Premijera predstave “Smrt i djevojka” na sceni Studio CNP-a

Premijera predstave “Smrt i djevojka” na sceni Studio CNP-a najavljena je za srijedu 17. april u 20 časova. Po tekstu Arijela Dorfmana u režiji Gorana Bulajića ova snažna psihološka drama s elementima trilera opisuje stanje ljudi i društva u Čileu nakon diktature.

Tri sjajno izgrađena lika nalaze se u situaciji punoj napetosti i stalnih neočekivanih obrta.

U predstavi igraju Julija Milačić, Miloš Pejović, kao i prvak sarajevskog Kamernog Teatra 55 Dragan Jovičić. Ista predstava igraće se na sceni Studio i 18. aprila, a više o ovom komadu za Kroz grad priča Miloš Pejović koji igra advokata Herarda Eskobara.

• Kako je došlo do toga da zaigrate kao gostujući glumac u predstavi “Smrt i djevojka” i kakva je bila saradnja prije svega sa rediteljem Bulajićem, kao i sa ostatkom ekipe?

Goran i ja smo već sarađivali na jednoj predstavi, a onda smo imali nekoliko nesuđenih zajedničkih projekata. Prosto, nijesmo uspjeli da se uklopimo sa terminima. Napokon smo uspjeli da sve obaveze usaglasimo i drago mi je što se to desilo baš kod ove predstave, jer je u pitanju jedan izuzetan tekst. Saradnja je jako lijepa, poznajemo se i razumijemo dobro. Mala ekipa donosi više prostora za probe, da se svakoj ulozi posvetite na temeljan način. Pred kraj procesa mogu da trvrdim da imamo jednu dobru predstavu.

• Kakva je Vaša uloga i šta je ovaj politički triler probudio kod Vas kad ste prihvatili ulogu?

Igram advokata, branioca ljudskih prava, čovjeka koga je proganjao taj bivši režim i diktatura i on sad dobija priliku da bude na čelu komisije koje se bavi istraživanjem tih zločina. Dakle, ulazi i u svijet politike, ne samo prava. Sreće se sa problemima koji dolaze baš iz njegove kuće. Ulogu sam prihvatio je je različita od svega što sam već radio, tako da mi je to bio jedan izazov. Volim kad dobijem širok spekar uloga u kojima mogu da se oprobam, kako ne bih ušao u neku vrstu manira da sve počinje da liči jedno na drugo.

• Priča možda opisuje dešavanja u Čileu, ali može li se kako povezati i sa ratom na Balkanu koji je krajem prošlog vijeka bio na ovim prostorima?

I te kako može. Nijesmo htjeli da mijenjamo vrijeme i prostor komada, reditelj ije bio za to, a i mi smo bili saglasni da to ne treba da se mijenja mjesto dešavanja jer je priča vrlo primjenjiva i na ovaj prostor i nekakvo zlo koje se jeste dešavalo 90-ih godina na Balkanu. Radnja u predstavi dešava se 10 godina nakon tih strašnih dešavanja u Čileu, ali mislim da ćemo vrlo lako da povežemo sa našim prostorom i vremenom.

• Da li lična osveta može da donese satisfakciju, oslobođenje ili je to novo ropstvo?

To je filozofsko pitanje, zavisi. Mi u Crnoj Gori možemo da razumijemo ovu priču jer smo imali krvnu osvetu možda čak i do jedno 50 godina unazad, možda i manje. Stava sam da nasilje rađa novo nasilje ako se vraća milo za drago i da pravda zadovoljava, a ne osveta.

• Tri hiljade pozornica širom svijeta su obradili ovu priču, a mnogi poznati glumci su imali priliku da glume u ovom komadu. Jeste li se, kad ste krenuli da radite na predstavi plašili kako će biti uvašoj izvedbi?

Lično se trudim da ne razmišljam o tome. Imao sam prilike da u protekle dvije godine radim upravo takve predstave koje su se dosta igrale i imale dosta i filmskih postavki. Kod takvih uloga uvijek se trudim da sve to isključim, jer time isključujem i jednu vrstu straha i treme kako će to da ispadne. Gledam da razmišljam konkretno o analizi toga što radim. Tako sam pristupio i ovaj put i mislim da mi to dosta pomaže. Naravno, imate neku vrstu odgovornosti jer ih poznata djela nose, ali odgovornost je dobra stvar. Ako se previše opteretite istom ulogom koju je neko drugi igrao, onda je to strah i to nije dobro.

• Ova predstava igra se na sceni Studio koja je manja i intimnija. Da li takve prostore više gledate kao prednost ili kao manu?

Zavisi za šta, ali to gledam kao prednost kad su ovakvi projekti u pitanju. Ovakvi projekti su veliki izazov jer ste baš blizu ljudima, a oni vide jeste li istiniti ili nijeste. I velika i mala scena imaju svoje prednosti i mane. Velika scena je za neke veće komade i veće podjele, a definitivno manje podjele i komadi treba da se igraju na maloj sceni.

• S obzirom na to da predstavu spremate od 1. marta, da li je to bilo dovoljno vremena da ovu priču dovedete do kraja ili je rok za rad na istoj bio prekratak?

Mislim da smo knap. Baš smo sad u toj fazi kad nam trebaju generalne i glumačke probe. Mislim da smo sve posložili i sad samo se bavimo finesama, tako da mislim da je bilo dovoljno vremena.

( Marija Vasić )