Država proizvodi legalizovane lopove

“Područje za potapanje” ruskog pisca Romana Senčina je hrabra knjiga o tome kako ogromna teritorija Rusije, njene šume, pašnjaci, polja, gradovi, sela, ljudi, životi, duše i grobovi predaka nestaju zbog grabeži za malo vlasti i mnogo novca. “Područje za potapanje” je roman o tome kako je 1974. godine sovjetska vlast odlučila da na rijeci Angari sagradi Bogučansku hidroelektranu. Počeli su silovito, uložili ogroman novac i stali, a zatim su, nakon „perestrojke“, došli mladi oligarsi, oni kojima u Rusiji pripada sve i odlučili da dovrše BoHe. Vlasnik hidroelektrane je milijarder, svemoćni kralj aluminijuma Oleg Igorevič Banjasko (u kome bi čitalac s ozbiljnim razlozima mogao prepoznati Romana Abramoviča), čija kompanija, registrovana na Kipru, rukovodi nastavkom izgradnje „hidre“, kako je zovu mještani s područja za potapanje. Njega nimalo nije briga za nevolje, bijes i tugu hiljada onih koji su prinuđeni da, milom ili silom, napuste svoje domove i presele se u gradove. On, za razliku od utopljenika, ne mari za njihov razrušeni svijet. On želi samo da potopi dio zemljišta. I uzme novac. Veliki novac. Šta će njemu ta daleka zemlja kad on i ne živi u Rusiji, već u Londonu? Za njega je čovjek s područja za potapanje tek zupčanik, trun, mrvica prašine. Roman Senčin, jedan od najistaknutijih predstavnika „novog realizma“ u savremenoj ruskoj književnosti, ovoj temi pristupa gotovo dokumentaristički.

Roman “Područje za potapanje” Romana Senčina objavio je Arhipelag u znamenitoj ediciji Sto slovenskih romana u prevodu Radmile Mečanin. Za ovaj roman Senčin je dobio najvažnije rusko književno priznanje „Velika knjiga“.

Roman Senčin, romansijer, pripovijedač i književni kritičar, rođen je u Sibiru 1971. godine, gdje je odrastao i jedan je od najznačajnijih savremenih ruskih pisaca. Pošto je završio studije mašinstva, studirao je književnost u Moskvi, na Institutu za književnost, gdje sada predaje. Knjige su mu prevedene na kineski, hindu, njemački, francuski, italijanski, finski, mađarski, holandski, poljski, švedski i srpski jezik. Najznačajnije njegove knjige proze su: “Minus”, “Dan bez broja”, “Jeltiševi”, “Led po nogama”, “Informacija”, “Šta vi hoćete”, “Područje za potapanje”. Roman Senčin živi u Moskvi, odakle je i govorio za ART. Intervju je sa ruskog jezika prevela Nela Radojičić.

Glavni lik vašeg romana „Područje za potapanje” je - vlast. Zašto ste vlasti dali tako veliki značaj?

- Glavni junak su, prije, neke snage koje imaju moć, nego vlada, one snage koje mogu da presele veliki broj ljudi s jednog mjesta na drugo i promijene im život i sudbinu. Riječ je o tome da je Bogučansku hidroelektranu gradila toliko država koliko privatni biznis, a ljudi jednostavno nisu mogli naći konačnu instancu koju bi u vezi sa tim nešto pitali. A zašto pridajem vlasti - tačnije tim snagama koje imaju moć - tako veliki značaj: zato što su one zaista moćne.

Mnoga dobra nestaju pred snažnom pohlepom za malo vlasti i obiljem novca. Čovjek zbog novca lako gubi i dušu i moral. Ovo su istine kojih su mnogi ljudi svjesni, ali malo što čine da bi to spriječili. Imate li neko objašnjenje zbog čega je to tako?

- Objašnjenje je jednostavno: u savremenom svijetu praktično je nemoguće živjeti bez novca. Još samo u najzabačenijim uglovima planete postoje grupe ljudi, naselja, gdje je uloga novca minimalna. Tamo imamo naturalnu ekomomiju, ljudi žive od onoga što gaje, sakupljaju, love. Mi svi, naravno, shvatamo da je moralnost veoma važna, ali opet postupamo nemoralno, idemo protiv savjesti, jer svi zavisimo od uslova u kojima se nalazimo, a oni su često amoralni.

U romanu „Područje za potapanje” pomenutoj temi pristupate hrabro, skoro dokumentaristički. Koliko tim načinom pisanja oplemenjujete savremenu rusku književnost? Je li u pitanju novi, postsocijalistički realizam?

- U romanu “Prostor za potapanje” praktično sve je uzeto iz realnog života. Trudio sam se da što manje izmišljam, fantaziram. Dijelom i zato što sam se čuvao od pritužbi od strane vlasti, biznisa. Za svaki fragment romana imam dokumentaciju koja to potvrđuje. Da, ponekad idem na publicistički stil, ali ne smatram to nedostatkom. U Rusiji ima veoma mnogo pisaca koji se, suprotno tome, na sve načine udaljavaju od svakodnevnih tema, od konkretnog. Tako da je moja i proza nekih mojih drugova kao neka protivteža. Književnost mora biti raznolika. Moj roman je prije socijalni nego postsocijalistički.

