Kad se ukaže Gospodar

Osjećam potrebu da se politički deklarišem, za početak, jer ovo što slijedi može biti shvaćeno (i) kao ničim izazvan atak na opstojnost državnih institucija i demokratski izabranog visokodostojnika - što mi, ruku na srce, nikako nije namjera...

Dakle, priznajem da sam, kao i svaki Crnogorac koji drži do sebe, svakoruko fasciniran likom i djelom gospodina Mila Đukanovića, predsjednika našega i prvoga čovjeka Crne Gore - u svakom pogledu.

Podržavam, u načelu, spoljnopolitičku orijentaciju Crne Gore ka evroatlanskim i evropskim integracijama - poglavito iz razloga što sam ubijeđen da je upravo ta orijentacija (jedini) garant da neće doći do reprize sramotne dubrovačke epizode - jedne od najsramotnijih epizoda iz milenijumske crnogorske povijesti. Draže bi mi bilo, s obzirom na broj stanovnika i teritorijalni obuhvat naše državice, da na spoljnopolitičkom planu rezolutno stremimo nečemu što bi se moglo nazvati apsolutnom nezavisnošću - ali sam svjestan da tzv. ekonomski pokazatelji ne dozvoljavaju ni primisao na tu temu. Vazda su, da se ne lažemo, naši glavari moljakali za pare - nikad se nisu ustezali od zaduživanja - u ime države, na naš račun. Veliko je pitanje, takođe, koliko nam opšti civilizacijski nivo (uz nezaobilaznu vjeru prađedovsku) dozvoljava da u ovom trenutku ozbiljno razmišljamo o integraciji u tzv. evroatlanski civilizacijski krug - ali ako je mogla Bugarska, na primjer, ili Rumunija, zašto ne bismo mogli i mi. Smatram, stoga, da je u redu istrajavati na pričicama o dalekom evroatlanskom putu na koji je (barem deklarativno) krenula Crna Gora.

Što se tiče unutrašnjeg plana - apsolutno podržavam nezavisnost Crne Gore - jer alternativa, ako ćemo pravo, i ne postoji - ali imam ogromne rezerve prema nazovi-društvenim vrijednostima koje emaniraju (proizilaze) iz sistema koji gospodin Milo Đukanović - već dugi niz godina, svi smo svjedoci - kroji po svom nahođenju i po svojoj mjeri. Ostati na vlasti - to je ključni imperativ sistema, odnosno režima na čijem je čelu Đukanović - i to po svaku cijenu. I dok sa jedne strane imamo vrlo efektivnog Đukanovića koji - uprkos svemu - vrlo uspješno ostaje/opstaje na vlasti - nošen na rukama posvećenih, privilegovanih i nadasve lojalnih najbližih saradnika i pristalica - sa druge strane imamo vrlo neefektivno crnogorsko društvo koje, nažalost, tone u mulj demagogije i primitivizma - ili, jednom riječju - u malograđanštinu.

Na krilima pomenute fasciniranosti likom i djelom (više likom nego djelom) Mila Đukanovića, predsjednika našega i prvoga Crnogorca - vrlo pasionirano pratim foto-biltene na Facebook stranici “Milo Đukanović” i Internet stranici predsjednik.me - koji vrlo ažurno ilustruju njegova brojna priključenija. Bavim se, pomalo, i analizom tih fotografija - i došao sam do stanovitih zaključaka koje želim da podijelim sa javnošću.

Izdvojio bih, ovom prilikom, dvije fotografije - koje ću pokušati da analiziram strogo u kontekstu onoga što se odnosi na polje djelovanja arhitektonsko-dizajnerske struke. S vremena na vrijeme se ipak sjetim da sam po vokaciji arhitekt - vjerovali ili ne - i svaki put se iznenadim. Razlog tome je u mom dubokom uvjerenju da bi se u istorijskim periodima koji obiluju kontroverzama - poput ovoga - trebalo ustezati od djelovanja koje ostavlja bilo kakvoga traga u prostoru - jer su male šanse, gotovo nikakve, da će taj trag služiti na čast tome ko ga ostavlja.

