Pobuna protiv vrline

U skladu sa opšteprihvaćenim objašnjenjem rasta popularnosti ekstremno desnih demagoga u čitavom svijetu, mnogi ljudi počeli su da smatraju da su “ostali u pozadini” zbog globalizacije, tehnologije, deindustrijalizacije, nadnacioanlnih institucija i tako dalje. Oni misle da ih je “liberalna elita” napustila i zato sada glasaju za ekstremiste koji obećavaju da će im vratiti zemlji i ponovo je “učiniti velikom”.

Ta priča izgleda istinito u oronulim oblastima istočne Njemačke, u mračnim, rudarskim gradovima na sjeveru Britanije ili u državama Pojasa rđe na američkom Srednjem zapadu. Ali ona ne obuhvata veliki broj birača koji glasaju za populiste, a pri tom su relativno uspješni. Ti ljudi su, najčešće, već izašli iz srednjih godina i pretežno su bijelci. Oni takođe, vjerovatno, sebe smatraju ostavljenim u pozadini zbog promjena koje su ih pogodile: uspon nezapadnih sila i jačanje uloge manjina koje nisu bijele. Otuda mržnja prema američkom predsjedniku Baraku Obami i prijemčivost prema mitovima (koje širi i Tramp) da Obama nije rođen u SAD.

Ipak, teže je objasniti nevjerovatni uspjeh nove ekstremne desničarske partije u Holandiji. Prije tri godine partija “Forum za demokratiju” (FvD) uopšte nije postojala, a na posljednjim regionalnim izborima dobila je oko 15% glasova što je pretvara u jednu od većih frakcija u Gornjem domu parlamenta. Sudeći po anketama, ona uskoro može postati vodeća partija u zemlji.

U poređenju sa većinom zemalja, pa čak i u Zapadnoj Evropi, Holandija je izuzetno bogata i uglavnom prilično mirna zemlja. Neko od glasača FvD, naravno, sebe može smatrati - kada se upoređuje - ostavljenim u pozadini, ali ipak mnogi se osjećaju isto onoliko komforno kao i lider te partije - veoma obrazovani, galantni Tjeri Bode. Ni on ni mnogi od njegovih najktivnijih pristalica nisu nezadovoljni provincijalci. Mnogi od njih liče na tipične “frat boys”, kako ih zovu Amerikanci: to su članovi bratstava koja uživaju u privilegijama bogatstva i statusa.

Ipak, Bode je tip političara koji se češće sreće u Evropi nego u SAD: dendi krajnje desnih pogleda koji u oblačenju njeguje kicoški stil trgovaca starim automobilima. U svom razmišljanju jako se oslanja na ideologe s početka XX vijeka: njih je brinulo propadanje zapadne civilizacije koju je, kako su smatrali, moglo da spasi samo autoritarno vođstvo. Kao i Musolini, Bode vjeruje u “direktnu demokratiju” u kojoj glas naroda nalazi svoj izraz na referendumima. U skladu sa Bodeovim stavovima, imigranti, posebno muslimani, narušavaju čistotu izvorne populacije i podrivaju zapadnu kulturu svojim stranim običajima. On smatra da ništa manja prijetnja evropskoj civilizaciji nisu ni “kulturni marksisti” koje treba izbaciti iz škola i nacionalnih ustanova. Bode želi da zaštiti nacionalni identitet izvodeći Holandiju iz Evropske unije. Kao i Tramp, kojim je oduševljen, Bode smatra da su klimatske promjene - prevara.

Zašto je sve to toliko privlačno za tako mnogo ljudi u tako stabilnoj i naprednoj zemlji? I, uzgred, zašto se političari koje brinu pitanja imigracije i nacionalnog propadanja maltene automatski slažu sa idejom da klimatske promjene nisu problem? Našao sam mogući odgovor, ali ne u Amsterdamu, već u Londonu gdje sam prije nekoliko sedmica učestvovao u protestnom maršu protiv brexita zajedno sa stotinama hiljada britanskih državljana. Ta gomila bila je ekstremno civilizovana, čak se može reći elegantna, i bila je nosilac svojevrsne vrline. Svi su prećutno bili saglasni s mišlju da pristalice brexita ne samo da nisu u pravu, već da su fanatici i ksenofobi. I to je, vjerovatno, tačan opis mnogih pristalica brexita, a posebno nekih od najbučnijih zvaničnih predvodnika. Moja lična osjećanja bila su su potpunosti na strani učesnika marša. Ipak, taj osjećaj sopstvene vrline kod onih koji sebe smatraju progresivnim, možda može pomoći da se objasni popularnost ekstremno desničarskih agitatora a takođe i veza između anti-imigrantskog raspoloženja i negiranja klimatskih promjena. Partije lijevog centra nekada su zastupale ekonomske interese industrijske radničke klase. Njihova pažnja je slabila u posljednjih decenijama XX vijeka, kada su za im postali važniji rasni, rodni i ekološki problemi. Borba sa rasizmom kao i ona za ravnopravnost žena i seksualnih manjina, te za zdravlje planete (sve su to vrlo vrijedni ciljevi) dali su progresivnoj politici moćan osjećaj vrline. Znali smo šta je najbolje za ljude, a oni koji su bili protiv bili su ili budale ili zlikovci.

Ovakav stav teško se može tolerisati, pogovoto je praćen društvenim i obrazovnim privilegijama, što je čest slučaj. Holandija ima davnu tradiciju vladavine vrline. Možete je vidjeti na portretima Fransa Halsa koji je slikao holandske velikane XVII vijeka odjevene u diskretnu ali skupu crnu odjeću. Ti ljudi, koji su često bili zaista inspirisani blagorodnim motivima, čvrsto su vjerovali u to da im je urođena protestantska vrlina davala pravo da upravljaju državom.

Elementi te tradicije čuvani su u Holandiji dugo vremena. Liberalne i socijaldemokratske stranke su, dijelom, narodu govorile da dobri građani treba da vjeruju u evropsku integraciju; prihvataju “gastarbajtere” i izbjeglice; piju i jedu ne ugrožavajući svoje zdravlje, a takođe i da čine sve moguće da se smanji šteta izazvana promjenom klimatskih uslova.

Reakcija na taj oblik paternalizma, koji je obično bio razuman i imao dobre namjere, je populizam neposlušnosti. Na primjer, kao što dijete može odbiti da jede spanać zato što njegova mama tvrdi da je koristan, isto tako pristalice Trampa, brexita i Bodea hoće da pokažu srednji prst politici vrline. Upravo zato Nadžel Faraž, glavni podstrekač brexita, voli da se slika s kriglom punom piva i cigaretom koja dimi: ako već vrla elita hoće da manje pijemo i pušimo, hajde da popijemo i zapalimo još po jednu.

Taj lični bunt brzo prerasta u politički. Ako nam “oni” govore da ostanemo u Evropi, hajde da izađemo. Ako nam kažu da prihvatimo imigrante, dajte da ih vratimo nazad. Ako oni kažu da su klimatske promjene ozbiljna prijetnja, hajde da to negiramo. Sve izgleda bolje od priznanja da su eksperti u pravu. Ovo važi za Trampovu zemlju, ali i za mirnu i bogatu Holandiju.

Copyright: Project Syndicate, 2019.