Zajedno jači od svih prepreka

Crnogorski karatisti obezbijedili su dvije norme za učešće na 2. Evropskim olimpijskim igrama u Minsku. Plasmanom u finale i srebrnom medaljom na Evropskom prvenstvu u Gvadalahari prva je pripala Mariju Hodžiću, dok je Nikoli Maloviću, uz bronzu u Španiji, put u Bjelorusiji omogućio rival iz polufinala, koji je osvojio zlato.

Standardi i norme crnogorskih karatista - jedinstvo, bespoštedan i sistematski rad, jedini su recept za uspjeh u surovoj konkurenciji, svakim danom sve jačoj. A polazna tačka našeg karatea prilikom sticanja nezavisnosti bio je jedan reprezentativac u nekada zajedničkoj državi u borbama. Malović i Hodžić su se, 13 godina kasnije, u Gvadalahari pobrinuli za jubilarnu, 10 seniorsku veliku medalju u borbama od 2006.

- Smatram da je ključ uspjeha Crne Gore u Španiji bilo naše jedinstvo. Dugo sam već u reperezentaciji, imam 13 medalja sa najvećih takmičenja u svim uzrastima, ali tako dobra atmosfera nije vladala nikada prije. Tokom četiri dana pripreme u Budvi sa seleketorima Slobodanom Vlahovićem i Žarkom Rakovićem, svi smo disali kao jedan, a i odnos sa novom upravom Karate saveza, na čelu sa Ivanom Krstajićem je ortački. Osvojio sam i 2017. godine seniorsku bronzu, ali kako se bliže Olimpijske igre na svakom takmičenju je sve neuporedivo teže i konkurencija je paklena - priča za “Vijesti” 21-godišnji borac Omladinca, Hodžić.

Stipendista Crnogorskog olimpijskog komiteta za nastup na OI u Tokiju 2020. godine naslovom vicerpvaka Evrope dospio je na 17. mjesto WKF liste do 67 kilograma.

- Cilj mi je Tokio, naravno, ali treba i dosta sreće. U maju prošle godine sam bio među 10 i u normi, da bi me dvije povrede odvojile od tatamija - najprije tri, a onda lom rebra još četiri mjeseca za pad na 28. mjesto. Nedovoljno pripremljen, uspio sam u Gvadalahari, ali rivalu u finalu, Francuzu Dakosti, uz to što je najbolje rangirani takmičar u svim kategorijama, upao sam i u kontra ritam i poraz je bio neizbježan. Sada mi predstoje takmičenja u Premijer ligi u Maroku, a potom Istanbulu, i medaljom na jednom od ta dva turnira vratio bih se u zonu normi za OI. Pomaže mi stipendija, ali i status najboljeg kluba u zemlji koji je zaslužio Omladinac, pa dobijamo i sponzorstva, kao sada od CEDIS-a, što nam omogućava da imamo potrebnu ishranu i učeše na skupim takmičenjima - ističe Hodžić.

Godinu stariji borac Onogošta, Malović, ima neuporedivo manje iskustva - zlato sa Igara malih zemalja, drugo mjesto na Balkanskom prvenstvu i dvije izgubljene borbe za medalje na najvećim takmičenjima u juniorima i mlađim seniorima.

- Znao sam da ne mogu izgubiti treći put u borbi za medalju. Treća sreća, i to kada je bilo najvažnije u najjačoj konkurenciji. I nisam izgubio nijednu borbu na tatamiju Gvadalahare, jer to polufinale sa prvorangiranim borcem kategorije do 84 kilograma i akteulnim evropskim prvakom, Turčinom Ugurom Aktašem, odlučio je lobi i sudijska nepravda - ne bez ponosa ističe neustrašivi Nikšićanin, potkrepljujući tvrdnje snimkom borbe, u kojoj napadom tjera rivala na disbalans i udarac nogom u glavu za tri poena i pobjedu.

- Smatram da je našim takmičarima u svakom sportu teži put do uspjeha. Šta da se radi, kada je Turska imala 15 sudija u Španiji, a Aktaš status zvijezde i samo je jedan sudija podigao zastavicu na očigledan poen. Trebala je još jedna! Ipak, satisfakciju sam dobio po dolasku u Nikšić, gdje mi je priređen nezaboravan doček u organizaciji Crnogorske kulturne mreže. Dobio sam i plasman u prvih 50 na WKF listi i time pravo da učestvujem u borbi za olimpijsku vizu. No, nemam stipendiju, a i mom klubu Onogoštu nije SO Nikšić osnivač, kako bi imali podršku grada. Trener Dragoljub Fatić plaća sjajnu salu a u supertalentovanom Predragu Smoloviću imam i odličnog sparing partnera, ali je za put do Tokija potrebna veća podrška - kazao je Malović.

Zahvaljujući novom velikom uspjehu, u prošloj godini najbolji sportista Nikšića, Malović, dobio je obećanje o bezrezervnoj podršci od gradonačelnika Veselina Grbovića.

- Nadam joj se, ali moram sačekati na odluku Karate saveza kako bi krenuo u program borbe za OI normu. Sada imam pristup turnirima koji se boduju, a Onogošt nema mogućnosti da mi to finansira. OI su cilj svakog sportiste i jedva čekam Evropske igre u Minsku da osjetim djelić te atmosfere. Od sedme godine sam u Onogoštu vrijedno trenirao i nadao se medalji i proboju u sam u svjetski vrh. Uradio sam što je do mene, a sada se nadam da podrška neće izostati na putu ka plasmanu na OI - zaključio je Malović.

Nikšićanin se bolno "svetio" Podgoričanima

Podrška za sjajne rezultate Maloviću i Hodžiću došla je od Ministarstva sporta u vidu premije do 20.000 eura za srebro i 15.000 za bronzu.

- I više smo nego zadovoljni premijama i odnosom ministra Nikole Janovića, pogotovo ako se zna da sam tokom ljeta morao da idem u Ameriku i tamo radim kako bih zaradio za školarinu na Ekonomskom fakultetu. Morao sam, dakle, i da pauziram tri mjeseca. Na trećoj sam godini studija i zahvaljujući predusretljivosti Omladinca i trenera Žarka Rakovića tokom dvije godine u Podgorici nisam morao da prekidam sa treninzima. Ali, bilo je pakleno. Izboriti se za treninge sa njihovim prvim timom je kao upad u osinje gnijezdo. Izdržao sam batine, i mislim da sam jedini član nekog drugog kluba koji se opet vratio i nastavio da se borim. Kada su me oni prihvatili kao ravnopravnog partnera, znao sam da sam na pravom putu i da su medalje pitanje dana. Nakon dolaska iz Amerike boravim u Nikšiću i treniram u mom Onogoštu - kaže Malović.

I Hodžića je prijatno iznenadila podrška iz Miinistarstva sporta.

- Smatram da niko u okruženju nema tako dobre premije, ali nije lako ni doći do njih. Nakon početnih batina, Malović je počeo da žestoko bije, a nije svejedno primiti udarac od borca iz poluteške kategorije. Pravilo je da se za trening sa prvim timom u Omladincu treba izboriti. Svi kidišemo na novajlilju i stvarno je potrebna neustrašivost, a Malović je pokazao sve odlike vrhunskog borca. I ljudske, pa me nije iznenadio pozivom na proslavu u Nikšiću, gdje sam doživio najveće počasti. Spektakularno je bilo, zaista! I vrijedjelo je odricanja, slomljenih rebara, pokidanih ligamenata ili godine pauze na sportskom menadžmentu, jer je sve zaista teško uskladiti - dodao je Hodžić.

( Slaviša Živaljević )