozbiljan prozni autor.
Vorgićev roman donosi jednu vrstu “tranzicionog novog realizma”. Novinaru Luki jednoga dana urednik Kosta će iznenada predložiti novu TV koncepciju: umjesto golotinje povratak kritičkom novinarstvu, bez obzira što vlast o tome mislila. Zaokret i rušenje aktualne vlasti Luki će predložiti i Skritore, veliki mafijaški i tranzicijski meštar sviju hulja i kontroverzni poduzetnik. Za vlast i prevrat ima još zainteresiranih, globalnih igrača, pa u korumpiranoj državici, nekakvoj suvremenoj Blitvi, počinju igre prijestola, moći, ucjene i sve vrste neprincipijelnih koalicija, “zemaljski sajam nesmisleni”. Pokazuje se da su svi spremni na sve, da je temeljna čovjekova osobina oportunizam širokog spektra, da su ljudi uglavnom bića bez svojstva.
Povodom prvog, hrvatskog izdanja Vorgićevog romana, Večernji list je pisao:
“Roman je uredio Kruno Lokotar, a objavljen je u izvorniku. Glavni lik romana je novinar Luka koji živi u maloj zemlji koja po mnogočemu podsjeća na Crnu Goru iako u knjizi nije direktno imenovana. Luka ima savjest u vremenu kojem je savjest apsolutno nepotrebna i otežavajuća oklonost za rad u novinama. Ako se zna da je Luka novinar starog, ozbiljnijeg kova koji cijelog života mašta o vlastitom romanu i kojem nisu strane kulturne teme, onda je jasno da imamo posla sa čovjekom koji i nije pragmatičan, nego je utopističko-idealističke, gotovo pa luzerske prirode. Kada mu ostarjeli i iskusni urednik premazan svim mastima Kosta ponudi suradnju na novoj televiziji koja želi imati elitne teme i ne želi podilaziti običnom puku koji razmišlja samo o hrani i svakidašnjem preživljavanju, Luka prihvaća ponudu zbog ludog honorara od dvije tisuće eurića, spreman pregaziti i neke svoje zacementirane principe. No, osim Koste i njegovih tajnovitih financijera koji nisu ljepodusi pa ništa i nikoga ne financiraju radi umjetnosti i istine, nego samo radi interesa, na naoko poštenog i pravdoljubivog Luku svoju opasnu mrežu baca i tajnoviti gospodar života i smrti u maloj državici koja je tuđim novcem i zbog tuđeg profita izbetonirala svoju jadransku obalu pretvorivši se u turistički raj europskog konzumerizma kojemu baš ništa nije sveto.
Tajnoviti Časlav Tiodorović od milja zvan Skritore, mafijaš koji uspješno bježi od medija, ali i osoba od čijeg ubojitog stiska mediji ne uspijevaju uspješno pobjeći, odluči iskoristiti Lukino prijateljstvo s časnim članom intelektualne elite u zabačenom dijelu Europe u kojem su intelektualci oduvijek zadnja rupa na svirali, kako bi ga iskoristio za svoj politički biznis koji je postao unosniji od sirovog kriminala. Hoće li Luka uspjeti u pacificiranju profesora? Ili će se pobuniti protiv Skritorea? Hoće li Skritore doći glave Luki ili Luka Skritoreu?
Koliko će prijatelja Luka žrtvovati na svom plaćeničkom hodočašću beščašća? I hoće li ti prijatelji Lukino izdajstvo platiti glavom ili obrazom? Marinko Vorgić dosljedno odgovara na sva ova pitanja u furioznom završetku ovog političkog trilera koji vrlo fokusirano opisuje stranputice tranzicijskog bivstovanja u zemljama koje su se ne tako davno klele u socijalizam, radnička prava i bratstvo i jedinstvo, da bi sada postale rasadnik religioznog nacionalizma i bjelosvjetske prvobitne akumulacije kapitala. I nema tu nekih velikih razlika između onih ex-jugoslavenskih država koje su već preko reda ušle u naddržavne europske asocijacije ili onih koje za kaznu još kleče pred sve trošnijim i besprizornijim uredima ofucanih europskih birokrata koji mantraju svoje kapitalističko bratstvo i jedinstvo s izvjesnim tragičnim krajem u kojem će, kao po običaju, najviše nastradati baš oni s dna hranidbenog lanca.
Stoga je dobro da je informirani Vorgić zamutio ime svoje državice iz romana “Još ne sviće” koji ima pankersku logiku i dinamiku te pankerske likove, jer se radnja ove knjige savršeno dobro može uklopiti u čitav niz novonastalih država koje nisu uspjele pronaći sigurnu luku za svoje geopolitičke eksperimente.“
U razgovoru za “24 sata”, Vorgić ističe sa je želio pokazati kako ni politika nije ono što je nekad bila. “Njegov kriminalistički roman “Još ne sviće”, objavljen u izdanju 24sata, našao se među 14 knjiga u širem izboru za Nagradu Fric. Vorgićev roman vodi nas u zemlju tajkuna i prevaranata, zemlju u kojoj su se nakon tranzicije izgubile nekadašnje vrijednosti i u kojoj se svatko bori samo za vlastite interese. Iako nigdje to izričito ne spominje, daje se naslutiti kako se radi o Crnoj Gori.
“Crna Gora nije nigdje imenovana u knjizi, ali je svakako prepoznatljiva. Roman daje mnogo univerzalniju sliku balkanske tranzicije i mislim kako se ono što sam prikazao slobodno moglo dogoditi i u nekoj drugoj balkanskoj zemlji” - objašnjava književnik.
Želio je, kaže, opisati trivijalnost koja je u društvu nastala nakon tranzicije. “Dubinska ideja romana je priča o simultanosti pravih, bitnih i trivijalnih stvari. Simultanost nas vodi u besvojstvenost - ustvrdio je Vorgić. Kako bi prikazao trivijalnost o kojoj govori, autor se poslužio zavodljivim motivima tranzicije, kao što su tajkuni, pretvorba i privatizacija, što knjigu čini čitljivom u jednom dahu.
Kruno Lokotar je zapisao: “Još ne sviće crnogorskog pisca, književnog kritičara i publiciste Marinka Vorgića je pomalo krležijanski roman-esej, u kojemu su likovi tu više da istaknu raskošnu pozadinu društva u potpunom sunovratu i dekadenciji, društvu bez orijentira, korumpiranom i licemjernom. U Još ne sviće, noiru ciklične strukture, koja sugerira da se radi o beskonačnoj priči, femme fatale je zamijenio homme fatale. Fatalno je ipak nešto drugo, nešto mnogo veće od puke spolne orijentacije, nešto disperzirano, a tako ljudsko.”
( Kultura Vijesti )