Mlin Raičevića ne staje više od vijeka

Nekada je na gornjepoljskim rijekama, Vidrovanu, Boljašnici, Rastovcu i Sušici, bilo 18 mlinova - mlini Perkovića, Raičevića, Matanovića, Maksimovića, Đukanovića, Piljevića, Međedovića, knjaza Nikole, Buča, Novi mlini, vodenica Đuričića…

Radile su i stupe za sukno, Međedovića, Mijanovića, Raičevića. Danas stupe ne rade, većina mlinova je u ruševinama, a tradiciju čuva jedino mlin Raičevića na Viru.

Kada su se Tomo i Milosav Raičević vratili iz Amerike, kupili su 1905. godine mlin Janka Vukotića koji je pregradio rijeke Vidrovan i Boljašnicu i napravio benat (branu) kako bi vodenica mogla da radi.

“Mlin je stalno bio u funkciji. Nekada se ispred mlina čekao red po dva-tri dana. Dopremali su žito na konjima i magarcima iz Golije, Pive, Župe, Banjana i oni su imali prioritet – prvo se njima mljelo, pa onda domaćima. Mlin je dobro radio i od njega se i živjelo, a kao nadoknadu ljudi su davali ‘ujam’ – pet odsto od samljevenog brašna”, priča mlinar Drago Simanić koji ne dozvoljava da stari zanat potpuno odumre.

U mlinu njegovog rođaka radili su i njegov djed, otac i stric, a Drago je prije šest godina odlučio da se i on oproba u tom poslu.

“Kao dijete gledao sam đeda kako radi, kasnije oca i strica. Svidio mi se rad u mlinu i prije šest godina odlučio sam da i ja počnem time da se bavim. Nema se posla kao u ta stara vremena, ne čekaju se redovi kao nekada, sve se manje sije i melje. Nekada su bila postavljena četiri badnja, sada su dva. Najviše posla imam od novembra do Nove godine. Tada na dva vitla znam da od ujutro do uveče sameljem tonu žita. Na jednom vitlu meljem kukuruz, a na drugom heljdu i raž”, priča Drago.

Mlin je zadnjih godina renoviran, napravljena su i dva silosa od po 80 tona, ali još nijesu u funkciji.

Drago, kao i svi mlinari, tvrdi da se mljevenjem žita na tradicionalan način, na kamenu i vodi, čuvaju sva hranljiva svojstva žitarica i da se brašno sa mlina na struju i ovoga na vodu ne mogu porediti.

“Kažu da nije isti ukus brašna sa mlina na struju i ovoga na vodu. Nažalost, pšenicu više niko i ne donosi, raž sve manje. Uglavnom se melju kukuruz i heljda koju donose iz Duži. Imam stalne mušterije iz Župe, Duži, Rastovca, Golije. Sve su to stariji ljudi koji melju žito uglavnom za svoje potrebe, po džak-dva”. Da li će se žito mljeti na krupno ili sitno zavisi od zahtjeva mušterije, a Drago se već toliko dobro uvještio da čim stavi žito i upali vitlo može da ocijeni kakvo će brašno biti.

“Odmah znam kakvo će brašno biti, je li suvo ili nije. Prošle godine je bilo dosta suvo. Ne samo dužina mljevenja, nego i kvalitet brašna zavisi od vlažnosti”, kaže Drago i dodaje da odjednom može da samelje oko stotinu kilograma žita i da mu za to otprilike treba sat i po.

Pokazuje mlin, objašnjava postupak rada, ali i ne krije zadovoljstvo zbog pohvala da je kraj u kome živi pravi raj na zemlji.

“Na mlinu koji radi, nema paučine”, kaže njemačka poslovica.

U mlinu Raičevića za paučinu nema mjesta. Drago kaže da vjeruje da će tako i dalje biti.

( Svetlana Mandić )