Kako je "novi Gadafi" prevario zapadne sile
Za svjetske sile, generalova vojna kampanja, najveća u Libiji od pobune 2011. kojom je zbačen Gadafi, predstavlja veliki korak unazad
Zapadne diplomate su prošlog mjeseca sjedjele tri sata sa libijskim komandantom Halifom Haftaromu njegovom istočnom uporištu pokušavajući da ga odgovore od pokretanja ofanzive protiv međunarodno priznate vlade u Tripoliju.
Oni su ga pozvali da ne gura zemlju u građanski rat i rekli mu da bi mogao postati uspješni civilni lider ako se posveti postizanju političkog rješenja, prenio je Rojters, pozivajući se na izvore upoznate sa sastankom u blizini Bengazija.
Međutim, vojni čvrstorukaš kojeg kritičari opisuju kao novog Muamera Gadafija, nije se puno osvrtao na njih, kazali su Rojtersu izvori pod uslovom da ambasadori ne budu identifikovani. On je izjavio da je spreman da pregovara sa premijerom, ali da može izvršiti invaziju na prijestonicu ako se ne postigne sporazum o podjeli vlasti.
Dvije nedjelje kasnije, 4. aprila, on je poslao trupe iz svoje samozvane Libijske nacionalne armije (LNA) ka Tripoliju, u trenutku kada je generalni sekretar UN Antonio Gutereš bio u gradu u okviru pripreme za konferenciju o nacionalnom pomirenju ovog mjeseca, koju, kako su mislili Guterešovi saradnici, Haftar podržava.
Za svjetske sile, uključujući Francusku, Italiju i Britaniju, generalova vojna kampanja, najveća u Libiji od pobune 2011. kojom je zbačen Gadafi, predstavlja veliki korak unazad.
Oni su godina pokušavali da pridobiju Haftara (75) za političko rješenje koji bi stabilizovalo tog velikog proizvođača nafte i gasa nakon skoro decenije sukoba koji je služio kao plodno tlo za islamističke ekstremiste.
Izgleda da su čak i Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, koji podržavaju Haftara i vide ga kao zaštitu od islamista na sjeveru Afrike, iznenađeni njegovim brzim napredovanjem. Jedan francuski diplomatski izvor je rekao da Pariz, koji takođe pomaže generalu, nije unaprijed bio upozoren na ofanzivu.
Pozivi diplomata na vojnu uzdržanost na sastanku prošlog mjeseca odraz su onih koje su uputili drugi zapadni i UN izaslanici koji su prethodnih nedjelja putovali u Haftarovu bazu kod Bengazija, prema tvrdnjama četiri odvojena diplomatska izvora.
Koliko su situacija u Libiji i Haftar izvan njihove kontrole, pokazuje činjenica da izaslanici UN i Zapada, koji su u dnevnom kontaktu sa njegovim taborom povodom konferencije, nisu imali pojma da će da pokrene ofanzivu, kazali su diplomatski izvori.
Neki su čak mislili da general blefira.
Neke diplomate koje su se sastale sa Haftarom mnogo puta i lobirale kod svojih vlada da zanemare njegove tvrdokorne komentare, poput toga da Libija nje spremna za demokratiju - bile su očajne kada je postalo jasno da je riješen da silom osvoji grad.
„Protraćio sam skoro dvije godine na Haftara”, rekao je jedan koji je redovno sastaje sa Haftarom. „Ako se mirovna konferencija ne održi, nije vrijedjelo ništa”.
Haftar je, sa svoje strane, istrajan u govorima i saopštenjima o posvećenosti vojnoj sili u svojoj deklarisanoj misiji ponovnog uspostavljanja reda i mira u ovoj državi sjeverne Afrike, i odustao je od nagovještaja da će na kraju predvoditi zemlju.
Kada je u februaru 2014. prvi put objavio namjere, stajao je pored mape Libije, natmuren, sijed, u besprekornoj uniformi, i obećao da će izvesti puč.
Zapadne sile su napustile Libiju nakon sukoba u Tripoliju 2014, zatvorile ambasade i okočale programe NATO obuke, da bi se vratile 2016.
Period njihovog odsustva je otvorio vrata arapskim zemljama poput Egipta i UAE, koje su pružile obuku i vojnu pomoć, prema izvještajima eksperata UN koji nadziru embargo na oružje koji je Libiji uveden 2011, i prema navodima diplomata.
Haftarove snage su dobile avione kao i vojna vozila od UAE, koji su takođe izgradili vazduhoplovnu bazu u Al Hadimu, omogućivši LNA da stekne nadmoć u vazduhu do 2016, stoji u izvještaju UN iz juna 2017.
Međutim, Haftar se na terenu mučio da ostvari napredak u prvobitnoj kampanji pokrenutoj u maju 2014. protiv islamističkih militanata u Bengaziju, koju je nazvao „Operacija dostojanstvo”. Njegovo teško naoružanje i avijacija sravnili su sa zemljom stambene zgrade, ali nisu uspjeli da uklone strane džihadiste zabarikadirane u kućama sa eksplozivnim napravama.
U tom trenutku je Francuska, koja ima naftnu imovinu na istoku Libije i politički je bliska UAE i Egiptu, ponudila pomoć, prema libijskim i francuskim izvorima.
