Što znači uraditi pravu stvar?

Kada je Spajk Li ove godine sa filmom “BlacKkKlansman” dobio nominaciju za Oskara za najbolji film i prvi put u višedecenijskoj karijeri nominovan za najboljeg reditelja i najbolji scenario, mnogi su pomislili da je bilo više i vrijeme.

Reditelj koji je nedavno proslavio 62. rođendan već dugo važi za jednu od najbitnijih afroameričkih figura u Holivudu, no i pored toga nominacije za najpopularniju nagradu su ga nekako zaobilazile. Možda u tome ima udjela i to što je Li često kritikovao Akademiju, koja stoji iza Oskara, te njen odnos prema nebjelačkim rasama.

Li je konačno dobio svog prvog Oskara, ali za scenario. Titula najboljeg filma pripala je naslovu “Green Book”, što je vjerovatno izazvalo deža vi momenat kod američkog reditelja, podsjetivši ga na nepravdu, kako je on to vidio, koju je doživio njegov film “Do The Right Thing “ iz 1989.

Baš kao i “BlackKklansman”, “Do the Right Thing” je društveno-politički slojevit film koji prilično oštro i direktno otkriva što se krije sa druge strane medalje znane kao “američki san”. Li se publici predstavio komedijama “She’s Gotta Have It” (1986) i “School Daze” (1988), ali je tek “Do the Right Thing” skrenuo više pažnju na reditelja. I od starta je bio obavijen kontroverzom.

Neki kritičari plašili su se da bi zadiranje ovog filma u temu rasnih tenzija u jednom kraju u Bruklinu moglo da izazove nerede. Do toga ipak nije došlo, a Lijevo ostvarenje pokazalo se kao veliki uspjeh kod publike i kritike, usput generišući u društvu važne dijaloge vezane za rasizam i moralnost upotrebe nasilja.

Međutim, od Akademije ni nominacija. I to je razljutilo tada mladog reditelja. Za najbolji film proglašen je “Driving Miss Daisy” čiji koncept dosta podsjeća upravo na “Green Book”. Ko gubi, ima pravo i da se ljuti. Ali je Li, ispostaviće se, itekako imao pravo.

Odolijevanje zubu vremena

“Je*eni ‘Driving Miss Daisy’. Ko uopšte gleda taj film danas?”, zapitaće reditelj u skorašnjem intervjuu. I, ako je zub vremena pokazatelj vrijednosti umjetničkog djela, ispada i da je bio u pravu. Jer danas se filma “Driving Miss Daisy” malo ko sjeća, dok se čini da “Do The Right Thing” nikad relevantniji nije bio, mada star već tačno tri decenije.

Zato su mnogi pomenute nominacije za Oskara doživjeli kao neku vrstu nadokade Liju za taj previd sa kraja osamdesetih. Jer ispostaviće se da je “Do The Right Thing” bio i proročanski. Samo četiri godine kasnije Los Anđeles su razorili rasni nemiri na ivici građanskog rata.

Kada premotamo traku još 20 i kusur godina unaprijed vidjećemo brojne skandalozne slučajeve policijske brutalnosti u Americi nad afroameričkim stanovništvom. Kada su snimci gušenja Erika Garnera i privođenja Fredija Greja tokom kojeg je ubijen isplivali u javnost, fanove filma podsjetili su na sličnu situaciju koja se dešava sa Radio Rahimom (Bil Nan), jednim od bitnijih likova, u “Do The Right Thing”.

Između ljubavi i mržnje

Mada se, kada se priča o ovom filmu, akcenat uglavnom stavlja na rasne konflikte, u njemu vrlo bitne faktore igraju ekonomska anksioznost, generacijsko nerazumijevanje, kao i sistemska represija. Sam konflikt kao pokretač akcija djeluje kao centralna tema, pogotovo kada se uzme u obzir legendarna scena sa pomenutim Radio Rahimom u kojoj on život objašnjava kao konstantnu borbu između ljubavi i mržnje.

Već na samom startu sjajni Samjuel L. Džekson, u ulozi radio voditelja Lav Dedija, budi kako aktere filma, tako i nas gledaoce najavljujući nepodnošljivu vrućinu, koja simboliše rast tenzije u kraju Bedstaj u kojem se održava radnja. Mada tokom prve polovine filma nije najjasnije u kojem pravcu će radnja krenuti, Spajk Li se na svaki mogući način, stilizacijom, izrazitim korišćenjem jarkih boja i konstantnim prikazivanjem znojavih likova trudi da gledaocima nametne neprijatnost koja se osjeća u vazduhu. Bedstaj na prvi pogled djeluje kao mirna multukulturna zajednica, ali se osjeća da nešto tinja ispod.

