Sahar Delijani: Zapadni čitaoci malo znaju o iranskoj istoriji

„Djeca drveta žakaranda“ je roman prvijenac mlade iranske autorke Sahar Delijani, koji je utemeljen na mučnom ličnom iskustvu autorke, njene porodice i prijatelja. Autorka nas ovim romanom vodi u postrevolucijski Iran, u period između 1983. i 2011. godine. Ova potresna priča o iranskoj istoriji ispričana je iz različitih perspektiva i majstorski je isprepletana brojnim pričama o nasilju, zatvorima i likvidacijama. Njeni likovi su majke, očevi, djeca i ljubavnici, koji su spojeni rodbinskim vezama ili su vezani zajedničkim plimama istorije koje su ih nosile istom cilju.

Neda, Omid i Šeida su troje djece drveta žakaranda. Njihovu sudbinu vidimo prvo kroz oči njihovih staratelja koji se žrtvuju i rizikuju puno brinući o djeci njihovih voljenih koji su zatočeni. Onda slijedi skok u moderno doba, pa vidimo kako Omid, Neda i Šeida kao mladi, odrasli ljudi učestvuju u novom krugu političkih demonstracija i utamničenja. Pravi vrhunac predstavlja sami kraj djela, u kojem Delijani na izvanredan način dočarava ljubavnu priču Nede i Reza, kćerke zatočenice u zatvorima Revolucionarne garde i mladića čiji je otac bio gardist, koji je mladu ženu, Nedinu majku, odveo na mučilište. Ipak, dvoje mladih nikada neće saznati da su se njihovi roditelji u jednom teškom času sreli. O romanu Sahar Delijani „Djeca drveta žakaranda“ Haled Hoseini, autor sjajnih romana “Lovac na zmajeve” i “Hiljadu čudesnih sunaca” je rekao da je to “očaravajući roman koji proslavlja čast ljudskih srca koja vječno žude za slobodom”.

Šta vas je podstaklo da napišete knjigu „Djeca drveta žakaranda“?

- Mislim da je najveći izazov bio da ispričam priču koja je dijelom bila moja, a dijelom i mojih roditelja, da ostanem vjerna priči, a uz to da pustim likove da imaju svoj oblik i glas, balansirajući između realnog i izmišljenog.

Zašto ste izabrali „Djeca drveta žakaranda“ za naslov knjige? Kakvo značenje ima ovo drvo?

- Ja sam razmišjala o drvetu žakaranda kao o nečemu punom nade i lijepom, nečem prema čemu likovi teže i pokušavaju da dosegnu, neki uspijevaju, a neki ne, ali sve je u njihovoj borbi da pronađu nešto smisleno u svojim okolnostima.

Kakva su sjećanja vaših roditelja na Iran prije islamske revolucije? Sekularnu državu zamjenjuje teokratija. Ko su bile žrtve?

- Iako je u Iranu postojala sekularna država prije revolucije, to je bila monarhija i diktatura, vrlo korumpirana i tiranska. Zato su se ljudi pobunili protiv tog sistema. Ono što je došlo nakon toga nije ono što su moji roditelji imali na umu, ali to nije značilo da im se stari sistem više sviđao od novog.

Kako je to povezano sa vašim iskustvima i iskustvima vaše porodice? Šta se desilo vašim roditeljima?

- Moja porodica je bila politički aktivna i prije i poslije revolucije, prvo protiv režima Šaha, a zatim protiv režima Islamske Republike. Oni su bili zatočeni od strane novog režima i bili su u zatvoru zbog svojih političkih aktivnosti.

Rođeni ste u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu. Ko vas je podigao? Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

- Moji djedovi i bake su me odgajali dok su mi roditelji bili u zatvoru. Imala sam četiri godine kada je moja majka puštena i četiri kad je moj otac došao kući. Moje djetinjstvo je bilo radosno, jer smo imali veliku pažnju od naše porodice i naših djedova i baka, do te mjere da su razmazili nas djecu, ali i tragično i strašno jer smo znali da su naši roditelji bili na meti i mi smo se bojali za njih.

Možete li da nas podsjetite kako je počela Islamska revolucija? Koje je bilo glavno neslaganje između pristalica Šaha Reze Pahlavija i Homeinijevih pristalica?

- Islamska revolucija okončala je monarhiju u Iranu i stvorila republiku. Vjerujem da je to glavna razlika na istorijskom nivou.

U vašoj knjizi svaki junak ima svoju ličnu priču. Kako možete opisati svoju knjigu, kao biografiju, roman, svjedočenje?

