Urbani fenomeni: Buvlja pijaca

Savremeni grad, kao uostalom i gradska kultura uopšte, prostor je sublimacije različitih razvojnih tendencija i traženja novih, originalnih rješenja u raznim sferama života, ali i nastojanja da se obezbijedi konekcija između prošlog i sadašnjeg, starog i novog. Jedan od tih trendova koji navodi na razmišljanje o načinu i smislu povezivanja starog i novog, svakako su buvlje pijace čije je prisustvo u životu velikih gradova toliko da je ravno pravom bumu. Šta traži toliki svijet u gomilama starih stvari i korištene odjeće, među starim knjigama, gramofonskim pločama, porcelanu i staklu starih proizvođača, drangulijama kojima se ne zna upotrebna, a kamoli prava vrijednost, pitaju se svi, kako eksperti, tako i običan svijet.

Ja, koja sam odrasla u vrijeme kada je korištenje starih stvari i garderobe bilo odbacivano s prezirom kao znak lošeg socijalnog i imovinskog statusa, kada je deviza „uvijek svoje i novo, pa makar i lošijeg kvaliteta“ isticana kao potvrda nove, socijalističke samodopadnosti, bila sam ne malo iznenađena s kojom lakoćom građani jedne velike evropske prestonice kakav je Kopenhagen inkorporiraju stare i korištene stvari u svoj aktuelni životni trenutak. Doživjela sam tako da se jedan penzionisani pravnik glasno hvali da mu kupovina jeftine odjeće na buvljacima obezbjeđuje putovanja po Indiji i večere po skupim restoranima, da se polovne komode i fotelje šepure među skupim i preskupim moderno dizajniranim skandinavskim namještajem inspirisanim jednim Arneom Jacobsenom ili Hansom Wegnerom, kao i da vjenčanica kupljena u nekom od popularnih polovnjaka posluži više puta svojoj namjeni.

Vjerovatno je ta psihološka revolucija da korištenje starog nije degradirajući momenat naše ličnosti, kao i porasla svijest o mogućnostima reciklaže, rezultirala usponu buvljih pijaca, njihovoj transformaciji u pravi urbani fenomen. Da čim zima malo popusti i proljeće najavi dolazak, svijet jedva dočeka da se rasprši po buvljacima pod otvorenim nebom. Jer upravo ovi buvljaci pod otvorenim nebom su ono što privlači čovjeka, tu urbanu životinju koja je jedva preživjela dugu i mračnu skandinavsku zimu.

Među kupcima koji dolaze na kopenhaške buvljake ima raznog svijeta. Iskusnih kolekcionara i tragalaca rariteta, omladine i došljaka koji se kuće, starog svijeta kome ne treba ništa, osim da je sa drugim ljudima, kineskih turista koji najviše gledaju i kupuju zlato. Posebno je interesantno šta naš svijet traži na ovakvim mjestima, pošto nije rijetkost da čujete naš jezik, ili jezike, naroda i narodnosti bivše nam zajedničke domovine.

Mjesto koncentrisane nostalgije

Odnos prema buvljaku interesantan je i kao paradigma različitosti između nas i Danaca. Dok Danci u buvljaku vide formu nedjeljne zabave, priliku da prijateljice, zatim mame i kćerke, a često i cijele porodice, provedu zajedno jedno ugodno nedjeljno prijepodne, moguće i da zarade za kakvo ljetovanje u Grčkoj, novu mašinu za suđe, ili nešto slično, ako su se našli s one, prodavačke strane tezge, naš svijet uglavnom nostalgično traži nešto što se ne može naći. Naravno, u tome prednjače stariji predstavnici naše, nekadašnje izbjegličke populacije. „Ne kupujem ništa, samo idem gore-dolje, eto, neću li nekog našeg sresti,“ ponavlja mi jedna naša sugrađanka svake nedjelje kad je sretnem na buvljaku kod nas u našem gradu. Nije da se i stariji Danci ne šetaju cijeli dan po ovom malom Stradunu, nastalom sad pa sad između štandova, ali su nekako veseliji, manje su melanholični od nas, sjede u kafeu pod šatorom, piju jeftinu kafu i jedu isto tako jeftine kolače, pokazuju krajnje otvoreno i ne skrivajući šta su kupili i čime su se ponovili.

„Zato i dolazim na buvljak da kupim polovno,“ potvrdila mi je ležerno jedna od ovih starih danskih dama. Ja lično, probala sam obje varijante koje se tiču buvljaka: da hodam po buvljaku, kupujem sve i svašta i ne kupujem ništa, kao i to da stojim za štandom i prodajem. Obje su imale terapeutsku vrijednost. Prva me je vraćala u svijet prošlosti, u svijet mladosti i graje naših balkanskih pijaca, gdje vlada neposrednost ljudskog dijaloga, dok me je druga bacila u orbitu pobunjenog emigranta i ratnog izbjeglice koji je po ekspresnom postupku želio postati moderni građanin svijeta iz prvog borbenog reda.

Fenomen moderne city-kulture

Da je procvat buvljaka na otvorenom fenomen vezan isključivo za modernu gradsku kulturu u kojoj se čovjekovo kretanje mahom odvija iz jednog u drugi zatvoreni prostor, slažu se svi oni koji prate razvojne trendove savremenog grada. Naravno, ima malih garažnih prodaja svugdje, ljudi sele, razvode se, na kraju krajeva i umiru, i za sobom ostavljaju sve što ne mogu ponijeti u drugi stan, u drugi grad, a bogami ni na onaj drugi svijet, međutim, ovi buvljaci pod otvorenim nebom su priča za sebe. Samo tu možete doživjeti jedinstvenu kombinaciju ugodnog i korisnog.

O ovom korisnom treba znati da se ne radi o malim novčanim sumama, nego o preko 20 mil. eura, koliko su 2015, kada je prodaja prosto eksplodirala, zaradili vodeći prodajni lanci korištene robe. A što se tiče ovog ugodnog, ispričaću jednu malu epizodu koja mi se desila jedne nedjelja na mom lokalnom buvljaku. Moja prijateljica, inače šoper-veteran, i ja stale smo kao i obično kad se sretnemo na buvljaku da se malo ispričamo. Ona mi se požalila da zbog preopterećenosti poslom ne može da spava i da zato ustaje jako rano. U terapeutske svrhe počinje da sprema kuću. „Čuj, Ljiljo, kuća mi je pospremljena kao nikad ranije. Sve je picnuto i zategnuto da ne može biti zategnutije!“, dovršila je.

„I kod mene je zategnuto k’o pod konac, picnuto, kako rekoste, da ste mi žive i zdrave,“ čuo se iz gužve komentar. Da ne povjeruješ, neko nas je čuo i razumio. Žena srednjih godina, naravno, naše gore list, razumjela je o čemu pričamo i spontano nam se pridružila. Ismijale smo se sve tri od srca i rastale kao da smo se poznavale cijeli život.

Eto, to, taj spontanitet, to je, sigurna sam, jedinstveno samo za buvljake na otvorenom. Internet, kao i još neki moderni oblici prodaje korišenih stvari i antikviteta, koji su isto tako u usponu posljednjih godina, ipak ne mogu da se pohvale da mogu da zadovolje ovu, u suštini antropološku potrebu čovjeka - potrebu da sretne licem u lice drugog čovjeka.

( Ljiljana Bulajić )