Eraldo Baldini: Nije lako razlikovati prirodno i natprirodno

Italijanski pisac, esejista i scenarista Eraldo Baldini je rođen i živi u Raveni. Poslije specijalizacije kulturne antropologije objavio je brojne eseje o tradicionalnim kulturama i folkloru. Istovremeno, posvetio se fikciji, posebno u oblasti noir i misteriozne literature.

Godine 1991. osvojio je nagradu Mystfest of Cattolica. U narativnom polju objavio je, između ostalog romane “Mal’ara”, “Lice soli”, “Ruralna gotika”, “Tri ruke u mraku”, “Niko nije zemlja”, “Male devojke”, “Medicinski triler”, zajedno sa Karlom Lukarelijom i Đampierom Rigosijem, “Djeca, pauci i drugi predatori”, “Magla i pepeo”, “Kao vuk”, “To ljeto krvi i mjeseca”, “Zaboravljeni gladijator”. Autor je i romana za djecu “Čudno ljeto” i “Vrata vremena”. Njegove priče se pojavljuju u različitim antologijama, a knjige su mu prevedene u inostranstvu kod vodećih izdavača.

Junak romana “Kao vuk” Eralda Baldinija je Nazario, državni službenik, narednik Šumskog odreda. Voli svoje šume, uživa da posmatra vukove. Ima srećnu porodicu. Ali kada mu se u životu desi tragedija, Nazario otkriva da, sakrivena u njegovim šumama, postoji začarana dolina čiji su stanovnici veoma oprezni prema strancima. I kao da slijede samo svoje zakone... Roman “Kao vuk” prenosi nemir gotičke priče i ima neke od karakterističnih elemenata bajke: zabačena (začarana) dolina, vidovita djevojčica, isceliteljka, vukovi i čovjek na putu potrage za rešenjem tajne koje je ujedno i odgonetka njegovog postojanja. Knjiga je ispunjena magijskim elementima, slutnjama, privrženošću narodnom sjećanju i starinskim vrijednostima – poput svih bajki koje drže do sebe, ma kako da su mračne. Baldinijev roman “Kao vuk” objavio je Vulkan.

Do kraja osamdesetih prošlog vijeka bavili ste se kulturnom antropologijom i etnografijom. U tom dobu napisali ste nekoliko eseja i zbirku priča. Šta nam možete reći o svom književnom stvaralaštvu iz tog perioda?

Pošto sam diplomirao etnografiju i kulturnu antropologiju, počeo sam da istražujem te teme na univerzitetskom nivou. Već nekoliko godina sam radio kao istraživač i predavač, ali sam na kraju počeo da radim kao urednik za štampu u lokalnoj kompaniji, jer moj univerzitetski rad nije bio dovoljno plaćen. Uprkos tome, nastavio sam (i još to činim) da istražujem i pišem eseje o italijanskim narodnim kulturama, legendama, pričama, tradicijama i sujeverjima, sa posebnim interesovanjem za Romanju, region u kome sam rođen i još uvijek živim. Tokom studija shvatio sam da su priče, sugestije i likovi (bilo stvarni ili imaginarni) koje sam upoznao usput savršene za narativnu upotrebu. Tako je nastala moja prva zbirka kratkih priča, nazvana “Nella nebbia”, a objavila ju je mala lokalna izdavačka kuća. Knjiga je prošla gotovo nezapažena, ali mi je pomogla da izbrusim moje narativne vještine

Poslije toga prešli ste na književnu fikciju. Postoji li neki poseban razlog za tranziciju u svijet imanentne mašte? Zapravo, zašto većina pisaca pribjegava fikciji, kao da nije moguće napisati dobro knjigu bez fiktivnih likova i događaja?

Moja majka je bila strastven čitalac i kada sam bio mali, čitala mi je naglas. Možda sam zato uvijek sanjao da pišem priče. Poslije eksperimentisanja sa “Nella nebbia”, koja me je navela da shvatim da stvarno mogu da pišem, odlučio sam da stvarno pokušam. Nikada nijesam razmišljao previše o odnosu između stvarnosti i fikcije (ipak, to nije temeljna razlika u književnosti), već sam istraživao to između stvarnog i vjerovatnog. Moje priče su realistične čak i kada se čini da prekoračuju granice realnosti u natprirodne, magične ili fantastične dimenzije, jer moji likovi su obično pripadnici popularnog svijeta prošlosti. Oni dijele kulturu koja ne može lako razlikovati ono što je stvarno ili zamišljeno, prirodno ili natprirodno. Ukratko, oni su suočeni sa nekom vrstom svijeta i prirode koja pokazuje “potencijal” koji može biti pozitivan ili negativan i gdje se mogu pokazati superiorne i misteriozne sile.

Kažete da je početkom devedesetih godina poseban značaj za Vas imala priča “Kralj karnevala” kojom ste osvojili Myfest of Cattolica. Koliko je to književno priznanje imalo stvarni značaj za vaše kasnije književno stvaralaštvo?

Ta nagrada je bila veoma važna za mene u to doba. Sa jedne strane, predstavila je moje ime glavnim italijanskim izdavačkim kućama; s druge strane to je učinilo da shvatim da sam ne samo želio da budem pisac, već sam posjedovao i vještine da to mogu pretvoriti u moju profesiju

U svojim knjigama kombinujete “ruralnu gotiku”, noir i horor. Koliko ta kombinacija privlači čitaoce u vašem zavičaju gdje i danas živite?