Svako od likova iz kraja, a Li dobar dio filma upoznajući nas sa njima, pokušava na svoj način da se izbori sa vrućinom koja simbolizuje pritisak rasnih i drugih tenzija. Svako od njih se bori za svoje mjesto pod suncem, makar to značilo i bukvalno „gušteranje“ ekipe sa ugla, i to je ono što veže sve aktere. U dominantno crnačkom kraju tu su i Latinoamerikanci, Amerikanci italijanskog porijekla, Koreanci, između kojih rastu tenzije zajedno sa temperaturom.

Tempirana bomba

Li je prepustio sebi jednu od glavnih uloga, Mukija koji radi u italijanskoj piceriji i koji je tokom većeg dijela filma prilično pasivan lik. Piceriju drži Sal (Deni Ajelo), a za njega rade agresivni Pino (Džon Torturo) i pasivniji Vito (Ričard Edson). Pinu se ne sviđa što radi u crnačkom kraju, mada priznaje da mu je Medžik Džonson omiljeni košarkaš, a Edi Marfi omiljeni glumac.

„Oni nisu crnci... Jesu, ali nisu“, pokušava da objasni Mukiju u jednoj od njihovih brojnih rasprava nakon što ga ovaj pita zašto mrzi toliko pripadnike njegove rase.

Središnji dio filma prikazuje niz konflikta i steretipa, stvarajući atmosferu tempirane bombe. Tako Bagin Aut odlučuje da pozove afroameričku zajednicu na bojkot Salove picerije kada primjeti da na njenom zidu pored slika slavnih Amerikanaca italijanskog porijekla nema Afroamerikanaca, Radio Rahim koji cijelo vrijeme sa svog „geto blastera“ glasno pušta pjesme grupe Public Enemy upada u zvučnu borbu sa Latinoamerikancima koji pokušavaju da slušaju svoju muziku, te svojom pobjedom najavljuje predstojeću dominaciju hip hopa, dok trio „blejača“ sa ugla – Svit Dik Vili, Em El i Kokonat Sid sa prezirom gledaju na Koreance koji su otvorili radnju preko puta njih.

Jedan od upečatljivijih segmenata u filmu je kada pripadnici svih prisutnih društvenih grupa direktno u kameru ispaljuju uvrede bazirane na stereotipima vezanim za ove druge, najavljujući predstojeću erupciju nasilja.

Naivni trenuci dječije igre u filmu se vrlo brzo preokrenu u konfliktne situacije, kao kada se mladi Afroamerikanci prskaju vodom kako bi se rashladili, da bi već u sljedećem trenutku isprskali bijelca koji prolazi u skupom kabrioletu, napravivši incident koji je prizvao policiju. Tu je i bijeli japi, koji simbolizuje buduću gentrifikaciju kraja, a koji slučajno nagazivši Bagin Auta izaziva bijes kod njega, dok ga prijatelji iz kraja ohrabruju da ga iskaže.

Pobijedivši u nekim od tih sitnih konflikta, afroamerički likovi donekle umanjuju svoju frustraciju, ali se vremenom sve više otkriva njihova bespomoćnost. U crnačkom kraju oni su ti koji imaju najmanje prava i pomenute male pobjede nisu dovoljne da promjene sistemsku nejednakost.

Nema lakih odgovora i srećnih krajeva

Gradonačelnik, kako u kraju zovu ostarelog pijanca i beskućnika, savjetuje Mukija da uvijek uradi pravu stvar. Ali slogan iz naslova nije lako raščivijati u ovakvim okolnostima i reditelj poziva publiku da razmišlja o tome što zapravo znači uraditi pravu stvar. Li prepušta publici da odgovori na to.

„Sjećam se da su ljudi često ostajali u bioskopima poslije projekcije i debatovali o onome što su vidjeli“, prisjetiće se on u jednom intervjuu.

Taman kada padne mrak nakupljeni bijes eskalira u Salovoj piceriji. Dolazi do sukoba između njega i njegovih sinova sa jedne i Afroamerikanaca sa druge strane, što ponovo priziva akciju policije koja tokom svog djelovanja ubija Radio Rahima. Do tada pasivni Muki razbija prozor Salove picerije i tim počinju neredi nakon kojih ona biva spaljena. Na kraju svi akteri, svi likovi iz kraja su gubitnici, za razliku od toplog pomirenja među rasama kojim se završavaju „Driving Miss Daisy“ i „Green Book“.