Knjigu počinjete razgovorom Tolje i Volođe, zapravo, razgovorom tvorca privatizacije Anatolija Čubajsa i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Zašto baš na ovaj način?

- Da, prva glava počinje telefonskim razgovorom izvjesnog Tolje i izvjesnog Volođe, očigledno veoma moćnih ljudi. Pokušao sam da predstavim kako se donose važne odluke. Nije isključeno da je to baš tako.

O predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Putinu danas se govori kao o veoma mudrom i hrabrom državniku. Kakav je Vaš stav o ovoj tvrdnji?

- Nije mi jednostavno da odgovorim na to pitanje. U teoriji, pisci praktično uvijek moraju biti opozicija vlasti. Bilo kojoj. Naravno, ne treba biti histerik, ali nijedna zemaljska vlast nije idealna, a pisac teži idealu i zato, najčešće, i opisuje grozote života, čireve društva i tome slično. Vladimir Putin nije idealan lider, ali ne vjerujem da bi drugi na njegovom mjestu bio bolji. Ustrojstvo države je generalno takvo da uvijek postoji nepravda, klase, socijalne grupe, legalizovani lopovi...

Sovjetska vlast je 1974. godine započela gradnju Bogučanske elektrane, uložila ogroman novac, a potom odustala od dalje gradnje. Poslije “perestrojke” započeti posao nastavio je mladi oligarh Oleg Igorevič Banjasko. Radi se o Vašem imenjaku Romanu Abramoviču, zar ne?

- Ne, Ambramovič nije prototip Bonjaska, to je neko drugi. Ali je takođe u pitanju poznati biznismen. Ne savjetujem da pogađate. Ipak nisam napisao dokumentarni roman, iako je tamo praktično sve uzeto iz stvarnosti. Zato Bonjasko i njegov prototip nisu apsolutni blizanci.

Pišete da je kompanija Olega Igoreviča Bonjaska bila registrovana na Kipru. Zašto baš na Kipru?

- Tamo se nalaze takozvani ofšori. Vjerovatno zato. Finansiranje gradnje Bogučanske HE i postavljanje rezervoara išli su vrlo komplikovanim putevima. Izgleda da su te komplikacije potrebne da bi bilo lakše krasti... Ipak, osnovno pripovijedanje ide preko običnih ljudi, običnih novinara, tako da se oni u svim tim šemama praktično ne mogu ni razabrati. Da sam pisao kroz Volođu, Tolju, Bonjaska, vjerovatno bih se potrudio da siže gradim drugačije.

Ko su oligarsi, multimilijarderi? Otkud im početni kapital? Kako su stekli prvi milion?

- Praktično svi ruski milijarderi počeli su da se bogate u posljednje dvije-tri godine sovjetske vlasti, kada su se pojavile neke ekonomske slobode. To se proširilo već početkom 1990-ih, tokom Jeljcinovog mandata. Glavni izvor prihoda postali su nafta, gas, obojeni metali i ostalo. Baza su bile sovjetske firme koje su privatizovane. U Putinovo vrijeme nešto je uspjelo da se vrati pod kontrolu države, a nešto je država, naprotiv, dala u ruke privatnom kapitalu. Smatram da država treba da bude vlasnik strateških i socijalno važnih grana. Ali, u Rusiji sada cvjetaju privatno-državne kompanije što je jako zbunjujuće za ekonomski život.

Od početka do kraja romana “Područje za potapanje” stalno se nazire pitanje: šta je privatno, a šta je državno. Gdje je početak jednog, a gdje je kraj drugog? Zaista, u dobu postkomunizma, je li moguć ispravan odgovor na ova pitanja?

- O tome sam već nešto rekao. Ne postoji epoha post-komunizma, jer komunizam nije ni bio izgrađen, kao ni normalni socijalizam. Tokom sovjetske vlasti država je nastojala da kontroliše sve, do snek-barova i frizeraja (iako državni, jeftini snek-barovi i frizeraji moraju postojati, pored njih treba da postoje i privatni). U vrijeme Jeljcina država se praktično raspadala. Sad imamo vrlo čudnu situaciju kojoj, kako kažu, nema kraja. Otuda toliko kriminala u ekonomiji, prevara. Mislim da su se nerijetko krivci jednostavno gubili u složenosti računovodstva i narušavali zakon, nemajući pritom koristoljubive namjere.

“Porodica Jeltiševi” je knjiga u kojoj se opisuje istorija propadanja jedne prosječne ruske porodice. Koliko je ova hronika zasnovana na stvarnim događanjima? Koliko je ova priča vjerodostojna psihološkog portreta današnjeg ruskog društva?

