Tarantino u Vranju

Ako je vjerovati nadležnoj ministarki, prizori u kojima uživam vozeći se Grdoličkom klisurom, a riječ je o gradilištima, prašini, betonu i blatu, od ljeta će postati dio istorije. Samo će nas ugodna sjećanja vezivati za godine „najtežeg gradilišta u Evropi“ koje je ujedno i „najljepše“, kako kaže onaj koji sve zna. Vidim pored teških građevinskih mašina i poneki novi automobil. Možda se radi o jednom od onih 133 službenih vozila koja su ušla u cijenu izgradnje autoputa, mimo zakona o javnim nabavkama.

Sjećam se mog prolaska ovom klisurom prije desetak godina. Samo divlja ljepota. Sada je to tek „najljepše“ gradilište sa ponekim nepokorenim brdom i tunelom.

U Vranje nema laganje

Ne želim da mi napredak pokvari raspoloženje. Idem u Vranje. Zašto? Pa tamo nikada nisam bio. Čitao sam, naravno, Boru Stankovića. „Nečista krv“ je bila dio obavezne lektire. Posle su se na studentskim žurkama pjevale pjesme kao što je „Lela Vranjanka“. Znate ono - volela me jedna Vranjanka... Mada je pjesmu početkom sedamdesetih otpjevao Staniša Stošić, čovjek rođen nadomak Vladičinog Hana koji se ispravno, dakle na lokalnom dijalektu, zove Vladički Han, ona je kod ostalih Jugoslovena proslavila Vranje.

„Pjevač treba da ostane u granicama svog zavičaja”, rekao je jednom Staniša Stošić.

Stvari su, kao i uvijek, malo složenije. To nije vranjanska narodna pjesma. Izvorna muzika je grčka - pjesma se zove Misirlu (Egipćanka muslimanka). A tekst je napisao čovjek sa imenom i prezimenom - Dragan Toković. Priča se da je Jelena zaista postojala i da je nju tekstopisac vidio samo jednom u životu. E, sad, da bi stvar bila još zamršenija, istu, grčku melodiju šezdesetih godina je obradio američki gitarista Dik Dejv, a Kventin Tarantino je na tu rok verziju „Vranjanke“ podsjetio u svojim Petparačkim pričama. Kao što reče Stošić - treba ostati u granicama svog zavičaja. Od Grčke, preko Egipta do Masačusetsa i nazad u Vranje. Naposletku, Solun je bliži Vranju od Beograda.

Čak i da melodija nije izvorno naša, niko nema tako lijep nadimak za Jelenu kao Vranjanci - Lela.

Prije nego što sam pošao na put preispitao sam se šta još znam o Vranju. Nedavno sam upamtio onu šaljivu poslovicu: „U Vranje nema laganje. Sto kila svinja - dvesta kila mast“.

Ulazak u harem

U Vranje ulazimo džombavim isključenjem sa autoputa. Ulazak u grad nije odveć spektakularan pa ga valja preskočiti. Navigacija vodi do centra varošice, zavrti vas oko tri četiri glavne ulice. Vrijeme je blistavo. Iznad Pržara zlatno nebo. Na odredištu sam. Čeka me 24 sata Vranja. Pokušaću da se ponašam kao i svaki odgovorni turista, prvo ću prošetati centrom.

Vranje je strmo. Glavnom pješačkom ulicom se penje ka centru. To je prvo što mi je palo u oči. Središnji dio grada je iznad periferije u dolini. Tako da je Vranje ispupčenje, a ne udubljenje. Grad na brijegu. Meni, odraslom u kotlini okruženoj pobrđima to svakako prija. Konfiguracija Vranja je sve - samo ne dosadna.

Najprije uočavam živost koju nisam očekivao. Broj kafea po glavi stanovnika je sigurno veći nego u drugim gradovima slične veličine. Čak je jedna uličica u srcu varoši, Brankova, potpuno načičkana kafićima. Tu se, kao i drugdje u svijetu, u ovo doba dana pije kapućino. Gazda kafea u čijoj bašti se izlažemo proljetnjem suncu donosi napitke i odmah se raspričava. U gradu je sve povezano sa proizvođačem namještaja Simpo, ali još mnogo više sa direktorskim imenom Dragana Tomića koji je prije četiri godine, posle pedeset godina u firmi otišao u penziju. Gazda kaže da je sve bilo bolje u Tomićevoj eri. Sada grad uzima masne pare za kvadrat bašte. Stenje se pod nametima. Pitam ga da li da naveče idemo u Gradsku meanu ili u Stari bunar.

Oba restorana su odlično ocijenjena na internetu. On kaže da u Gradskoj meani ionako nema mjesta. A u Starom bunaru, koji je nevjerovatno lijepo uređen, biće slobodnih stolova. Na pitanje kako to on samo kaže da gazda ljepše kafane nije iz Vranja.

Muzeji sa osmanskim šarmom

U šetnji nailazimo na Narodni muzej ispred kojeg je skulptura Staniše Stošića. Lijepo zdanje je ustvari Pašin konak. Izgradio ga je Raif-beg Džinić 1765. Konak se sastojao od dvije zgrade - selamluka u kojem su boravili muškarci i haremluka namijenjenog pašinim ženama. Vladika Pajsije je otkupio zgrade od pašinih potomaka i poklonio ih gradu - tu je skoro pola vijeka, sve do 1932. bila smještena gimnazija, potom opština, da bi se najprirodnije namjene, muzejske, Vranjanci sjetili 1960.