„Ja sam samo htio da ispričam priču, ali je film najviše kritikovan zbog toga što nije pružio odgovor na rasizam. Predstavnici studija željeli su da se Sal i Muki na kraju zagrle, ali ja nisam htio takav spilbergovski kraj“, objasnio je jednom prilikom Li.

Sigurno da nije slučajno što je reditelj dao sebi ulogu Mukija koji razbijanjem prozora picerije pokreće nerede, vjerovatno u želji da poruči da niko nije sposoban da zauvijek bude samo pasivni posmatrač sistemske represije i da se na to mora očekivati odgovor, u krajnjoj crti u vidu bezglavog bijesa i agresije.

Film se završava citatima Martina Lutera Kinga i Malkolma Eksa u kojima imaju suprotne stavove vezane za upotrebu nasilja. Dok prvi smatra da je ono bespotrebno, drugi ga vidi kao legitimnu opciju ako je u samoodbrani. Nakon citata prikazana je slika njih dvojice nasmiješenih i zagrljenih, kao poruka da i jedan i drugi poručuju da kod tako kompleksnih pitanja kao što je pitanje rase u Americi, nema lakih rješenja.

Kakva sloboda?

No osim pitanja rase, tu su i drugi konflikti u filmu koji često ne bivaju toliko istaknuti. Većina likova bori se za ekonomsku stabilnost, a Sal po kratkom postupku razbija iluziju američkog sna o slobodi i jednakosti šansi za sve. „Kakva sloboda, ja sam ovdje šef“, poručuje on Mukiju u jednom trenutku.

Ono što upada u oči je i što ne vidimo moćnike koji upravljaju klimom, tom simboličkom vrućinom koja podiže tenzije. Tek pri kraju filma preko izvještaja Lav Dedija gradonačelnik Njujorka najavljuje posjetu Bedstaju, te da će stati na put ovakvim događajima.

U međuvremenu, pripadnici ovog društva prepušteni su sami sebi. Oni koji su zaduženi za održavanje reda i mira pojave se tek povremeno da bi pokazali silu nad „običnim smrtnicima“, a na kraju su zaslužni i za najveću tragediju – smrt Radio Rahima.

Voda kojom su se klinci na početku hladili, na kraju ne služi vatrogascima da ugase požar u Salovoj piceriji, već da onesposobe masu bijesnu zbog još jedne nepravedne smrti kojoj je prisustvovala.

Vrijeme konflikta

Da se ne radi samo o pitanju rase, već sistemske represije, pokazuje i to što je Li više puta optuživao Matjua Kasovica da je za svoj film „La Haine“ (1995), koji govori o sličnim problemima sistemske represije u predgrađu francuske metropole, „pozajmio“ ideju od njegovog „Do The Right Thing“.

Tokom cijelog filma, kao i podugačkog, sad već kultnog uvoda u kojem Rozi Perez pleše sa bokserskim rukavicama na rukama, može se čuti pjesma „Fight The Power“ („Bori se protiv moćnika“ u slobodnom prevodu) grupe Public Enemy. Na taj način reditelj nam možda poručuje u kom pravcu bi protagonisti trebalo da usmjere svoj bijes umjesto jedni prema drugima, čineći tako sebe gubitnicima na kraju dana.

U vremenu kada svijetom vladaju brojni konflikti, od rasizma u Americi, fašističkih terorističkih akcija poput skorašnje na Novom Zelandu, preko protesta „žutih prsluka“ u Francuskoj i ratova na Bliskom Istoku, pa sve do niza protesta koji se dešavaju u Crnoj Gori i regionu, „Do The Right Thing“ čini se kao film koji nam je potrebniji više nego ikad u potrazi za rješenjima za nepravde koje nas okružuju.

Još kao mladi reditelj Spajk Li je izjavio da želi da u filmovima predstavi društvene probleme i pokrene diskusije. U vezi sa filmom „Do The Right Thing“ on je kazao da bi možda umjesto među publikom dominantne dileme da li je Muki uradio pravu stvar, trebalo da se zapitamo to isto za neke druge. Jer, kako je dodao, iako mnogi likovi u filmu donose moralno dubiozne odluke, jedino su policajci ti za koje je siguran da su stoprocentno moralno na pogrešnoj strani kada su njihove akcije u pitanju.

( Stefan Strugar )