Umjetnost mora da bude bezobrazna i da nikome ne podilazi

Milan Marić je nova srpska zvijezda i ovih dana ne skida se sa malih ekrana. Osvajača titule mladog glumca u usponu na ovogodišnjeg filmskom festivalu u Berlinu, publika može da gleda u seriji “Žmurke”, koja je startovala na RTS-u prošle sedmice, kao i u “Državnom službeniku” na Televiziji Superstar. Krajem prošle godine u etar je puštena i serija “Besa”, koja je kao i “Žmurke” rađena u Adrenalin produkciji, gdje Marić takođe ima jednu od bitnijih uloga.

Glumac rođen 1990. u Beogradu može se pohvaliti i glavnom ulogom u prošlogodišnjem ruskom filmu “Dovlatov”, a pored svega navedenog ističe i da mu je pozorište vrlo bitno. O svemu tome pričao je za “Play”.

Gledali smo Vas u seriji “Besa”, pa se sad nedavno završila i serija “Žmurke”, obje rađene u Adrenalin produkciji. Kako je bilo raditi na ovim serijama, koliko su drugačije uloge? I koliko ste zadovoljni postignutim i reakcijama koje su stigle do Vas?

“Besa” i “Žmurke” su dosta različite u samoj ideji i namjeri. “Besa” pripada talasu mejnstrim triler priča koje su posljednjih godina veoma popularne u svijetu. U “Besi” su odlično upleteni ovi naši kompleksni odnosi ex YU prostora i veoma lijepo se igra sa onim što mi danas živimo. “Besa”, između ostalih, postavlja i pitanje da li danas, u vremenu koje živimo, junak može ostati junak - moralno i etički čist, ili je neophodno da postane antijunak u ovoj svakodnevici koju smo svi kreirali i za koju smo odgovorni. “Žmurke” su nešto što pripada manje zastupljenom talasu, a to su autorske serije. Veoma teško ih je jasno žanrovski odrediti, a možda za takvu vrstu serije to i nije neophodno raditi.

“Žmurke” se bave djecom i pitanjem pobjednika i gubitnika poslije haosa zvanog svjetski rat. Bave se pitanjem frustracije svih onih koji su zamišljali da će se roditi neki novi svijet čim Njemačka kapitulira. Bave se tim šta ostavljamo djeci poslije naših odluka i da li su djeca po automatizmu odgovorna za odluke svojih roditelja. Karakteri koje sam igrao u ove dvije serije su poprilično različiti. U “Besi” igram beogradskog kriminalca, nekoga ko je dio tog svijeta, ali suštinski ne pripada tom svijetu, a u “Žmurkama” čovjeka koji je postavljen da ljudima bude simbol pobjede, a duboko u sebi se osjeća kao gubitnik. Jedino zajedničko im je to što ne mogu da pobjegnu iz svoje kože, a jako bi željeli.

Sad je aktuelna i serija “Državni službenik”, sve tri vezuje to što potpadaju pod kategoriju krimi trilera. Ovo je žanr kojeg prethodnih godina nije bilo puno u srpskim i generalno regionalnim serijama, mislite li da nam je bilo potrebno toga više? I s obzirom da ste zaređali u ovom žanru, da li ćete u narednom periodu gledati da učestvujete u nekom drugačijem projektu ili je ovo nešto što Vam posebno odgovara?

Mislim da nam je potrebno što više dobrih serija i filmova. Potrebno nam je da napravimo prostor u kojem je produkcija televizijskog i filmskog programa nešto što je konstanta, a ne incident. Mislim da je bitno da se izgradi sigurna platforma u kojoj je onda moguće žanrovski eksperimentisati. Ta platforma mora da bude regionalna da bi bila konkurentna i van naših granica. Jednostavno, pojedinačno smo mala tržišta i neophodno je da se dešava ovo što se desilo sa “Besom”, a to je da su u stvaranju te serije bile uključene skoro sve ex YU države. Mislim da tim principom možemo samo da rastemo.

