Komičar demokratizuje Ukrajinu

Ukrajinci su za novog predsjednika izabrali glumca. To je već samo po sebi suludo. Ali predstvalja još jedan dalji korak u pravcu demokratizacije i pravne države

Zamislite, ako možete: veče pred izbore u Berlinu ona sprdnja od njemačkog komičara Jana Bemernana u duelu sa Angelom Merkel na Olimpijskom stadionu u Berlinu. Na kojem zbog toga uklanjaju stative fudbalskog kluba Hertha BSC, na njihovom mjestu grade dvije velike bine. A Angela i Jan se onda podžapaju oko budućnosti Njemačke. Prije nego što njih dvoje nastupe, daje se koncert rok grupa. Hiljade ljudi puni stadion, sve televizije u zemlji to direktno prenose. A poslije toga više od 70% Njemaca odluči da im je kancelar Jan a ne Angela.

Upravo se tako nešto desilo u nedjelju u Ukrajini. Vladimir Zelenski, 41-godišnji televizijski producent i komičar (inače diplomirani pravnik), koji nikad u životu nije obavljao ni jednu političku funkciju, ali zato posljednje dvije godine igra izmišljenog predsjednika u jednoj TV seriji - novi je predsjednik Ukrajine. Televizijska figura Zelenski napustio je male ekrane da bi u petak stupio na scenu kijevskog Olimpijskog stadiona a u nedjelju pokupio ogromnu većinu glasova ukrajinskih birača. Ali, koliko je to, i da li je, suludo? Izbor Zelenskog za predsjednika je puno više od televizijske bajke koja je postala zbilja. Ukrajina i dalje nije, pod lupom, čista pravna država sa nezavisnim pravosuđem, posve slobodnim medijima i političarima - koji se bore protiv korupcije umjesto da sami zgrću milione. Ali, država Ukrajina se razvija upravo u tom pravcu. A izbor jednog harizmatičnog glumca je najbolji dokaz: veoma važan korak ka demokratizaciji Ukrajine. Kandidat, koji se pojavio niotkuda, koji nije član korumpiranih elita i kriminalnog establišmenta, sa 73% glasova ostvario je najbolji rezultat na fer izborima ikad. A usput, Zelenski je, sa 41 godinom, i najmlađi predsjednik u ukrajinskoj istoriji.

Porošenko nudi pomoć

I koliko god da su fascinantni uspon i pobjeda Zelenskog bitni za Ukrajinu, toliko je bitan i poraz Petra Porošenka. U zemlji, u kojoj su prethodno jednog predsjednika već otrovali (Viktor Juščenko) a drugog prognali (Viktor Janukovič), održavanje fer i slobodnih izbora je sve samo ne uobičajeno. Kao što nije uobičajno da poraženi odmah prizna poraz. „Napuštam poziciju predsjednika države. Tako je odlučila većina Ukrajinaca. Ja prihvatam tu odluku“, kazao je Porošenko odmah poslije objavljivanja prvih rezultata. Potom je telefonirao Zelenskom i garantovao mu svoju podršku.

Sveobuhvatna demokratizacija Ukrajine je vrlo upečatljiva iz tri razloga. Prvi: za takav proces svakoj zemlji treba više decenija. Ako se od brojke od 28 godina od nezavisnosti 1991. oduzmu one u kojima je Kremlj potajno i dalje vladao Kijevom, ostaje vrlo malo godina za razvoj, emancipaciju i liberalizaciju. A kupovina glasova za 20 eura i krađe na izborima su se dešavale masovno još prije samo 5 godina, pod Janukovičem.

Drugi razlog: zato što u Ukrajini traje rat, u kom se svaki dan gine. Rat, koji je izbio pošto je Rusija okupirala i anketirala ukrajinsko poluostrvo Krim. A treći: jer je u tom ratu već palo 13.000 Ukrajinaca, što za sobom ostavlja trag mržnje i patnje. Stoga je ogromno i neviđeno čudo, kako su Ukrajinci tako razumno i sabrano reagovali na ovim izborima.

Ukrajina nikad nije bila jedinstvenija

Po merenjima Međunarodnog monetarnog fonda, Ukrajina je najsiromašnija država Evrope: iza Moldavije, Bjelorusije i Rusije. Rat, siromaštvo, sahranjena revolucionarna nadanja, klecajuće reforme - i da onda neko uopšte izađe na izbore?

Da, upravo i stoga se mora glasati - bio je odgovor skoro 65% Ukrajinaca. U danima pred izbore oni su glasno diskutovali po autobusima i tramvajima, na obalama Dnjepra, u gigantskoj rezidenciji Janukoviča (u kojoj narod dobrovoljno i dalje hrani njegove nojeve i ostalu divljač), u hipster-kafićima, na Majdanu i pred crkvama glavnog grada: skoro ni o čemu drugom nego samo o predsjedničkim izborima. Ko je očekivao bijes, želju za rušenjem političkog sistema ili kontrarevolucionarno raspoloženje: taj se teško prevario. Radilo se o iventizaciji politike. Dvije trećine Ukrajinaca, koji su izašli na izbore u oba kruga izbora, itekako su više od svih dosadašnji izlazaka na izbore u ovoj zemlji.

Ukrajina je, pet godina posle Revolucije Dostojanstva na Majdanu, ujedinjenija i jedinstvenija nego ikad ranije. Ako su predsjednički izbori prije narodnog ustanka 2014. uvijek ličili na klatno, koje je išlo nekad zapadno nekad istočno, Ukrajina više ne mrda sa jedne pozicije: čvrsto na Zapadu. Vlada, koja bi služila ruskim interesima, u Kijevu je već sad prosto nezamisliva. A Zelenski, kao i Porošenko, stremi članstvu u EU. O pitanju, da li Ukrajina treba da bude i dio NATO-a, Zelenski je odlučio da pita narod na referendumu. Naravno da je i ova izborna bitka imala puno odvratnih aspekata. U video klipovima Zelenski je sahranjivao predsjednika Ukrajine i na grobu još pljuvao po njemu. Porošenko je u svojim video klipovima davao da Zelenskog pregazi kamion. I svog, već sada nasljednika, pokušavao da narodu ogadi kao „marionetu oligarhâ“. Iako je i sam jedan od najbogatijih oligarha Ukrajine.

Ali najbitnije od svega:

Kad su se u petak na Olimijskom stadionu uključile TV kamere, da prenose duel između Porošenka i Zelenskog, nisu samo građani Ukrajine gledali televiziju u svojim domovima. Ne, prenošeno je dirketno i preko glavnih TV kanala Rusije i Bjelorusije. Gdje su tamošnji birači sa puno interesovanja pratili demokratsku kulturu debate predsjedničkih kandidata kod svojih ukrajinskih komšija. I nije slučajno predsjednik Zelenski, kao prvu svoju poruku, u etar poslao rečenicu: „Kao građanin Ukrajine, ne kao predsjednik, govorim svim postkomunističkim i zemlja bivšeg SSSR: pogledajte nas - sve je moguće !“ Uspjeh mu daje pravo.

(Die ZEIT)

Prevod: Mirko VULETIĆ

( Steffen Dobbert )