Retrospektiva u rodnom gradu
Uspješni dizajner Zvonko Marković se pred dolazak na Fashion Connection osvrće na svoju dvadeset godina dugu karijeru, prisjeća se djetinjstva u Podgorici i objašnjava zašto ga je crnogorska publika čekala od 2012. godine
Poznati dizajner Zvonko Marković nakon višegodišnjeg rada u inostranstvu vratio se na regionalnu modnu scenu, a svoje radove predstaviće i u Crnoj Gori u okviru manifestacije Fashion Connection, 7. aprila. Tim povodom, u razgovoru za “Magazin”, Marković je otkrio da će prikazati retrospektivu onoga što je domaća publika propustila, a sa kojom obilježava i dvije decenije rada.
“Pošto već dugo nisam izlagao ni kod vas, a ni u Beogradu, ovoga puta ću se potruditi da se predstavim sa onim što najbolje znam. Proteklih godina sam gradio kariju van granica Srbije, tako da sam uspio da prezentujem svoju kolekciju u Parizu, dobio nagrade koje su za našu modu veliko dostignuće, predstavio se u Sankt Peterburgu, Njujorku, Šangaju, širom svijeta”, objašnjava on.
“Tako da ću ovoga puta da se potrudim, pošto me nije bilo duže, da napravim miks između tih modnih pariskih, njujorških i šangajskih kolekcija i da predstavim nešto što je da tako kažem bilo najbolje i najkvalitetnije u mom radu”, istakao je Marković.
Kako kaže, predstavljanje u Crnoj Gori neće obuhvatiti samo elegantne haljine, iako su sve kreacije visoka moda.
“Biće tu i komada koji su pomjereni, poput kožnih jakni, kaputića, vezenih komada koji su autentično drugačiji i zanimljivi. To je visoka moda što se tiče izrade, proporcija, unikatnosti, jer su modeli napravljeni ručno sa puno sati vrijednog rada”, odgovara modni dizajner, koji ovim predstavljanjem obilježava i dvadeset godina karijere.
“Moja prva revija je bila 1998. godine u novembru, pa u ovom trenutku možemo reći da je to malo iscurjelo, ali eto nisam imao priliku da to ranije realizujem kod vas. Ali nije ta priča samo o dvadeset, tačnije 21 godini mog rada (po američkom zakonu sam punoljetan)”, uz smijeh nastavlja Marković.
“To je više priča o zaokruživanju moje karijere koja se potpuno promijenjena i drugačije je definisana poslije toliko godina konstatnog rada. Sada nisam samo modni dizajner koji pravi lijepe haljine za poznate ličnosti, već uveliko radim na edukaciji. Radim na Fakultetu za umjetnost i dizajn, takođe sam gost predavač na fakultetu u Njujorku, trudim se da budem aktivan i prisutan na svim lokacijama...”, pohvalio se on.
Kako kaže za tih 20 godina karijere puno puta se pokajao, manje zbog izbora profesije, a više zbog sopstvenog pristupa modi.
“Više bih volio kada bi mi mozak bio potpuno drugačiji. Da budem iskren, iako sam vezan za američke fakultete ja modu shvatam mnogo drugačije, način poimanja mode mi je više francuski ili rimski. Naprosto meni moda ne može biti isključivo i jedno komercijalno dobro i jedna prodajna stavka”, tvrdi on.
“Neko sam ko se prema modi ophodi kao prema vrhu ledenog brijega, kao najvežnijem dostignuću umjetnosti. U trenutku kada smo zadovoljeni svim životnim potrebama i u trenutku kada imamo i lijepe stanove, umjetnička djela na zidovima, automobile i sve što nam je potrebno, osjećamo novu potrebu da i sami budemo dio nekog umjetničkog djela. U tom trenutku ta moda postaje mnogo drugačija, autentična i lična”, pojašnjava dizajner. “Shodno tome i ove kolekcije koje ja pravim su više umjetnička verzija mode, a ne samo kolekcija koja je namijenjena isključivo za prodaju i široke narodne mase, niti da slijepo prati trendove. Kada su žene obučene u te haljine da ne budu u trendu, nego je praktično ta kolekcija nešto što treba da formira trend”, istakao je sagovornik “Magazina”.
“Zahvaljujući tome što ja se bavim modom tako da moja ona uvijek potroši mnogo više para nego što mogu da zaradim od nje (smijeh) često se osjećam kao da sam se okrenuo ka pogrešnoj strani, pogotovo kada vidim kako se dobro živi od pravljenja kopija istih komada, bez potrebe da se kaže nešto o modi ili da se pomjere neke granice”, iskren je on. “U tim trenucima mogu reći da se ne osjećam dobro, ali svaki dan koji provedem u pravljenju onoga što volim, na način na koji volim, to je jedno uživanje koje potpuno ispunjava. Nikada u životu ne bih mogao da budem srećniji da radim nešto drugo”, zaključuje Marković.
Kako kaže, loša strana profesije modnog dizajnera u odnosu na poslove “od devet do pet”, upravo je radno vrijeme.
“Kod mene nema radnog vremena, ja se ne sjećam da sam nekada završio posao u pet. Radim kao dragstor, 24 sata”, uz smijeh konstatuje modni dizajner.
“Moram da pruznam da maštam da imam posao taj od devet do pet i taj momenat da kada krenem kući ostavim posao. Ovako i kada mislim da sam završio uvijek imam nešto još da uradim”, kaže on.