Na Filmskom festivalu u Berlinu proglašeni ste za “evropsku zvijezdu u usponu”, koliko Vam to znači i može pomoći u daljoj karijeri?

Mnogo više za razvoj moje karijere mi je pomogao rad sa Aleksejem Germanom na filmu “Dovlatov”. Sve to što sam tada otkrio o sebi, upoznao se na totalno drugačiji način od onoga kako sam sebe doživljavao do tada, je nešto što je meni mnogo važnije. To što se tada dešavalo na tom snimanju je neka vrsta zaloga za moju buduću karijeru. Nagrada u Berlinu je došla kao posljedica toga.

Nekako se ispostavilo da vas praktično u isto vrijeme gledamo u nekoliko serija, praktikujete li vi sebe da gledate na malom ili velikom ekranu i kako Vam sve to izgleda iz tog ugla?

Volio bih da mogu da gledam seriju na kojoj sam radio, ali to je nemoguće. Pogotovo kada je nešto na čemu sam do skoro radio. Potrebno je vrijeme da bih mogao sebe da gledam na miru i da budem objektivan, tj. da gledam iz ugla gledaoca, a ne kao neko ko je učestvovao u tome.

Izjavili ste da bi umjetnost trebalo da bude bezobrazna i postavlja pitanja, a ne lijepa i pristojna. Koliko je to teško postići danas kada se sve mjeri samo gledanošću i zaradom?

Kada se osvrnete oko sebe i pogledate gdje živimo, način na koji živimo, da li mislite da je sve u redu? Ja ne mislim da jeste. Mislim da živimo jedan nakaradni sistem koji uništava i gazi sve pred sobom. Živimo sistem u kojem su najgori na pozicijama koje bi trebalo da pripadaju najboljima. Da se razumijemo, ne bih samo da sjedim i upirem prstom u druge i govorim kako je neko tamo kriv za ovo što živim. I ja sam kriv jer sam odgovoran za društvo u kojem živim. Ne želim da perem sopstvenu odgovornost u odnosu na ono u čemu živim. Nikada se na ovim prostorima nije rušila vlast zbog lošeg obrazovnog sistema ili ugrožavanja nečijih prava. To je problem. Kako ljudi ne vide vezu između kršenja nečijih prava i toga što imaju platu od 200 eura, to me zanima. U svemu tome umjetnost nije tu da bude neki organizam sam za sebe, već mora da se bavi ovim društvenim anomalijama.

Pominjali ste kako ste ulazeći u neke uloge morali sebi da postavljate teška pitanja, koja Vam je uloga do sad bila moralno najizazovnija?

Jednostavno radeći na nekim ulogama sam dolazio do toga da sebe stavljam u neki drugi kontekst i morao sam sebi postavljati pitanja o kojima nikada do tada nisam razmišljao. Pitanje koje me i dalje muči je pitanje da li možda moraš da pobjegneš od svih da bi ostao svoj i ako to uradiš kako ćeš znati da si zaista svoj, a da to što si postao nije zapravo bježanje od onoga što zapravo jesi, ali ti se to ne sviđa.

Radili ste i u Rusiji, čak postali popularni i dobili grafit, gdje sve češće u filmovima gledamo srpske glumce. Koliko ste zainteresovani za inostrane angažmane i postoji li mogućnost da tamo nastavite da radite, budući da je u pitanju veća i ozbiljnija publika i produkcija nego u Srbiji, što naravno donosi određene povoljnosti?

Kada bih razmišljao o povoljnostima, vjerovatno bih otvorio kladionicu. Je*iga, motor koji me tjera da se bavim ovim poslom ne radi na povoljnosti, niti na što veći publicitet, tako da ni ne razmišljam u tom pravcu. U Rusiji sam snimio film o čovjeku koji nije mogao da pristane i morao je da pobjegne iz sistema u kojem su mu sve povoljnosti nuđene samo ukoliko bude svirao onako kako povoljnosti nalažu. Volim posao kojim se bavim i stremim da radim isključivo stvari koje me lože. Da li je to u Rusiji, Srbiji, Americi, totalno mi je svejedno. Mislim da je to mnogo bitnije ljudima oko mene. Tokom snimanja “Dovlatova” sam se povezao sa Sankt Peterburgom. Na neki način ga gledam kao svoj grad. Valjda i on mene kao svog. Grafit je samo dio onoga što smo izgradili.

