Arapsko proljeće ne donosi procvat

Oružane snage Alžira i Sudana, koje su svrgnule dugogodišnje vladare nakon masovnih protesta, slijede scenario koji je iznevjerio milione Arapa nakon ustanaka 2011. godine.

Pobune tih „arpskih proljeća“ pobudile su nade u političke i ekonomske reforme u zemljama poput Egipta, gdje je vojska strpljivo sa strane posmatrala šta se dešava a zatim iskoristila previranja kako bi produbila svoj uticaj u politici.

Načelnik oružanih snaga Egipta okrenuo je leđa predsjedniku Hosniju Mubaraku kada je postalo jasno da bezbjednosne snage neće obuzdavati ulične proteste protiv veteranskog lidera, podsjeća Rojters.

Vojni savjet je preuzeo kontrolu nad zemljom, nadgledajuću turbulentnu i povremeno nasilnu tranziciju tokom koje su u Egiptu održani prvi demokratski izbori.

Dvije godine kasnije, vojni šef general Abdel Fatah al Sisi predvodio je zbacivanje prvog slobodno izabrano predsjednika Egipta, Mohameda Morsija. Sisi je zatim pobijedio na izborima 2014. i 2018. godine i u oba navrata osvojio 97 odsto glasova.

Parlament sada predlaže ustavne reforme koje bi mu mogle omogućiti da ostane na vlasti do 2034.

Sudan izgleda kao da prati egipatski model, makar za sada, nakon što je dugogodišnji lider Omar al Bašir zbačen u vojnom puču poslije protesta. Građani su se okupili ispred Ministarstva odbrane tražeći od vojske da im pomogne da svrgnu Bašira.

Novi šef sudanskog vojnog savjeta, Abdel Fatah al Burhan Abdelraghim, kazao je u subotu da će civilna vlada biti formirana nakon konsultacija sa opozicijom i obećao tranzicioni period ne veći od dvije godine.

On je upravo naslijedio oficira koji je najavio Baširovo hapšenje, ministra odbrane Avada Ibn Aufa, koji je napustio dužnost šefa vojnog savjeta svega dan nakon zahtjeva za formiranje civilne vlade.

Demonstranti su međutim nastavili da zahtijevaju promjene, isto kao što je to bio slučaj u Egiptu kada je admiral Husein Tantavi - koji je bio ministar odbrane dvije decenije - upravljao zemljom nakon pada Mubaraka.

Uobičajeni povik sudanskih demonstranata je bio „Pobjeda ili Egipat“, čime su pokazali da se protive tom scenariju. Korisnici društvenih mreža u objema zemljama su koristili to što i Sisi i Burhan imaju isto ime kako bi na duhovit način upozorili na sličnu sudbinu.

„Najveća greška je što su se nadali da će im vojska biti saveznik. Razumijem emocije, ali nijesu shvatili šta je vojska i šta vojska radi“, kazao je za britansku agenciju sudanski analitičar Magdi el Gizuli. „Ukoliko pozovete vojsku da interveniše kako bi riješila krizu, onda će se ona ovako ponašati jer ne umije drugačije“, kazao je on.

Šef alžirske vojske, general pukovnik Ahmed Gaed Salah, zauzeo je blaži pristup. On je bolesnog Butefliku, 82, proglasio nesposobnim da obavlja dužnost kada je pokušao da produži svoj četvrti mandat, što je značilo nastavak masovnih demonstracija.

U roku od nekoliko dana, parlament je imenovao novog privremenog lidera koji je bio dio vladajuće elite, vojska je podržala tranziciju i određen je datum za održavanje predsjedničkih izbora - za koje analitičari kažu da su politička fasada za vojsku koja je dugogodišnji ključni igrač u Alžiru.

Svakom budućem civilnom lideru u Sudanu ili Alžiru biće potrebna podrška vojske - što je uobičajeno za arapski svijet - a pritom će biti suočen sa ogromnim ekonomskim i političkim izazovima, navodi Rojters.

Problemi koji su izazvali nerede širom Bliskog istoka 2011. godine od tada su postali akutniji. Zbačene autokrate su zamijenjene liderima koji takođe nijesu uspjeli da smanje nezaposlenost, suzbiju siromaštvo i korupciju.

Svaka četvrta osoba mlađa od 30 godina u Alžiru je nezaposlena – što je najveća zamjerka demonstranata koji žele liberalniju i raznovrsniju ekonomiju koja se neće oslanjati isključivo na naftu i gas.

U Sudanu, ono što je počelo kao protest zbog cijena hleba i loših uslova života pretvorilo se u pobunu protiv režima.

Elšeik Ali, 29-godišnji sudanski menadžer prodaje, kazao je za Rojters da ovo nije drugi talas Arapskog proljeća jer su sadašnji protesti više zbog ekonomije nego politike. „Sudan i Alžir nijesu drugi talas. Tu se radi o gladi i teškoj ekonomskoj situaciji i o talasu potlačenih mladih ljudi koji nemaju pune slobode“, kazao je Ali.

Favaz Gergez, profesor bliskoistočne politike na Školi ekonomije u Londonu i autor dviju nedavno objevljenih knjiga o Arapskom proljeću se slaže. „Termin Arapsko proljeće je u velikoj mjeri pogrešan jer negdje ukazuje da će sve procvjetati, da postoji magični štapić koji će riješiti ozbiljnu krizu koja je nastajala decenijama“, kazao je on. „Ono o čemu ovdje govorimo su socijalni protesti koji su simptomi ekonomske i političke ranjivosti“.

Dok Alžirci i Sudanci traže više slobode i bolju budućnost, previranja u drugim djelovima regiona ukazuju da će njihove nade u bolju budućnost biti raspršene. Tunis se pominje kao uspješna priča zbog njegovog demokratskog razvoja, mada je ekonomska kriza narušila životni standard.

Međutim ti problemi djeluju minorno u poređenju sa drugim državala Arapskog proljeća. U Libiji, vojni čvrstorukaš Kalifa Haftar, kojeg kritičari zovu novi Gadafi, vodi rat kako bi preuzeo kontrolu nad zemljom koja je već zapala u krvoproliće nakon 2011.

Stotine hiljada ljudi su stradale u građanskom ratu u Siriji. Nakon četiri godine konflikta Jemen, već jedna od najsiromašnijih arapskih država, je na ivici gladi. U međuvremenu, u Sudanu i Alžiru demokratija nema jasnu perspektivu. „Vojska želi da zadrži kontrolu, bilo preko civilnog paravana u Alžiru ili direktno u Sudanu“, kazao je renomirani tunišanski novinar Ziad Kričen. „Vojska koja je okusila slatki nektar vlasti i privilegija vidi sebe kao jedinu sposobnu da zaštiti te zemlje“.

Politika obmane uzrok većine ustanaka

„Mislim da je razlog većine ustanaka 2011. godine, kao i ovih današnjih u Alžiru i Sudanu, politika obmane. To je kada predsjednik tvrdi da je osvojio 85 ili 97 odsto glasova, a gdjegod se okrenete niko se ne slaže sa njim“, kazao je Mohamed Alahja, saudijski politički analitičar i urednik Al Arabije na engleskom jeziku.

„To je izvodljivo kada imate ogroman ekonomski razvoj. Međutim, ukoliko ga nemate i nijeste ljudima obezbijedili politička i građanska prava, onda im u suštini ne dajete ništa osim represiju, a to je na kraju neodrživo“.

( Nada Bogetić )