- Opisala bih ga kao roman inspirisan činjenicama. Moramo imati na umu da su samo dva poglavlja u romanu zasnovana na stvarnosti, a to su dva poglavlja koja se dešavaju u zatvoru Evin. Ostale priče su u potpunosti izmišljene.

Kakvi su životni uslovi u Iranu danas? Da li se stvari mijenjaju na bolje? Može li iko danas iskusiti sudbinu vaših roditelja?

- U Iranu su se stvari u proteklih četrdeset godina dosta promijenile. Islamski režim nije isti, kao ni ljudi. Međutim, veoma je teško reći kakva je situacija u Iranu danas i kako će se ona razvijati, jer u velikoj mjeri zavisi o mnogim stvarima koje se događaju izvan zemlje. Sudbina Irana je u velikoj mjeri vezana za spoljnu politiku zemalja kao što su SAD i Evropska unija, tako da tamo gdje će Iran ići zavisi mnogo od toga koju će liniju politike ove zemlje uzeti u pogledu Irana i ukupnog Bliskog istoka. Na žalost još uvijek ima mnogo političkih zatvorenika u Iranu, aktivista za ljudska prava, pravnika, ekoloških aktivista i tako dalje. Tako se priča na mnogo načina i dalje nastavlja.

Kakve su reakcije vaših čitalaca na Zapadu na knjigu „Djeca drveta žakaranda“? Koliko im je poznata ta neslavna prošlost Irana?

- Iako zapadni čitaoci nijesu svi upoznati sa iranskom istorijom, ono što sam iskusila bili su uglavnom utisci ljudi koji se povezuju i identifikuju sa pričama na ličnijem i ljudskijem nivou. Mnogi od njih, čak i sa Zapada, imaju slične tragedije kroz istoriju svoje zemlje, tako da osnova priče veoma duboko odzvanja u njima.

Da li je ova knjiga objavljena u Iranu? Da li u Iranu postoji sloboda pisanja da se bez bojazni može pisati i o ovakvim temama?

- Knjiga je prevedena na farsi, ali objavljena izvan Irana, uglavnom čitana od strane iranske dijaspore. Nažalost, ovo nije pitanje po kojem se režim osjeća ugodno da govori, i na mnogim nivoima još uvijek se jako negira. Tako da u ovom trenutku neće biti moguće objaviti ga u zemlji.

Vi ste rođeni i živjeli u Iranu, zatim u Sjedinjenim Državama gdje ste se obrazovali. Sada živite u Italiji. Kakvo je vaše iskustvo života u različitim sredinama i kulturama?

- Ja zapravo ne živim više u Italiji. Vratila sam se u Sjedinjene Države. Naravno, svaka zemlja ima svoj kulturni i nacionalni identitet i skup pravila i rituala i stavova koje nosi kao dio tog identiteta. Ali pošto sam imala životna iskustva u mnogim zemljama svijeta, došla sam do iskustva iz prve ruke da smo svi mnogo sličniji nego što mislimo ili u šta nacionalistička retorika želi da vjerujemo. Čak su i naše razlike upravo ono što naš svijet čini raznolikim i prekrasnim mjestom. Ako naučimo da prihvatamo i naše sličnosti i razlike, svijet će nesumnjivo biti mnogo bolje mjesto.

Spisateljica rođena u zatvoru

Sahar Delijani je iranska je spisateljica. Rođena je 1983. godine u zatvoru Evin, u Teheranu, dok su joj oba roditelja bili zatvoreni kao politički aktivisti. Njena majka je provela dvije godine u zatvoru, a njen otac četiri. Njen stric bio je među hiljadama političkih zatvorenika pogubljen i zakopan u masovne grobnice. Ova iskustva služe kao inspiracija za Sahar Delijani. 1996. godine Sahar sa porodicom seli u Sjevernu Kaliforniju gdje na Univerzitetu Berkly diplomira književnost. Od 2006. živjela je sa suprugom u Italiji. Njen debitantski roman „Djeca drveta žakaranda“ objavljen u više od 75 zemalja i preveden na 30 jezika nama je dostupan u izdanju podgoričke Nove knjige i prevodu Danka Ješića.

O univerzalnoj poruci svog romana, Sahar Delijani kaže: „Željela sam da čitaoci shvate kako je istorija ista u svim krajevima svijeta. Svi mi težimo istom. Svaki narod je imao svoje ratove, svoju borbu za demokratiju i svoju borbu za slobodu. Bilo da su te borbe smještene u Siriji, Avganistanu, Burmi, Iranu ili bilo gdje drugo, sve liče jedna na drugu i sve nose istu poruku: da ljudi žive slobodno; da smo svi sličniji nego što mislimo; da svi želimo iste stvari i svi ćemo proći kroz isti bol da ih ostvarimo.“

( Vujica Ognjenović )