Ipak, rad u modnoj industriji danas je puno lakši u odnosu na period kada je on pravio svoje prve profesionalne korake, naročito za mlade dizajnere koji pokušavaju da se probiju. “Bavim se edukacijom mladih ljudi pa vidim koji su njihovi problemi i sa čime se oni susreću, i zaista mislim da je sada sve to mnogo lakše. Pogotovo što je svima sve dostupno. Krenimo od jednostavnih stvari kada - kada sam ja počinjao nije postojalo modnih časopisi u regionu kao danas, a i ti koji su bili su koštali sumanuto, sada vi na internetu imate sve”, smatra on.
“Sa druge strane možete da napravite nešto u nekom selu i da ga prezentujete preko Instagrama i Fejsbuka, a ako je dovoljno interesantno možete i te kako da skrenete pažnju na sebe. Svijet nije ono što je bio. Mi smo imali grupe ljudi iz raznik medija: BK, Pink, RTS, pa je bilo previranja između njih, a nikada na korist nas dizajnera, već ste morali da odaberete kojoj ćete grupi da pripadate da biste pokrili ciljnu grupu”, prisjeća se on. Nove mogućnosti modernog svijeta ipak donose i nove probleme, a kao neke Marković navodi “fake celebrities”, odnosno lažne slavne ličnosti.
“Valjda je to normalno za svaki posao, pa imate i fake news i lažne novinare. Mene mnogo više brine ta nova atmosfera, religija, gdje svi pričaju koliko im je dobro i pokazuju da treba putovati, da treba obići sve lokacije šitrom svijeta, kao životni standard koji bi trebalo da se dostigne. Ta estetika koju mladi ljudi prihvataju kao nešto potpuno novo me najviše zabrinjava”, poručuje modni dizajner.
Na pitanje zašto tek sada dolazi u Crnu Goru, gdje je posljednju reviju imao 2012. godine, Marković kao opravdanje navodi to što je protekle godine bio veoma zauzet u inostranstvu. “Meni se mnogo stvari izdešavalo u životu u tom periodu, puno puta smo pokušali da prezentujem ono što sam predstavljao širom svijeta, ali prvo krenula saradnja sa Serbia Fashion Weekom gdje sam se upoznao sa velikanima francuske mode, među kojima je i Donald Potard”, prepričava on.
“Tu je i Svetlana Horvat koja je inače moja dobra prijateljica, koja mi je pomogla da dođem do nekih ljudi i to je otvorilo neka potpuno nova vrata u mom životu”, nastavlja Marković. “Tako da sam 2014. krenuo intenzivnije da putujem po svijetu i prezentujem svoj rad. Uslijedile su kolekcije u Parizu, silna snimanja koja sam imao nakon toga, moj rad je prezentovan u Los Anđelesu nakon čega su moje kreacije nosile poznate ličnosti, između ostalih i manekenka Kajli Džener...”, nabraja dizajner.
“Sarađivao sam britanskim The Voiceom, sa njihovim stilistima koji su koristili moje komade u toj emisiji. Jedno vrijeme sam proveo i u Americi, pa sam dobio i Green card za umjetnike... Bilo je mnogo teško balansirati kako da se sve postigne i ovdje i tamo, ali eto Jasna Božović i Danijela Mujović (organizatorke Fashion Connectiona) su bile veoma uporne u tome da me dovedu, nisu odustajale iako sam ja svaki put bio na drugoj egzotičnoj lokaciji. Bila je to velika pauza, ali nadam se da ću ovom kolekcijom pokriti zaostatak”, obećava on.
Za naslovnu fotografiju manifestacije odabrana je upravo ona koja prikazuje Markovićeve modele, a koju potpisuje Nahoko Spiess, a modni dizajner objašnjava kako je došlo do te saradnje.
“Na Serbia Fashion Weeku sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, poput Sune Moya, koja je modni urednik, a koja sarađuje sa poznatom japanskom fotografkinjom Nahoko. Napravili smo jednu promociju unutar naše rezidencije sa gospođom Vesnom Da Vinčom i njenim misicama i Suna i Nakohoko su taj prostor doživjele kao jednu bajku, a ja sam pokušao dodatno da je oživim sa mojim modelima”, prisjetio se on.
“Onda smo u toj rezidenciji napravili nešto potpuno drugačije što taj prostor i zaslužuje, a prelijepe djevojke smo obukli u dvorsku priču. Ta kolekcija je bila inspirisana Jelenom Anžujskom i njenim dolaskom na srpski dvor”, pojasnio je Marković.
Mislio da je Zećanka nazvana po zecu
Iako važi za srpskog dizajnera, Marković je rođen u Podgorici, gdje je proveo djetinjstvo sve dok se nije sa roditeljima preselio u Beograd, pa je u razgovoru za “Magazin” otkrio čega se prvo sjeti kada pomisli na glavni grad Crne Gore.
“Išao sam u Osnovnu školu ‘Milorad Musa Burzan’, pa sam stalno prolazio između ostalog i kroz tursko groblje, sa drugom Kostom i često smo se vraćali kući potpuno mokri, jer smo se igrali i polivali vodom iz bara, a ja na kraju dobijem još i batine”, uz smijeh se prisjeća sada uspješan modni dizajner koji je podijelio i jednu anegdotu.
“Najsmješnije je što sam cijelu mladost proveo u zgradi koja se zove Zećanka i sve vrijeme sam mislio da je ime dobila po zecu, pa sam se skoro izlanuo i rekao da sam živio u Zečanki. Tek tada su mi objasnili da ime nije dobila po zecu nego po Zeti. A stalno sam se pitao i zašto se zgrada zove Vampirica i tek skoro saznao da je to zato što gleda na tursko groblje”, prepričao je Marković.
Galerija
( Mirela Zogović )