Odavde drugom ulicom silazimo niz čaršiju sve do nekadašnje Donje mahale. U Zlatinom sokaku je najveća znamenitost Vranja - rodna kuća Bore Stankovića, pretvorena u muzej. U velikoj avliji postoji bunar, drveće sa jakim krošnjama, pomoćne zgrade, a krajičkom oka hvatam i dva čučavca iza kuće. Ovdje je sve uređeno da ljude povede na kraj pretprošlog i početak prošlog vijeka. Tamni odsjaj greda, pirotski ćilimi, ibrici, sjenovita veranda.

Tu je do svršetka gimnazije živio Borislav Stanković zvani Bora za kojeg je strogi književni kritičar Jovan Skerlić izrekao: “To je možda najjači talenat koji je ikada bio u srpskoj književnosti”. Njegova orijentalna čulnost i fatalizam - onaj osnovni emotivni registar koji se negdje naziva dert, a negde karasevdah - učinili su od njega pjesnika svijeta koji nestaje. Selo koje prodire u varoš, varoš koja se rastače, ljudi koji ginu od svojih slijepih strasti. Nije čudo što se jedno od vina odlične lokalne vinarije Aleksić zove - Sevdah.

Bora kao dobar frajer

Isto tako nije neobično da ovaj izuzetni pisac do danas komunicira sa nama. Mi smo djeca drugih vremena, ali dokle god naša unutrašnja rezonantna viljuška umije da zatreperi na jaku i bolnu muziku, meraklijsku hranu, zavodljivo piće i ljepotu - mi smo bića istog mentalitetnog sklopa. Samo što se malo drukčije izražavamo. Jedna gospođa je na internetu ispod Borinog portreta dopisala komentar: „Naš Bora nije bio samo najbolji pisac, već i najbolji frajer“. Može to i tako da se vidi - sudeći po portretima u Muzeju bio je naočit čovjek.

Veče smo ipak proveli u Starom bunaru, pošto Gradska meana nije imala slobodan sto. Šteta, jer kad se kafana tako zove, moraću jednom da svratim u nju. Naročito ako na ulazu piše - a to sam vidio sopstvenim očima - da je dan bez alkohola kao dan bez sunca. Vole ljudi u Vranju da pretjeruju. A za Stari bunar šta da kažem osim - vrijedi zasjesti. Od muzike do jelovnika - sve je bilo izuzetno dobro.

Ko rastavi što ljubav sastavi?

Sjutradan smo morali uzbrdo. Tamo, na rubu Gornje čaršije, nalazio se stari most oko kojeg se isprela gradska legenda takve snage i ljepote kao da je iz neke od Borinih priča.

Beli most, ili Ljubavni most nalazi se na gornjem obodu grada. Podignut je 1844. iznad Vranjanske reke. Legenda kaže da je bogata Turkinja, majka lijepe Ajše, podigla most da bi sačuvala uspomenu na ljubav svoje ćerke. Navodno su Selim-begu prorekli da će njegova novorođena ćerka da zavoli Srbina. Otac je mezimicu zatvarao u odaje koje zaklanjaju od pogleda. Kraj Selim-begove kuće je pastir Stojan pjevajući svaki dan gonio ovce. Bio je lijep mladić, Ajša se, vireći kroz pendžer, zagledala u njega. Begova ćerka je utanačila sastanak. Dvoje mladih su se tajno sastajali, ali Selim-beg je bio na oprezu, jednom je pošao za ćerkom vidjevši da se iskrada. Zatekao je Ajšu i Stojana zagrljene. Pucao je iz pištolja koji je ponio. Ajša je tijelom zaštitila Stojana. Vidjevši da mu draga umire, Stojan je nožem sebi oduzeo život.

Ova priča o balkanskom Romeu i Juliji navodno se završava gradnjom mosta na mjestu pogibije mladih ljubavnika. Na most je postavljena ploča sa zapisom na turskom jeziku. Legenda koja ne govori turski ali ima pjesničku maštu kaže da tu piše: „Proklet neka je onaj koji rastavi što ljubav sastavi.” Samo zbog ove priče vrijedjelo je doći ovamo.

Jutro na Pržaru iznad Vranja

Ako nastavite putem uz brdo i ne bojite se oštrih krivina, obrešćete se na platou sa borovinom, i hotelom Pržar čiji je osnivač Simpo. Ušuškan među borovinom sa restoranskom terasom i vidikovcem odakle puca pogled na cijelu vranjansku varoš, planine i moravsku kotlinu sa plavičastim brdima - od tolike ljepote zastaje dah.

Znam da sam mogao da opišem i oronule fasade i ruševne stare kuće. Mogao sam kao neke kolege da njuškam po zapuštenim javnim klozetima - na internetu ima malicioznih tekstova usredsređenih na ono što je zajedničko cijelom jugu, možda i Balkanu: na oronulu nedovršenost. Znam da hotel Vranje, kao i mnogi hoteli po jugoslovenskim varošima, nekada bješe centar društvenog života, a sada zjapi prazan kao žrtva tranzicije koja nikako da prođe. Mene to nije interesovalo. Život je prekratak da bismo u susretu sa novim gradovima vidjeli samo ono što oni nemaju. Tako bismo propustili čarobne trenutke koji su takve punokrvne čaršije - a Vranje to zasigurno jeste - spremne da daju.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )