Na početku bijaše - Rim

Svaki tekst koji se bavi nekim putovanjem, gradom ili stranom državom se nekako po inerciji podvede kao putopis. U današnjem dobu kojim dominiraju internet stranice nalik na Trip Advisor zaista je teško pisati putopis - štaviše besmisleno je preporučivati ili hvaliti turističke atrakcije, restorane, hotele u bilo kom gradu na planeti. Ukucajte bilo koje mjesto na planeti, naći ćete neku recenziju za njega.

Ako govorimo o velikim gradovima, tu su recenzije već u desetinama hiljada, a turistički vodiči imaju tiraž svjetskih bestselera. Jedina vrsta putopisa tako ostaju tekstovi i knjige koje se bave emocijama i mislima, u njima drugi gradovi i putovanja nisu tema, već nešto između motiva i izgovora kako bi ste pisali o toj već pomenutoj misli ili osjećanju. Nemam šta da krijem, tekstovi u rubrici “Između polova” igraju na tu kartu.

Ako bih želio istaći tu jednu misao vezanu za glavni grad Italije, ne bi mi bilo teško da odaberem: Rim je ne samo mjesto u kojem se materijalno ostvarilo toliko toga što je duhom suštinski poniklo na drugom mjestu. Rim je, u određenom smislu, materijalni uzrok čitave zapadne civilizacije, u nekoj mjeri i cijelog svijeta.

Kada govorimo o “materijalnom uzroku, mislimo na staru Aristotelovu teoriju po kojoj svaka stvar koja je ikad nastala ima svoja četiri uzroka: materijalni, formalni, djelatni i finalni. Ta teorija se najbolje objašnjava na primjeru jedne statue, a pošto smo u Rimu, neka bude to čuvena Mikelanđelova statua Mojsija u crkvi San Pietro in Vincoli (Sveti Petar u lancima).

Materijalni uzrok te statue je mermer od kog je isklesan. Formalni uzrok je ideja Mojsija, u ovom slučaju onako kako je opisan u biblijskoj knjizi Izlaska (što je dovelo do problematičnog prevoda i učinilo da Mojsije na ovoj skulpturi ima rogove), djelatni uzrok je sam Mikelanđelo i njegova vještina a finalni uzrok uljepšavanje grobnice pape Julija Drugog, ali i religijska identifikacija sa mitskim vođom jevrejskog naroda tokom izlaska iz egipatskog ropstva.

Naravno, Aristotel nije smatrao da su četiri uzroka vezana isključivo za statue, oni postoje u svim našim djelima i težnjama, u svemu što mi jesmo i što ćemo biti. Na četiri uzroka možemo razložiti i napisanu knjigu i nečiju ljubav ali i zakone, države i pitanje smisla života. A Rim, kao što rekosmo, predstavlja materijalizovanje onog što je formalno nastalo na drugim mjestima.

Kada kažem da se radi o materijalnom ostvarenju, želim time reći da ono što možemo vidjeti pred sobom u Rimu i dan danas, nije u njemu duhovno poniklo, ali samo se na tom mjestu održalo. O tome nam govori i antički i zapadno-religijski aspekt vječnog grada. Kada govorimo o antici, imamo u vidu mnoge civilizacije, počevši od Sumera, kao prve zapamćene mesopotamske civilizacija, preko Vavilonaca, Asiraca, Feničana, Persijanaca, Egipćana i mnogih drugih, ali uvijek stižemo da dvije koje se izdvajaju iznad svih, do antičke Grčke i Rima.

Njihovo izdvajanje ne znači da su oni na nekoj objektivnoj skali veće i bolje civilizacije od prethodnih, već da su za nas važniji, da su nam bliži, samim tim što su uticali na nas, da su oblikovali našu civilizaciju daleko više. U prethodnom tekstu o Beogradu, gradu između Zapada i Istoka, navedena je jedna definicija zapadne civilizacije - to je civilizacija ponikla na grčkoj kulturi, rimskim zakonima i hrišćanskoj religiji. Zato ove dvije antičke civilizacije, odnosno gradovi Atina i Rim, uz dodatak Jerusalima, tvore ono što mnogi smatraju zapadnim sistemom vrijednosti.

Ako uporedimo Grčku, tačnije Atinu i Rim, vidjećemo da mnogo toga što su Atinjani mislili, govorili i snijevali, Rim je realizovao. Ako uključimo u priču Jerusalim, uvešćemo i religijski element - ono što se u Judeji propovjedalo, kroz Rim je rašireno Evropom, a kasnije svijetom. Zato nam se nameće shvatanje po kojem je Atina formalna, Jerusalim finalna, a Rim materijalna suština antike a time su formalni, finalni i materijalni uzroci savremenog svijeta.

Sam po sebi, Rim nema mnogo toga autentičnog, isključivo rimskog. Počnimo od političkih sistema - sve vrste vlasti koje je Rim izmjenjao, Grci su već opisali i kategorisali, svi filozofski sistemi koje su Rimljani imali, Grci su osnovali, sva rimska umjetnost, prvenstveno vajarska, imala je svoje uzore u grčkim majstorima. Kada se divimo velikim rimskim stubovima ili recimo lukovima na Koloseumu, opet se radi o dorskim, jonskim, korintskim stilovima stuba, kapitela i slično.

Najveći rimski ep, “Eneida”, predstavlja „obradu“ Homerove “Odiseje”, i još, da zaključimo ova poređenja, rimski bogovi svoju kosmoginiju vuku od grčkih. Znači li ovo da su Rimljani nekakvi lopovi, da su netalentovani i nesposobni, i da je Grčka (prvenstveno Atina) prava antička civilizacija? Daleko od toga. Rim je samo nastavljao i materijalizovao ono dobro što su Grci osmislili. Ne smijemo zaboraviti da su razvoj i ostvarenja nastala u antičkoj Grčkoj imala svoje korijene u drugim civilizacijama, u Egiptu i Vavilonu (recimo, Pitagorinu teoremu nalazimo kod više starijih civilizacija).

Ono u čemu su Grci bili posebni je što su zaključke napisali, kategorisali i širili. Ali kao što bi egipatska mudrost nestala da nije bilo Grka da je zapišu i polemišu o njoj, tako bi naš osjećaj za Atinjane, Spartance, Korinćane i druge, bio iskrivljeniji i slabiji, da nije bilo Rimljana da njihovo umovanje nastave, prošire i materijalizuju po čitavoj Evropi. Zato mislim da bi Rim bio daleko siromašniji i nebitniji da nije bilo grčkog uma da ga prethodno osmisli, kao što bi Grčka misao i umjetnost ostale možda i nepoznate bez Rima koji ih proširio, materijalizovao. Na taj način, Antika živi i do današnjeg dana.

Nije materijalizovanje grčke misli i ideala kroz stari Rim jedino vrijedno pomena. Jerusalim je bez dileme duhovni centar zapadnog hrišćanstva, ali Rim je definitivno njegov materijalni centar, naročito ako govorimo o rimokatoličkoj vjeri. Vječni grad je grandiozno materijalizovao ono što je smatrao duhovnom suštinom Jerusalima, te i danas ogromna većina zapadne populacije ispovjeda hrišćanstvo. Da li bi ova religija imala uticaj koji je imala kroz vjekove da je Rim nije prihvatio i širio, veliko je pitanje. Tako je kroz Vatikan, katedralu Svetog Petra i svoj evropski i planetarni uticaj prenio skoro čitavom svijetu isti finalni uzrok - vječni život i vjerovanje u Boga.

Interesantan je podatak da su čak i umjetnici koji su stvarili, a time i zadužili Rim (te i sve nas) ostavivši svoj pečat u njemu, rođeni daleko od Rima. Već pomenuti Mikelanđelo (zaslužan i za Sikstinsku kapelu i prelijepu statuu Bogorodice poznatu kao La Pieta) je iz Toskane, Rafael (oslikao Atinsku školu i mnoge druge bitne i prelijepe murale) je iz okoline Marke, Bernini (stvaralac mnogih trgova, crkava, fontane Četiri rijeke) je iz Kampanje i tako dalje. Ipak, veličina Rima je što je, kao malo koji drugi grad, omogućio ovakvim veličinama da se ostvare, te da i njega time ostvare. Rim se nije vodio malograđanskim floskulama “Rim Rimljanima” već je imao drugi metod i drugi moto - “Svi putevi vode u Rim” i ispunjavanje tog mota mu je omogućilo da bude onim što ga zovu, da bude vječni grad.

Rim je tako grad koji je bio otvoren i spreman da oživi i pokaže ono što su drugi samo snijevali i zamišljali. Neki od nas sigurno preferiraju duhovno nad materijalnim, ali obzirom da čovjek prvo opaža kroz čula, te da njegova mašta na kraju i zavisi od tih čula, materijalno nam je neophodno da bi duhovno moglo biti oplemenjeno. Možemo mi čitati o antici, ali daleko je bolje možemo zamisliti i oživjeti u svom duhu kada prošetamo rimskim forumom, Koloseumom. Četiri uzroka savremenog doba stoje ispred nas recimo u Vatikanskom muzeju. U nepreglednim hodnicima tog muzeja visi Atinska škola to remek djelo Rafaela.

Svi antički umovi čiji zapisi su oblikovali razvoj Evrope i bili njen formalni uzrok su na njoj. Ta slika visi u muzeju stvorenom da podsjeća na vjeru koja je propovjedana u Jerusalimu, vjeru da svi mi finalni uzrok nalazimo u Bogu i drugom životu. Nju je oslikao velikan iz malog, naizgled nebitnog mjesta zvanog Urbino a sve zahvaljujući Rimu, gradu koji je odabrao da bude materijalan uzrok svemu tome. Možemo zamišljati, čitati, sanjariti, ali tek kada vidimo takva djela pred sobom možemo osjetiti šta civilizacija jeste i kako smo stigli do ovog momenta.

Ovakvih primjera je hiljadu, a vječnost Rima postoji i na ovaj način - on je za cijelu vječnost sačuvao i otelotvorio više istorije nego bilo koji drugi grad i time nas oplemenio a i dalje će nas oplemenjavati. Svijet je prije nekoliko dana šokirao požar u katerdali Notre Dame u Parizu, i svi smo tu vatru osjetili kao bol u svom srcu jer smo osjetili da se civilizacija ruši, da nestaju četiri uzroka, četiri oslonca momenta u kom smo trenutno. Rim u sebi, kuda god u njemu krenuli, nosi makar jednu građevinu, statuu, ulicu, koja sadrži u sebi takvo jedno mjesto, takav jedan temelj, oslonac sadašnjice. Zato je važno da ostane vjeran svom nadimku, da ostane vječni grad.

( Stefan Đukić )