Krajem 2015, Pariz je poslao vojne savjetnike i specijalne snage obučene za ratovanje u gradovima, koji su smješteni u bazi blizu Bengazija. Rojters navodi da im je francuska intervencija pomogla da preokrenu situaciju i omogućila mu da proglasi pobjedu u Bengaziju 2017.
Arapske zemlje su godinama priznavale Haftara kao zvaničnog vojnog komandanta Libije, ali mu je Francuska pomogla da stekne dodatni međunarodni legitimitet kako je njegova kampanja napredovala. Francuski predsjednik Emanuel Makron je 2017. na periferiji Pariza primio Haftara i libijskog premijera Fajeza al Seradža, koji ima podršku UN, u pokušaju da ih ubijedi da postignu sporazum, što je odmah unaprijedilo diplomatski status generala.
Makron i francuski ministar spoljnih poslova Žan Iv le Drijanvide Haftara, kao i egipatskog predsjednika Abdela Fataha al Sisija, kao zaštitu od islamističkih militanata na sjeveru Afrike, prema tvrdnjama francuskih zvaničnika.
Le Drijan je bio u Libiji tri puta za dvije godine, a prilikom posljednje posjete, 20. marta, sreo se da Seradžom u Tripoliju, a potom je otputovao na istok da vidi Haftara u pokušaju da izdejstvuje primirje.
Prema jednom diplomatskom izvoru, kada ga je Haftar pitao zašto ga nije bilo toliko dugo, Le Drijan je odgovoio „Čekali smo vaše pobjede.”
Taj izvor je objasnio da je Francuz mislio na generalovu kampanju osvajanja juga države ranije ove godine. Nakon Haftarovog napredovanja prema Tripoliju, Egipćanin Sisi je naglasio potrebu za hitnom međunarodnom akcijom da se spriječi pogoršanje situacije, ne imenujući ofanzivu LNA. Vlade Francuske, Italije, UAE, Britanije i SAD su u zajedničkom saopštenju navele da su duboko zabrinute zbog sukoba.
Le Drijan je utorak rekao poslanicima da Francuska strahuje od ozbiljnijeg sukoba, dodavši da Haftar i Seradž moraju da dogovore primirje prije nego što nastave dijalog.
Searadžova slaba vlada, kojoj podršku pružaju SAD i milicije na zapadu Libije, upravlja Tripolijem od 2016. u okviru sporazuma postignutog u posredovanje UN, a koji Haftar bojkotuje.
Haftara navodno podržava i Rusija, a LNA kontroliše većinu naftnih polja na istoku Libije.
Bitka za prijestonicu i dalje bjesni i ništa nije sigurno. U međuvremenu je njegova munjevita akcija ujedinila oponente u zapadnoj Libiji, koji dugo nisu razgovarali, ali su sada udružili snage.
„Iako nijedan od Haftarovih stranih sponzora nije zadovoljan dramatičnim pogoršanjem, oni nemaju izbora nego da nastave da ga podržavaju”, rekao je Harčaui. „Njihov ulog je skoro pola decenije bio uglavnom koncentrisan na jednu ključnu figuru. Od toga se ne može odstupiti preko noći”.
Spasila ga CIA
Haftar je bio jedan od oficira koji je pomogao Gadafiju da osvoji vlast 1969, ali su se razišli tokom libijskog rata sa Čadom 1980-ih. Čađani su zarobili Haftara i morala je da ga spasava CIA pošto je iz Čada radila na zbacivanju Gadafija.
U američkoj državi Virdžinija je živio oko 20 godina, da bi se 2011. vratio kući i pridružio drugim pobunjenicima u ustanku kojim je zbačen Gadafi.
Nakon tri godine, Haftar je pokrenuo kampanju u Bengaziju.
Tada je bio okupio samo oko 200 vojnika i 13 helikoptera pod zastavom LNA, rekao je Džalel Harčaui sa Klingendal instituta za međunarodne odnose u Hagu.
Međutim, Haftar je brzo privukao druge vojnike poput elitne jedinice Saika (munja), kao i pripadnika plemena.
Rojters piše da nema pouzdanih podataka o trenutnoj veličini LNA, mada analitičari kažu da ih je nekoliko hiljada. Samo Saika ima 3.500 pripadnika, a Haftarovi sinovi takođe imaju dobro opremljene jedinice.
Haftarove snage su brojnije od protivničkih razbacanih po zapadnim gradovima, ali je u svoje redove, pored jezgra bivših Gadafijevih vojnika, primio manje obučene pripadnike plemena i selafističke borce i strane plaćenike, kažu analitičari.
Nakon Bengazija, Haftar je postepeno osvojio cijelu ističnu Libiju, prije nego što je usmjerio pažnju na jug. Međutim, prema ocjeni britanske agencije, ofanziva na Tripoli je njegova igra sa najvišim ulogom do sada. Veći dio snaga je pomjerio zapadno i ostavio istočnu bazu izloženu, čime je sebi gotovo onemogućio povlačenje a da ne izgubi ugled i među prijateljima i među neprijateljima.
( Angelina Šofranac )