Mnogi iz EU neće željeti za isti sto sa Đukanovićem i Vučićem

Evropska unija (EU) neće u članstvo primiti Crnu Goru sa ovakvom vlašću, jer njene članice ne žele da u Uniju uvoze nove vlasti poput onih u Mađarskoj ili Poljskoj i mnogi lideri država članica neće željeti da sjede za istim stolom sa predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Ovo je u intervjuu za “Vijesti” kazao profesor na Univerzitetu u Gracu, Florijan Biber.

Biber kaže da je za EU trenutno bitnija stabilnost Zapadnog Balkana od promjena i vladavine prava u regionu, i da EU zbog toga toleriše moćnike na Balkanu, sve dok govore da su proevropski a ne proruski orijentisani. “Ako pričate sa diplomatama u Njemačkoj, Francuskoj oni kažu – ne želimo da uvozimo još nekoliko ovakvih. Oni su im u redu dok su van EU, ali na kraju, mnogi neće željeti da sjede za istim stolom sa Đukanovićem i Vučićem, da se slikaju sa njima. Pitanje je u kojoj mjeri su članice EU spremne da prime Crnu Goru i Srbiju, to naravno za sada nije aktuelno, ali će jednog dana biti”, kaže Biber. On navodi i da nije slučajnost to što se njemačka kancelarka Angela Merkel nije sastala sa Đukanovićem u Berlinu.

U jednom od vaših autorskih tekstova ste kazali da EU podržava moćnike na Balkanu. Zbog čega mislite da je tako, da li to samo zbog očuvanja stabilnosti ili postoji još neki faktor?

Glavni razlog je što EU u posljednjih pet, šest godina ima bitnije teme od proširenja. Da li je to bregzit, da li je to Donald Tramp ili neka druga kriza, oni žele da se ne bave previše Balkanom i onda svako ko kaže – nema problema, sve je uredu, ja držim sve pod kontrolom, ja sam proevropski nisam proruski, je dobrodošlo za EU. Naravno, nisu svi isti, ima vlada koje gledaju šta se suštinski dešava. Proširenje nikada neće biti prva tačka na dnevnom redu, ali dok ne bude bitnije nego što je sada oni će se osloniti na one koji nude stabilnost, pod uslovom da lideri kažu da su proevropski. U Crnoj Gori Vlada to koristi, pogotovo kada je u pitanju NATO, tako da pokriva unutrašnje probleme. Ista dinamika je u Srbiji sa Vučićem i njegovom vladom. Ali to ima neke granice, zato što, naravno, ne može se tako ući u EU. Jasno je ako se sagleda skepsa prema proširenju u nekim zemljama članicama da se to toleriše dok su te države van EU. Veliki broj zemalja neće primiti takve vlasti u EU pogotovo zbog iskustva sa Mađarskom, Poljskom, Rumunijom i Bugarskom. Ako pričate sa diplomatama u Njemačkoj, Francuskoj oni kažu – ne želimo da uvozimo još nekoliko ovakvih. Oni su im u redu dok su van EU, ali na kraju, mnogi neće željeti da sjede za istim stolom sa Đukanovićem i Vučićem, da se slikaju sa njima. Pitanje je u kojoj mjeri su članice EU spremne da prime Crnu Goru i Srbiju, to naravno za sada nije aktuelno, ali će jednog dana biti.

Evropska komisija je u više navrata za Crnu Goru i druge države Balkana navela da su zarobljene države. Da li vi smatrate da su ove zemlje zarobljene? Na koji način su vlasti uspjele da zarobe cijele države?

Taj termin, zarobljena država, je jako bitan i opisuje stanje u regionu. Mjere u kojoj su države zarobljene su drugačije. U Crnoj Gori je to puno jače zato što se nikada nije desila promjena vlasti. Nikada nije došlo do podjele između vlade i stranke, još od vremena komunizma. Nije se desio taj prekid kao u drugim zemljama. Prvi razlog je to što su institucije slabe. Nikada se u regionu nije desio duži period, pa i u onim zemljama gdje se desila promjena vlasti, da se jačaju institucije, da su dovoljno jake da mogu nezavisno da rade. To je težak proces. Meni su pričali ljudi iz Makedonije kako je teško promijeniti tu dinamiku, da, na primjer, sudstvo očekuje da im vlast kaže kako treba da odluče. Nije to samo pritisak od strane vlasti već i oni koji su u institucijama očekuju naredbu kako da rade. Drugi razlog je kontrola partije. SNS u Srbiji ima više članova nego najveća stranka u Njemačkoj koja je 12 puta veća nego Srbija. Slično je u Crnoj Gori, Makedoniji, članstvo u strankama je mnogo veće od evropskog prosjeka, i to je naravno tako jer se mora učlaniti u stranku da bi se dobio posao. To pokazuje da država ne funkcioniše nezavisno od stranaka, i to nisu demokratske stranke već agencije za zapošljavanje koje kontroliše malobrojna elita. Taj problem postoji svuda u regionu. U toj strukturi, jaki vladari kontrolišu to kontrolišu za sopsteni interes. I ako oni padnu, ta struktura ostaje, to vidimo sada u Makedoniji. Na Kosovu nema jednog Đukanovića ili Vučića, već ih ima trojica, oni su u sukobu, to vodi do nekog većeg stepena pluralizma sa jedne strane, ali institucije su zarobljene i u tom slučaju, ali nisu pod kontrolom jedne, nego više osoba. Čak ako bi došlo do promjene vlasti u Crnoj Gori ili Srbiji ne bi se promijenio institucionalni okvir. Taj proces je dugotrajan i institucije se ne mogu graditi preko noći.

