Mladenci ili djeca?

U mojoj mahali je svadba. Udaje se moja drugarica, s kojom sam se do juče igrala kroz mahalu. Ima 15 godina, a njen budući muž je prije nekoliko dana napunio 16.

Ljudi kao ljudi, raduju se, igraju, pjevaju i vesele, a naši mladenci se stidljivo gledaju.

Večeras, kad muzika utihne i pijani gosti odu svojim kućama, oni će imati prvu bračnu noć i od sjutra će se promijeniti život ovih maloljetnih mladenaca. Prestaće njihovo djetinjstvo, njihovo obrazovanje, njihova bezbrižnost. Počeće onaj pravi život pun životnih problema i iskušenja.

Naravno da maloljetni mladenci nisu krivi. Krivim njihove roditelje koji su ugovorili taj brak bez njihovog znanja i odobravanja. Običaj kao običaj, naročito izražen kod nas Roma – tražili su novac za maloljetnu djevojku – djevojka je prodata! Nisu razmišljali o tome da li će mladenci biti srećni ili ne. Niko to i ne pita, važno je da se ispoštuje običaj od starina. Zaboravili su i ko se to udaje, a ko ženi. Kao da je to previše bitno.

U tom trenutku pomislila sam ‒ šta ako i ja završim kao moja drugarica? Potrčala sam svojoj kući da pitam svoje roditelje hoće li i mene ovako udati, hoće li i mene ovako prodati.

Odgovor mojih roditelja me je umirio. Objasnili su mi da se svi mi razlikujemo i da nisu svi ljudi na ovom svijetu isti. Onda sam se sjetila da su moji roditelji ranije odbili prosce koji su došli da me prose za jednog stranca. Htjeli su da njihovo dijete samo odabere svoj put i podržali me da nastavim školovanje. Ponosna sam na svoje roditelje.

Nastaviću da vrijedno učim, da postanem primjer ostaloj djeci iz romske zajednice, da im poručim da svi mi imamo jednaka prava i da možemo da imamo djetinjstvo kao i sva druga djeca na ovom svijetu.

( Rosalinda Toska )