Do Drugog svjetskog rata Ravena je, kao i ostatak Italije, bila poljoprivredni grad čiji su stanovnici živjeli od zemlje i dijelili drevnu ruralnu kulturu naseljenu strahom, magijom, natprirodnim, pričama i legendama. Možda je to razlog zašto i stanovništvo Ravene i mnogi drugi čitaoci u Italiji uživaju u mojim pričama, jer ih podsjećaju na osjećanja predaka koja modernost nije mogla u potpunosti izbrisati.

Pravu slavu kao pisac doživjeli ste svojim romanom “Mal’aria”, objavljenim u Francuskoj. Tom knjigom osvojili ste prestižnu nagradu “Fregene”. Zašto je ta knjiga, po vama, u tolikoj mjeri privukla pažnju književnih kritičara i žirija?

Razlog je vjerujem taj što “Mal’arija” povezuje veliku istoriju (stvarnost fašističkog režima, opasnost od melioracije zemljišta u velikim ravnicama itd.) i imaginarni svijet ruralnih naroda koji su naselili margine istorije i nastojali da prežive teškoće življenja u kulturi i dalje prožetoj imaginarnim elementima. Ovo je nešto što pripada evropskoj prošlosti, ali koja se u Italiji još rijetko razmatra ili pripovijeda. Dakle, “Mal’aria” je primijećena jer u isto vrijeme pripovijeda nešto novo i drevno.

Kad smo kod književnih priznanja, moramo pomenuti i nagradu “Predazzo” koju ste osvojili knjigom “Kao vuk”. Kako to komentarišete?

“Kao vuk” je jedna od knjiga koje najviše volim. Zbog toga, osvajanje nagrade, zasnovane ne na kritikama, već na osnovu želja čitalaca, učinilo je da se osjećam zaista srećnim i ponosnim. Takođe, Predaco je predivan grad u Dolomitima, oblast u koju idem kada želim da provedem nekoliko dana u tišini planina i šuma, okruženih zapanjujućim pejzažima.

Radnju knjige “Kao vuk” smještate u pedesete godine prošlog vijeka. U njoj se govori o Nazariu, bivšem partizanu, šefu šumarskog korpusa, koji ima strast prema vukovima. Dakle, prisutni su motivi iz Ravene, šuma, jezera, ali i predatori. A zašto baš - vuk?

Kao i ja, Nazario živi u ravnicama, ali njegova najveća želja je da ostavi za sobom sjećanja na rat, žalost i porodične poteškoće i seli se u planine Kasentino, između Romanje i Toskane. Njegov posao na kraju ga odvodi u Kasentino, oblast u kojoj su i dalje nastanjeni vukovi, koje voli i divi im se. Tamo otkriva jednostavnost života zasnovanog na tempu i pravilima prirode i na drevnom mentalitetu, naizgled bezobzirnim, ali još uvijek orijentisanim na vrijednosti solidarnosti i pravde. To je svijet u kome vukovi postaju najznačajniji izraz. Iako se može naći sjajna šuma i močvara sjeverno od Ravene, stvarna “divlja” priroda se može naći na planinama, u Apeninima, što je svega nekoliko kilometara daleko.

Ova knjiga ima neke odlike bajke, šta vas je motivisalo za ovaj žanr priče?

Porodica moje majke potiče iz onih veoma divljih područja Apenina, a baba i djed po majci su mi pričali priče o njihovoj teškoj i lijepoj zemlji, koja je pružila odličnu inspiraciju za ovaj roman. Ove priče su bile prožete fascinantnom magijom bajki koje sam pokušao prenijeti mojim čitaocima.

Veliki ste obožavalac prirode, pogotovo šuma, mirisa borova i smreka kojima je bogata okolina Porto Fuori, grada u kojem živite u pokrajini Ravena. Koliko su čari te predivne prirode našle mjesta u Vašim knjigama?

Porto Fuori je grad sa 5.000 stanovnika vrlo blizu Ravene; ali u rastojanju od nekoliko milja su šume i močvarne ravnice. Kada želim da provodim vrijeme u prirodnom okruženju, idem na planine gdje mogu biti okružen pejzažima kojima najviše volim. Ovo prirodno okruženje nije samo veoma čest opis, već i glavni protagonist mojih romana.

Kakvo je Vaše mišljenje o italijanskoj književnosti danas?

Moj osjećaj (a nadam se da griješim) je da se za današnju italijansku književnost ne može reći da je uglavnom visokog nivoa. Većina romana su detektivske priče, jezik je osiromašen i postoji malo originalnosti.

Kakav je danas status pisaca u Italiji? Koliko se država bavi svojim pisacima?

U Italiji broj čitalaca nikada nije bio veoma značajan i nastavio je da pada. Najcjenjeniji autori su istovremeno već poznati po svojim televizijskim nastupima. Zbog toga nije lako živjeti od narativnog pisanja, a ponekad se osjeti da profesija književnog autora nije mnogo cijenjena. Nadajmo se da je to samo privremena faza i da će se stvari poboljšati...

( Vujica Ognjenović )