Đukanović većinu kritika, protesta i sličnih događaja pripisuje stranom neprijatelju. Postoji li zaista u tolikoj mjeri taj strani neprijatelj, odnosno Rusija, da li je ona sada dovoljno prisutna na Balkanu da bi mogla da ugrozi tu stabilnost koju Đukanović i ostali navodno štite, ili su Crna Gora i balkanske države u zagrljaju EU?

Rusija u regionu ima destruktivnu ulogu, to je bez dileme. Sa druge strane, vlada koristi taj narativ jer im ide u korist. Prihvatama da je, dok Crna Gora nije bila članica NATO-a, to bio osjetljiv trenutak, Rusija je imala veći interes da to spriječi. Ali, to je prošlo neće se vratiti, to je kao nezavisnost Crne Gore, jednom je urađeno i neće se vratiti unazad. Rusija je bila i protiv rješenja spora oko imena između Makedonije i Grčke, ali kada je to riješeno, Rusija je prihvatila. Rusi su pragmatični, oni nemaju stratešku orijentaciju na Balkanu već žele da prave haos kako bi pravili probleme za EU i NATO i sprečavali proširenje NATO-a. Ako ne uspiju, onda idu dalje, jer nemaju strateški interes poput onog u Ukrajini i drugim zemljama koje su im susjedi, gdje stvarno po svaku cijenu žele da stopiraju njihovo članstvo u NATO. U Srbiji je drugačije jer se oni nikad neće učlaniti u NATO, ali u Crnoj Gori je ta priča prošla. Stabilnost se gradi ako imate demokratsku vlast koja ima nezavisne institucije i oslonjena je na vladavina prava. To je najbolja brana.

U Crnoj Gori su na snazi građanski protesti, u javnost je dospjela afera “Koverta”, odnosno snimak na kojem funkcioner vladajuće partije uzima kovertu sa novcem, pokrenute su i brojne druge afere. Da li smatrate da je ovo što se trenutno dešava u Crnoj Gori dovoljno da uzdrma vlast koja traje već 30 godina?

Možda je ovo najbolja prilika da dođe do neke suštinske promjene što se tiče načina vladavine i demokratije u vađoj zemlji. Sve zavisi da li će to oni građani na ulici imati strpljenja i imati strateške zahtjeve koji mogu voditi do nekog uspjeha. Pokreta i protesta ima svuda u regionu, u Srbiji, Albaniji, u Makedoniji prije nekoliko godina, i ponekad oni uspijevaju ponekad ne uspijevaju. Puno zavisi od strpljenja i spremnosti da se građani okupljaju dovoljno dugo i da su zahtjevi realni. Do neke mjere je potrebna saradnja sa onima koji nude neku političku alternativu. U Srbiji je, vidjeli smo, glavni problem da su snage koje predstavljaju opoziciju slabe, u smislu da ne nude neku stratešku alternativu, da ih građani ne vide kao neku poželjnu političku alternativu. U Makedoniji je bilo drugačije, imali su bliske odnose između opozicije i građana koji su izašli na ulice i to je vodilo uspjehu. Prvo su se desile afere koje su pokazale u kojoj mjeri je vlast zloupotrijebila institucije, onda smo imali nezadovoljne građane i političku alternativu koja je realno mogla da ponudi neki drugi pristup. Samo kad se ti faktori sakupe moguća je realna politička promjena, toga očigleno u Crnoj Gori još uvijek nema. Vidim da je opozicija duboko podijeljena, ima različite ideje kako voditi zemlju i nemaju puno povjerenja građana. Građani na protest idu i uprkos opoziciji, a ne zbog opozicije.