Dakle, na prvoj fotografiji vidimo predsjednika Đukanovića kako se srdačno rukuje sa gospodinom Du Feijem, predsjednikom kineske korporacije CRBC (China Road and Bridge Corporation) - koja izvodi radove na tzv. prioritetnoj dionici Autoputa Bar - Boljare, od Smokovca do Mateševa. Fotografija je datirana 8. marta 2019. Pretpostavljam da je predsjednik Đukanović ugostio kinesku delegaciju u nekom od prostora u zgradi bivšeg Izvršnog vijeća (Skupštine CG) na adresi Bulevar sv. Petra Cetinjskog br. 12 - na adresi na kojoj se nalazi Sekretarijat predsjednika CG, kao i Kabinet predsjednika CG.

Prvi momenat na fotografiji na koji bih vam skrenuo pažnju su otvorena vrata u dnu hodnika - što će reći da se tom hodniku - koji je obložen (univer) panelima (završni sloj je, ako se ne varam, tzv. tamni mahagoni) - pristupa iz prostora koji je okrečen u bijelo - vjerovatno direktno sa stepeništa. Sigurno je, stoga, da uvažene zvanice nemaju dvojbe gdje počinje oficijelni prostor u kojem nastupa predsjednik CG. Ne znam vrši li se kontrola zvanica baš u tom pretprostoru - prije nego što stupe u oficijelni, predsjednički hodnik - ali je sasvim izvjesno da se u jednom trenutku na drugom kraju hodnika zvanicama ukaže niko drugi do Milo Đukanović, predsjednik naš, dobro osvjetljen tzv. tačkastim osvjetljenjem - da bi, nakon srdačnog rukovanja i toplih riječi dobrodošlice, zvanice uputio u glavni prostor.

Svakome ko je bio u prilici da uđe u neku - u bilo koju - od tih reprezentativnih republičkih (kasnije državnih) zgrada na bivšoj adresi Nemanjina obala - danas Bulevar sv. Petra Cetinjskog - u Narodnu Banku, Skupštinu CG ili Izvršno vijeće (Skupštine CG) - jasno je kako funkcionišu stvari. Imamo centralno stepenište i dugačke, podužne hodnike, s kraja na kraj - i lijevo i desno od stepeništa - a sa obje strane hodnika (tzv. centralne komunikacije) imamo tzv. korisne prostore - kancelarije, kabinete, sale za sastanke i ostalo. Dvaput ili triput sam ulazio u zapadno krilo bivše zgrade Izvršnog vijeća - na adresi Stanka Dragojevića 2 (danas su u tom krilu smještena neka od ministarstava) - dok u južno krilo - na adresi Bulevar sv. Petra Cetinjskog 12. - nikad nisam ušao. Ako je suditi po načinu na koji je ulaz pozicioniran na fasadi, te da je fasada dugačka nekih 50 metara, ne više - rekao bih da hodnik - u koji spada i tih desetak metara koje vidimo na fotografiji (od pretprostora, odnosno od prvih vrata do vrata prostorije u kojoj se razgovara) - opslužuje prostore koji čine jednu funkcionalnu cjelinu. Što će reći da je isključena mogućnost da neko zaluta - i da pokuca na pogrešna vrata - ili da, ne daj bože, otvori pogrešna vrata i prekine važne razgovore u ključnom momentu. Oprostite, veli, tražim gospodina Slavoljuba Miga Stijepovića, generalnog sekretara predsjednika Crne Gore? Sprat niže, odgovara predsjednik CG, stepeništem. Pa lijevo, onda druga vrata lijevo.

Druga stvar je taj parket. Uz uslov da je kvalitetan - a rekao bih da jeste, liči mi na jasen - i da su boje na fotografiji vjerodostojne - da ta intenzivna žuta koju vidimo na fotografiji nije rezultat lakiranja, nego je plemenito svojstvo drveta - krenuo bih - da mi je, recimo, palo u zadatak da preuredim postojeći hodnik, kao i sve prostore koji gravitiraju tom hodniku - baš od tog parketa.

Parket bih ostavio - a sve ostalo bih...

OK, nastavak u sljedećem broju...

( Borislav Vukićević )