Zvezda je igračka Vučića, a Budućnost najveća miljenica Đukanovića
Predsjednik Zvezde je Nebojša Čović, a prvi čovjek Budućnosti Dragan Bokan, danas žestoki neprijatelji, a do prije nekoliko godina prijatelji dok je Bokan sponzorisao Zvezdu, a Vučić i Đukanović iz lože zajedno gledali Evroligu
Duga je istorija iskorištavanja sporta u svrhe onih koji decenijama kreiraju haos na ovim prostorima, piše hrvatski portal Index.hr.
Finalna serija košarkaške ABA lige između Crvene zvezde i Budućnosti samo je još jedan dokaz opšteg ludila u kojem živimo, a mnogi ni ne znaju drugačije obzirom da svemu svjedoče od kad znaju za sebe, piše taj hrvatski portal.
Sport je sredstvo manipulacije masom
Javna je tajna da je Zvezda igračka Aleksandra Vučića. Javna je tajna da je Budućnost najveća miljenica Mila Đukanovića. Prvi vlada sedam, a drugi čak 30 godina. No, njih dvojica, osim vlasti, imaju tri zajedničke stvari: imaju odličan odnos, poistovjećuju sebe, svoje politike i klubove s državom, vladaju na račun netrpeljivosti dva naroda.
Takođe, predsjednik Zvezde je Nebojša Čović, a prvi čovjek Budućnosti Dragan Bokan, danas žestoki neprijatelji, a do prije nekoliko godina prijatelji dok je Bokan sponzorisao Zvezdu, a Vučić i Đukanović iz lože zajedno gledali Evroligu.
Pa kako onda Zvezda i Budućnost nisu mogle odigrati pet normalnih utakmica za šampiona ABA lige i plasman u Evroligu?, piše Index.hr
Zato što njihovim politikama, koje su pod udarom žestokih protesta u Srbiji i Crnoj Gori, savršeno poslužile za već toliko puta viđeno učvršćivanje vlasti u svojim kutovima balkanskog ringa bez ikakvih pravila.
Saopštenja, optužbe, sačekuše, medijsko huškanje - sve to prati dvoboje Zvezde i Budućnosti u posljednje dvije godine, a u sve se inteligentno uvlače dvije države i pitanje njihovih odnosa, koji su službeno u krizi, a privatno u savršenoj koheziji.
Pa kako onda Zvezda i Budućnost nisu mogle odigrati pet normalnih utakmica za naslov ABA lige i plasman u Euroligu?
Zato, jer tako odgovara njihovim politikama.
Što veće ludilo to je veći strah kod dva naroda, koji i dalje pada pod utjecajem podjela iako im se na dnevnoj bazi godinama serviraju priče o tzv. evropskim integracijama.
I dok obje zemlje svakodnevno napuštaju oni koji ne žele biti dio haosa, sport i sve ostale grane nemaju kuda već su osuđene da primaju udarac za udarcem i nikog nije briga što tenzije poprimaju obrise virtuelnog kontrolisanog rata. I ne samo virtuelnog.
Niko ne preuzima krivicu
"Šiptari, šiptari", "Ubij, ubij, ubij cigana", pljuvanja, gađanje stolicama, ekserima, napadi mutnih likova, sinova državnih funkcionera na terenu dok se vođstvo ABA lige pravi ludo, samo su slika i prilika što je od sporta, u ovom slučaju košarke učinila politika.
Opalila joj nacionalističku bananu i pokazala da ona dominira na sportskim borilištima i čini se da ni sami Bog ne zna ima li tome kraja dok neko smrtno ne nastrada. A nije da nije bilo i toga.
Niko ne preuzima krivicu, odgovornosti nema i svi su, gledajući iz svog suženog ugla, nevini, i samo vraćaju stare dugove jer je ona druga strana prva počela, vrište na društvenim mrežama.
Krug bez kraja, a bez hleba.
Zna to jako dobro i Hrvatska, koju ni Evropska unija nije otrgla od tog društva, a sve u stopu prati i Bosna i Hercegovina, pa je gotovo nemoguće zamisliti neki sportski derbi a da tribine ne vrše detaljni popis ko je četnik, ustaša, šiptar i brojanje krvnih zrnaca.
Naravno, u svemu tome produžena ruka i sudionici su mediji, koji su u većini slučajeva neslužbeno oružje raznih režima, a koji služe kao servis za plašenje ljudi onima preko granice i huškanje na jedne druge, dok istovremeno njihove gazde iz sabora govore o evropskim vrijednostima, budućnosti i prosperitetu.
"Nacionalizam je tema za one do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 eura, tada kreće razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda su top-teme zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kada se popne preko 3.000, prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi", možda je najbolje prije četiri godine ovaj cirkus morala opisao crnogorski muzičar Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus.
Ludilo kojem se ne nazire kraj
I u tome leži objašnjenje ludila kojem se ne nazire kraj, a u kojem redovno ispaštaju sportisti, čiji se bratski odnos najbolje vidi kad se nađu zajedno u nekom evropskom ili svjetskom klubu, daleko od balkanskog ludila.
Ovog puta su igrači Zvezde i Budućnosti otišli korak dalje, dokazali da mogu biti profesionalci i glas razuma u grotlu manipulacija uprkos hororu koji su proživjeli u Beogradu i Podgorici.
No, što to vrijedi kad su sport i moral, kao i puno puta do sada, izgubili službeno za političkim stolom.
Kad nije važno ko je bio bolji na terenu, već tko je koga prevario i izmanipulisao, u igri koja nema veze sa sportom.
( Vijesti online )