Dubak nikada, a guralica tek kada djeca prohodaju

Svjedoci smo da danas nestrpljivi roditelji često djetetu koje još uvijek ni ne hoda kupuju guralicu, misleći da će uz nju brže prohodati. Ali, kako je dijete nezrelo za samostalan hod, hodanje uz pomoć nestabilne guralice često se završava padanjem, nekad i povređivanjem, a skoro uvijek strahom zbog iznenadnog pada. Ista je stvar i sa dupkom, samo što je on mnogo gori izbor od guralice.

Fizioterapeut Mladen Pelević priča o ovom periodu dječjeg razvoja, a zastupnik je tvrdnje da umjesto svih ovih stvari roditelji jednostavno treba da spuste dijete na pod.

“Prva godina života je period najintezivnijeg motornog razvoja djeteta. U tom periodu beba uči da se okreće sa leđa na stomak i obrnuto, da sjedi i puzi, uspravlja se u stojeći položaj, da bi kao vrhunac svega toga na kraju prohodala samostalno. Kretanje i potreba za istraživanjem sopstvenih mogućnosti, kao i prostora u kome boravi, podrazumijevaju da se djetetu omogući čvrsta ravna podloga, tepih i puzle već od četvrtog mjeseca. Dijete se podstiče na kretanje tako što mu se nudi igračka koja mu je interesantna. A to znači da ne treba da se stavlja u određen položaj da bi ga naučilo, kao što je sjedenje ili stajanje.

Najbolje je da dijete samo kroz veliki broj pokušaja nauči da u određenom uzrastu koristi motornu šemu koja je najoptimalnija da bi došlo do željenog cilja. To je način na koji mozak uči”, kaže naš sagovornik.

Dubak pogrešan iz više razloga!

“Kad dijete stavimo u dubak ili ga vodimo za ruke onemogućavamo mu da istražuje sopstvene mogućnosti i da izgradi sopstveni osjećaj gravitacione sigurnosti. Upravo u tome i jeste najveći problem dupka. Roditelji djecu stavljaju u dubak najčešće od sedmog mjeseca jer se tad uočava želja djeteta da cupka u krilu.

Naravno da je to zabavno i odraslima i djeci, ali to je period kad dijete treba na podu da uči okretanje, odizanje karlice od podloge i da se samo postavi u četvoronožni položaj. Ovo je pravo bogatstvo pokreta i istraživanja i to je za dijete mnogo bolje od sjedenja u dupku, u kom ono samo ide napred-nazad bez korišćenja trupa i ruku za oslonac. A naravno da se djeca raduju stajanju i da roditeljima predstavlja odmor kad dijete malo stave u dubak”, kaže fizioterapeut. Razlozi za izbjegavanje dupka su brojni.

“Djeca koja u dupku provode dosta vremena kod fizijatra dolaze zbog hoda na prstima, trapavosti i čestog padanja na glavu jer ne umiju da brzo ispruže ruke i tako se zaštite. Dubak predstavlja opasnost i zbog toga što zbog raznih prepreka po kući, kao što su pragovi, ivice tepiha ili igračke, može doći do prevrtanja djeteta iz dupka i nezgodnog padanja. Zato je sigurnije, prirodnije i zdravije ostaviti dijete da se igra na podu nego ga staviti u dubak. Većina roditelja ipak koristi dubak jer misle da su tako njihova djeca bezbjednija nego da ih ostave na podu gdje mogu da otpuze gdje hoće. Međutim, dubak nije bezopasan i u prilog tome govore i brojna istraživanja u mnogim zemljama. A ona pokazuju da u poslednje dvije decenije svake godine hiljade djece završi u bolnici zbog raznih nesreća izazvanih korišćenjem dupka”, ističe naš sagovornik.

On navodi da je zbog svega navedenog umjesto dupka djetetu bolje dati guralicu za bebe, ali tek onda kad ono postane stabilno u samostalnom uspravljanju i kad može da napravi korak, dva bez pridržavanja.

Prednost guralica je u tome što se dijete cijelim stopalom oslanja o pod i na taj način jača strukturu stopala, a jedina mana im je što su lake i mogu dovesti do toga da se dijete prevrne napred i padne. Zato je važno da roditelj uvijek bude u blizini djeteta.

“Pravo vrijeme da dijete koristi guralicu tako što se za nju pridržava je kada već samostalno hoda i ona mu tada služi da uvježbava promjenu pravca kretanja, da hoda brže ili sporije i da se zaustavi, jer djeca u prvim danima kada prohodaju imaju problem sa usporavanjem i zaustavljanjem. Ako na guralicu dijete može da sjedne, kasnije će se odgurivati nogama i na taj način će se kretati, a ukoliko ima pedale to će biti prilika da nauči da ih okreće i na taj način se kreće, što je odlična priprema za vožnju bicikla. Kada se dijete prerano stavi na guralicu dok još nije u stanju da okreće pedale i roditelji ga na njoj voze, uglavnom ne želi da ih okreće jer je to dodatni napor a već je naučilo da ga guraju. Čim se dijete stabilizuje u hodu što se dešava u periodu od 2-3-4 mjeseca od kako se samostalno pustilo, može da gura trotinet i da se jednom nogom odguruje i tako se kreće. Sada se mogu naći trotineti za najmlađi uzrast sa sjedištem tako da u početku može da se koristi kao tricikl, a onda i kao trotinet”, kaže Pelević.

Širina točka bicikla treba da odgovara visini djeteta

“Djeca od dvije godine mogu da koriste tricikl bez pedala ukoliko se osjećaju nesigurno, ali i bicikl bez pedala koji u svakom trenutku mogu da kontrolišu spuštanjem nogu i zaustavljanjem. Njih možete naći pod nazivom guralica (bicikl bez pedala), dijete se kreće tako što se odgurne nogama, podigne ih u vazduh i držeći se za upravljač održava radnotežu. Pomoćni točkovi na biciklu daju lažnu sigurnost i usporavaju uspostavljanje i održavanje ravnoteže. Veličina bicikla se određuje prema veličini točkova odnosno prema visini djeteta. Vrlo je važno napomenuti da djeca od pet do sedam godina treba da imaju pomoćne točkove na biciklu, a mogu ih se osloboditi nakon navršene osme godine”, kaže naš sagovornik.

Do pete godine treba sve da probaju

“Neka djeca prvo nauče da voze rolere ili da klizaju, neki čak i da skijaju, ali većina prvo savlada vožnju bicikla. Svejedno je šta će prvo naučiti - važno je da ovladaju ovim vještinama do navršene pete godine, jer sva djeca to do tada mogu. Razvoj motorike im to omogućava kao i odsustvo straha, problem je jedino strah roditelja ili njihova nezainteresovanost za ove aktivnosti. Od šeste godine pa na dalje djeca počinju da se plaše, više nemaju osjećaj da sve mogu i počinju da uočavaju razlike u sposobnostima. Tada mnogo teže uče, naročito ako su roditelji previše zabrinuti pa ih ne ohrabruju da nešto novo probaju”, savjetuje fizioterapeut.

( Jovana Majić )