Kampala, grad koji nikad ne spava

Vinston Čerčil je Ugandu prozvao biserom Afrike. Tako i danas najčešće zovu nekadašnju englesku koloniju, zemlju koju presjeca evator. Njen glavni grad je Kampala, grad za koji kažu da nikada ne spava. Da li je to tako imali su priliku da se uvjere Nikšićani Aleksandar Dedović i Miloš Perović.

„Prvi susret sa ovom afričkom zemljom desio se pred samo svitanje, na aerodromu Entebbe koji se nalazi na oko sat vožnje do glavnog grada, Kampale. Poslije tačno 24 sata putovanja iz Nikšića gdje smo ostavili smrznuto martovsko jutro, dočekao nas je vreli vazduh i velika vlaga od koje se praktično nije moglo disati”, pričaju Dedović i Perović.

Ali, nijesu samo vreli vazduh i velika vlaga dočekali mzunge (bijelce). Tu je i velika frekvencija saobraćaja i neobični “boda boda” motocikl taksi.

“Riječ je o spektakularno razrađenom biznisu pružanja taksi i prevozničkih usluga. Cijene su prilagođene standardu stanovništva, usluga je brza i nesigurna ali da je atrakcija - jeste. Postoje ‘obični’, ili kako bi ih mi nazvali ‘divlji’, i oni registrovani koji djeluju u dvije podkategorije - safe i uber. Prve prepoznate po tome što raspolažu zaštitnim kacigama za sebe i putnika. Saobraćaj regulišu svega tri čudno i nepravilno postavljena semafora u cijelom gradu”.

Iako navikli da u Crnoj Gori na svakom koraku sreću policajce iznenadio ih je izuzetno veliki broj naoružanih ljudi u Kampali.

“Svi oni pripadaju različitim agencijama obezbjeđenja lica i objekata. Hiljade različitih uniformi i vrsta naoružanja odaju utisak da se više radi o potencijalnoj prijetnji nego o doprinosu održavanja javnog reda i mira. Naravno, ulicama redovno patroliraju vozila policije sa ljudima naoružanim dugim cijevima”.

Ono što ih je takođe iznenadilo i Aleksandru teško palo, ne i Milošu, je zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Istina takav zakon postoji i u Crnoj Gori, ali samo na papiru. Sa Ugandom je situacija potpuno drugačija - zakon i u praksi funkcioniše.

“Potpuno neočekivano za tu kulturu niko, ali baš niko ne puši na javnom mjestu. To ne uključuje samo ugostiteljske objekte, otvorene terase, ulicu i trotoare, već i parkove i mjesta veoma udaljena od prolaznika. Raspitujući se za karakter ovog, za nas, fenomena zaključili smo da su u pitanju dvije stvari: velika smrtnost od gladi i različitih zaraznih bolesti i strogi religiozni pogled na život. Desetak puta se desilo da pušaču iz našeg društva priđe prolaznik i bogami oštro upozori na štetnost pušenja, a potom i na zabranu istog”, pričaju njih dvojica ali ne odaju da li je i Aleksandar bio jedan od onih kojima su prolaznici “očitali bukvicu” o štetnosti duvana.

Ali zato priznaju da sa kuhinjom, koja predstavlja neobičan spoj engleske, arapske i azijske gastronomije, nijesu bili oduševljeni. Posebno Miloš.

“Tradicionalna domaća kuhinja nam i nije previše prijala. Trudili smo se da probamo sve, ali su jela koja podsjećaju na našu krtolu najviše prijala želucima. Ovome dodajemo i samozas, malu pitu najsličniju našem bureku. Pire od banana, krmenadle od antilope i ostala jela sa egzotičnim nazivima nijesu nas naročito impresionirala”.

Zato jesu izvor Nila, safari, prirodne ljepote nacionalnog parka „Murchison Falls“, koji je od Kampale udaljen oko sedam sati vožnje.

“Dva dana vožnje kroz predivne predjele i afričke životinje na svega par metara, mirne, navikle na fotografisanje, ali nikako ne odaju pouzdan i prijateljski izgled. U sredini parka je i jezero Albert u kojem ‘kunjaju’ nilski konji. Sjutradan, tokom krstarenja Nilom tamošnji predstavnici ove vrste su bili neobično živahni i raspoloženi da poguraju i prevrnu naš čamac što kažu i nije rijetka pojava. Nijesu rijetki ni krokodili koji sa radošću vrebaju ovaj momenat i čije škljocanje zuba smo mogli lako prepoznati u tišini i ljepoti najduže rijeke na svijetu”.

Pričali bi njih dvojica satima o ljepotama izvora Nila, o jezeru Viktorija, o zemlji punoj ljepote i kontrasta, o svijetu potpuno drugačijem od onoga na koji su navikli.

“Obišli smo i Sezibwa Falls, skriveno mjesto čija polovina pripada Bugandu monarhiji, a polovina anglikanskoj crkvi. Kod domaćeg naroda poznato je kao lječilište, mjesto na kojem se nalazi duševni mir i rješenja za mnoge probleme. Obišli smo i jezero Viktorija sa bogatom florom i faunom, naročito pticama jarkih boja čija imena nijesmo popamtili. Dva su posebna mjesta koja se u Ugandi moraju vidjeti, izvor Nila i ekvator. Posebno je interesantno stajati jednom nogom na sjevernoj a drugom na južnoj zemljinoj polulopti”.

Dosta je toga, kažu njih dvojica, šta obavezno treba vidjeti. Ali, kako rekoše, i osjetiti život u gradu u kome se se pored “trošnih kućeraka nalaze ekskluzivne vile sa najsavremenijim bezbjednosnim sistemima i hoteli sa pet zvjezdica kojima bi pozavidjele najpoznatije turističke detinacije”.

“Svakako treba vidjeti veliku džamiju koja dominira istočnim dijelom grada, a koju je pukovnik Gadafi poklonio Uganđanima. Interesantan i veoma lijep je i Bahai hram, najveći u Africi. Otvoren je za vjernike svih konfesija a kažu da u svijetu ima 80 miliona sljedbenika. Našu pažnju je privukla i kraljevska rezidencija preko puta koje se nalazi Skupština. Zanimljiva je istorija kraljevske porodice, svrgavanje iste od diktatora Idi Amina, te period dobijanja nezavisnosti… Na koju god stranu usmjerite pogled vidite nešto sa čime se po prvi put srećete, nešto neobično, zanimljivo. Kampala je, kao uostalom i Uganda, puna ljepote i kontrasta”.

I ono šte se obavezno mora pomenuti, kada je, kako rekoše u pitanju Uganda, zemlja u kojoj su zvanični jezici engleski i svahili, je narod. Uostalom, narod je uvijek srce jedne zemlje.

“Zaista je u pitanju divan narod, veoma gostoljubiv, širokog osmijeha i bogate i komplikovane prošlosti”, zaključuju naši sagovornici.

( Svetlana Mandić )