- Roman “Porodica Jeltiševi”, kao i “Prostor za potapanje”, zasnovan je na stvarnim događajima. U selu u kom žive moji roditelji postojala je porodica koja je nestala. Takvih priča ima mnogo. Mnogi se iz grada preseljavaju u sela nadajući se da će na zemlji da žive sigurnije. Kupuju kuće novcem od “roditeljskog kapitala”, formiraju domaćinstvo... Ali grad i selo su različiti svjetovi i malo ko od gradskih ljudi uspijeva da tu “pusti korijenje”. Porodici Jeltiševih i mnogim sličnim porodicama to nije uspjelo.

Koliko se današnje rusko društvo promijenilo u odnosu na period SSSR-a?

- Ja sam malo živio u SSSR-u. U suštini, od 1987. je bilo jasno da je socijalizam na izdisaju, da će se SSSR raspasti. A kada je Sovjetski Savez bio jak, još sam bio sasvim mali... Mnogi pamte da je to bilo vrijeme ljudskih odnosa, duhovnosti, da se mnogo čitalo a ljudi se družili. Da nije bilo kulta novca. S jedne strane sigurno je tako, a s druge je bilo mnogo surovosti, uključujući i onu domaću. Sve te grupe mladih, tuče među gradskim kvartovima. Pri čemu su te tuče bile bez nekih jakih razloga... Ja sam različite epohe pokušao da uporedim u romanu “Kiša u Parizu”, koji je relativno nedavno izašao. Uprkos naslovu, glavno mjesto radnje u njemu je moj rodni grad Kizil, a vrijeme je od kraja 1970-ih do 2014. godine. Glavni junak prisjeća se svog sovjetskog djetinjstva, upoređuje devedesete sa 2010-im. Ujedno, upoređuje i sebe.

Čini se da se i sam čovjek mijenja pri promjeni društvenog sistema?

- Ja sam pristalica mišljenja da bivstvovanje određuje svijest. Naravno, na čovjeka u prvom redu utiče životno okruženje. Uključujući i socijalno i političko. Jako je malo titana koji bi postojali i stvarali uprkos toj sredini i njenim pisanim i nepisanim zakonima.

Je li tačno da u doba komunizma u SSSR-u krimi romani nijesu pisani jer, navodno, u to doba u SSSR-u nije ni bilo kriminala?

- Zabluda je da u SSSR-u nije bilo detektivskih, kriminalističkih romana o zločinima koji su se događali u našoj zemlji od 1960. do 1980. Pa i filmova ima mnogo. Često ponovo gledam seriju “Istragu vode znalci” koja je snimana u godinama stagnacije. Tamo ima i jako mnogo privrednog kriminala. Od ozbiljne proze možemo se sjetiti Vasilija Šukšina. Kod njega u mnogim pripovijetkama ima o prestupnicima, slučajeva kada čovjek dospijeva u zatvor. Na primjer “Majčino srce”, “Želja za životom”...

Manje se čita nego u sovjetsko vrijeme

A šta je sa piscima, koja je promjena u njihovom stvaralaštvu najuočljivija u odnosu na vrijeme SSSR-a?

- Imate u vidu pisce sovjetskog ili današnjeg vremena? Ako tako gledamo, promjene su ogromne. Sovjetski pisci obraćali su se ogromnoj čitalačkom auditorijumu, mnogi od njih su se osjećali kao učitelji, asistenti, tješitelji, oni koji nadahnjuju... U suštini, tako je bilo i sa piscima “zlatnog vijeka” ruske književnosti - Gogoljem, Turgenjevim, Dostojevskim, Gončarovim, Tolstojem, Čehovom, Gorkim... I u “zlatnom vijeku” i u sovjetsko vrijeme pritisak cenzure bio je vrlo jak, ali su pisci nalazili puteve kako da izraze misao i zaobiđu zabrane...

Početkom 1990-ih, nakon ogromnog talasa interesovanja za književnost, nastupilo je zahlađenje - dio pisaca je napustio književnost, neki su umrli, ostarili, a drugi su počeli da pišu elitnu, eksperimentalnu književnost, došla je nova generacija autora koja je propagirala tezu da je “pisanje privatna stvar”. Književnost je postala potpuno slobodna, ali je ta sloboda razbila i etičke, moralne okvire. Pisci su se samoizražavali kako su najbolje mogli, a čitaocima je to uskoro dosadilo. Tačnije, većini čitalaca. Čitanje savremene ruske proze postalo je stvar stotina, a ne stotina hiljada ljudi. Početkom 2000-ih došla je nova generacija pisaca - Sergej Šargunov, Zahar Prilepin, Ilja Kočergin, Denis Gucko, Andrej Rubanov - koji su pokušali da obnove onaj nivo dijaloga koji su imali pisci i čitaoci u sovjetsko vrijeme, u “zlatnom vijeku”. Na neko vrijeme interesovanje prema savremenoj prozi se ponovo javilo, ali ono sada, po mom mišljenju, ponovo opada. Skoro da nema djela koja su interesantna čitaocima.

( Vujica Ognjenović )