Opozicija je nedavno potpisala sporazum sa pokretom koji predvodi proteste i stala iza građana koji izlaze na ulice. Smatrate li da su shvatili da ih podijeljenost ne vodi nikuda i da se na taj način ne mogu boriti protiv vlasti?

To je sigurno neki znak. Očigledno je da podijeljena opozicija ne može da uspije. Problem je što su te podjele prilično suštinske. Naravno ima i podjela vezanih za ličnosti, ali ima i suštinskih u smislu da neko nudi reformsku proevropsku alternativu, a neko nudi prilično retrogradnu, nacionalističku alternativu i to je jako teško staviti pod isti krov kad imamo neke političare kao Nebojšu Medojevića koji širi teorije zavjere koje su dio ekstremne desnice. To ne može da ide zajedno sa idejom da će promjene voditi ka ozbiljnijim reformama i nezavisnosti institucija i poboljšanju života, ako se šire najgore teorije zavjere. To jeste problem za opoziciju. Ako opozicija ne bi podržavala proteste izgubila bi svaku kredibilnost. Ne vidim taj korak koji bi promijenio političku dinamiku u ovoj zemlji. Trebaju vam suštinske promjene u smislu političkog sistema, da se država odvoji od vladajuće stranke, da nema dominacije jedne stranke na vlasti, ali to je proces koji mora ići korak po korak i ne vidim još uvijek neko strateško razmišljanje kako stići do toga.

Može li se sve to postići bez pomoći međunarodnog faktora?

Ja mislim da je to jako teško. Glavna energija, inicijative i ideje moraju doći iz zemlje, ako je spolja to ne može da uspije. Sa druge strane, jako je teško dobiti tu podršku, ali i uspjeti bez nje. Ako pogledamo Makedoniju, u početku su glavni međunarodni akteri, odnosno Evropska unija, bili prilično skeptični. Njima je, nažalost, u ovakvim trenucima stabilnost bitnija nego vladavina prava, samo ako vlast makar formalno kaže da se zalaže za vladavinu prava, to je dovoljno za sadašnje okolnosti. Još jedna mana toga je da oni koji su na vlasti mogu da se pozivaju na međunarodne aktere i kažu mi imamo podršku tih aktera. To otežava promjene unutar zemlje. Takođe, ako se opozicija zalaže za evropske integracije mora da bude kredibilna u toj ponudi i kaže mi možemo to bolje uraditi nego sadašnja vlast, i za to je neophodno dobiti međunarodnu podršku, i ja mislim da je to moguće, ali je potrebno to raditi strateški. Na primjer, vidjeli smo da njemačka kancelarka Angela Merkel nije primila Đukanovića u Berlinu. To nije bilo slučajno, kancelarka nije željela da se sretne sa Đukanovićem i to je bila poruka koja pokazuje nestrpljenje u Njemačkoj prema sadašnjoj eliti u Crnoj Gori. To treba da se koristi, ja bih rekao da opozicija mora da gradi odnose, ne samo sa vladama na zapadu nego i sa političkim strankama, da jača te odnose. Na kraju te mreže političkih stranaka u Evropi su jake, one mogu raditi zlo, u smislu podrške nekim autoritarnim tendencijama kao u Mađarskoj, Orban je dobio podršku od Evropske konzervativne stranke i DPS uz Crnoj Gori koji je dobio podršku od strane Socijaldemokrata, kao i Rumunija, ali ako hoćete da kritikujete i mijenjate morate imati odnose sa političkim strankama u Evropi.

Vučić i Đukanović su i piromani i vatrogasci

Crna Gora i Srbija su u sličnoj situaciji kada je u pitanju put ka EU, ali i kada je u pitanju struktura vlasti. Vučić i Đukanović su nekada u dobrim odnosima, povremeno kritikuju jedan drugoga, potenciraju nacionalističke priče. Smatrate li da oni, i drugi slični lideri na Balkanu fingiraju takve nacionalističke sukobe?

Oni koriste jako slične strategije. Korist nacionalizam kada ima odgovara, izazivaju krize. Oni su piromani i vatrogasci u istom trenutku. Stalno moraju da imaju krize da bi mogli tvrditi da su garant stabilnosti. Kada bi sve bilo mirno i kada ne bi bilo kriza, sukoba, bilateralnih problema, nacionalizma, šta bi oni radili? Kriza je način preživljavanja za njih. To su krize koje će proći i onda se ide dalje, tu su jako pragmatični, tako su i došli na vlast, jer su pragmatičniji od drugih. Ja ne vidim tu sukobe, to je gluma. Takođe kada su u pitanju Srbija i Kosovo, ne vjerujema sada da su Tači i Vučić najbolji prijatelji, ali njihova igra kako jedan mrzi drugog je gluma. To se najbolje prodaje kod kuće.

( Darvin Murić )