Kakvi su Vam planovi za naredni period, gdje ćemo sve moći da vas gledamo?

Trenutno spremam predstavu “Lorencačo” u režiji Borisa Liješevića u JDP-u. Premijera bi trebalo da bude polovinom maja, i jako se tome radujem.

Zakon mediokriteta jedini savršeno funkcioniše

Pored svih pomenutih aktivnosti i dalje ste posvećeni pozorištu. Izjavili ste nedavno da je koncept umjetnosti u Srbiji takav da ispada da je pozorište za elitu, a ne za obične ljude, te da ste Vi uvjereni da je zapravo suprotno. Kako mislite da je došlo do tog pomenutog “koncepta” i kako vratiti “običnog” čovjeka u pozorište?

Pozorište mi je izuzetno važno. Ono je moja baza. Pozorište je moj poligon slobode. Problem je što pozorište u ovoj postavci stvari gubi trku sa televizijom. Dakle, potrebna je jasna strategija za pozorišta. Tu je neophodna pomoć države. Ne može se na pozorište gledati kroz zaradu i komercijalnu dobit, a sa druge strane to ne znači da ljudi koji vode pozorišta ne bi trebalo da tako razmi[ljaju. Ljudi unutar pozorišta moraju biti odgovorni i ne smiju dozvoliti da ono postane laka zabava. Tu već nikakvu odgovornost nemaju država i zakoni, već isključivo oni koji rade u pozorištu.

Veliku odgovornost za ovakvo stanje imaju i ljudi iz pozorišta, tj. oni koji pozorište stvaraju. Prvenstveno, zbog načina na koji stvaraju. Počeli smo da prodajemo svakojake gluposti za veliku umjetnost. Zakon mediokriteta je veoma jak i to je jedan od tumora pozorišta za koji se plašim da je neizlječiv. Prenosi se sa generacije na generaciju i to je jedini sistem koji besprekorno funkcioniše. Na taj način se dosta ljudi “otjera” iz pozorišta i proglase se nepoželjnim iz ovog ili onog razloga. Pozorište ima žive ljude na sceni i to je glavni adut. Mora da bude živo. Mora da bude bezobrazno i s mu*ima i da nikome ne podilazi. Pa što ako će se neko uvrijediti? Neka se uvrijedi i neka ide kući bijesan. To je pozorište. Ono pripada svima i ne pripada nikome.

Treba da sazrimo, oslobodimo se mitomanije i epidemije nacionalizma

Na Zapadu vlada “zlatno doba serija”, a čini se da ih i na našim prostorima ima sve više. Produkcijski naravno ne mogu da se mjere sa njima, ali idu u tom pravcu koliko mogu. Mislite li da je ovaj trend dobar i da je regionalna saradnja možda rješenje kroz koje bismo možda mogli da dobijemo i neki evropski hit?

Mislim da prije svega moramo da sazrimo i da shvatimo što smo to mi i što je to što možemo ponuditi svijetu. Ne bi trebalo da jurcamo u trku sa Zapadom oko bilo čega jer onda dobijamo neke kineske verzije Holivuda. Mislim da imamo mnogo toga interesantnog što možemo da ponudimo samo moramo prvo da porastemo i da preležimo dječje bolesti, da se nekako oslobodimo mitomanije i epidemije nacionalizma koje nas izjedaju iznutra. Idealan način da to uradimo je kroz serije, filmove, predstave. Naravno da mislim da je naša budućnost usko povezana sa budućnošću regionalnog razvoja i da bi trebalo što prije to da prihvatimo i počnemo da čistimo to dvorište puno smeća i kancerogenog otpada.

( Stefan Strugar )