Kad u zakon vjere nema…

Povodom mnogih nesuglasica izazvanih primjenom novog zakona o sportu, osjećam dužnost da se oglasim i iznesem svoje viđenje o nekim segmentima aktuelnih dešavanja. Prije svega, mogu konstatovati sljedeće: pošto je disciplinovanje crnogorskog sporta, po osnovu novog zakona, počelo grubim kršenjem normi iz ranijeg zakona, čak i onih koje su nosile epitet doživotno, valja očekivati da će sličan proces nastupiti kad neki novi zakonodavac ocijenii da je došlo njegovo vrijeme…

Najpije ću se osvrnuti na sistem rangiranja sportova, čija je osnovna namjera bila da se vaterpolo stavi ispred svih ostalih sportova, od kojih su neki do te mjere potcijenjeni da je to nedopustivo. Oni koji prate sport znaju da je lakše ostvariti uspjeh u vaterpolu nego u fudbalu, košarci, ili muškom rukometu, gdje je konkurencija neuporedivo jača. Poštujem rezultate naših vaterpolista, što sam pokazao u svom mandatu nestranačkog ministra, od 1993-1998. i što, nadam se, pamte igrači i poslenici ovog sporta.

Ali, naši vaterpolisti, pored svoje klase, moraju pokazati i malo skromnosti i priznati da je njihov primat u Evropi i svijetu ugrožen od malog broja zemalja koje se bave tim sportom i da su tri selekcije država, nastalih iz bivše SFRJ, u vrhu svjetske lige. Zna to ministar, pa, umjesto da brine šta se dešava sa atletikom, gimnastikom i drugim sportovima, on radije brine o rangiranju, koje donosi finansijske benefite. Uočljivo je, takođe, da resorno ministarstvo birokratski ukida i briše mnoge klubove i saveze, otvarajući tako brojne sudske procese, dok populističkim nastupima obznanjuje velike rezultate u svom radu.

Ministarstvo nije pokazalo ni iskrenost kad je radilo nacrt novog zakona o sportu. Niko nije pozvao na konsultacije ni mene a, koliko znam, ni moje sljedbenike, da svojim iskustvom utičemo na kvalitet rada. Možda je tu presudnu ulogu odigrala činjenica da jedan velemajstor ne bi bio poželjan da prisustvuje unaprijed donesenoj presudi šahu, igri koju je neko želio da baci na dno sportske ljestvice, rugajući se tako i Briselu koji preporučuje svim zemljama-članicama EU da uvedu program Šah u škole. I, dok šah danas vrši pravu ekspanziju popularnosti u svijetu i kad se njime bave stotine miliona ljudi, naša Vlada je podržala zakon kojim badminton, pikado i mnogi slični sportovi sa visine gledaju na drevnu igru koja je u mnogim proteklim vjekovima inspirisala najumnije ljude da sa ushićenjem govore o njoj!

Najnoviji slučaj sa Predragom Nikačem, našim šahistom koji je pobijedio na svjetskom prvenstvu za osobe sa oštećenim vidom, razobličava neutemeljen, površan i jednosmjeran pristup izradi nacrta zakona. Sad nema osnova da se Nikač proglasi za vrhunskog sportistu jer šah nije na programu Paraolimpijskih igara. Hvatanje za tu formalnost je birokratski čin i opravdanje za nedostatak volje da se dostojno normira jedan veliki uspjeh. To obeshrabruje i roditelje da svojoj djeci preporuče šah, kad u Crnoj Gori ni svjetska titula, u teškoj disciplini, ne znači gotovo ništa. A, šta može značiti za šah kad se, kako je najavljeno, 2024. i uvrsti u program Olimpijskih igara u Parizu, povodom 100 godina od osnivanja FIDE? Biće ispunjena ta formalnost koju potražuje naše resorno ministarstvo, ali, da bi se prilagodio ritmu ljetnjih igara, šah može izgubiti neku od svojih karakteristika. Najgore je što se u ovom vremenskom vakuumu naši sveznajući ljudi olako drznu da ponište i šahovske olimpijade, koje se održavaju od 1927. (London), uz jedini prekid za vrijeme II svjetskog rata. Ako ministru ništa ne znači to takmičenje, treba da zna sljedeće: kad bi vaterpolo okupio igračku elitu iz 200 najjačih zemalja svijeta, kao šah, vidio bi kako se teško dolazi do medalje!

Sada, ukratko, nešto o sljedećim kriterijima za rangiranje sportova: - međunarodna tradicija sporta, - globalna popularnost i zastupljenost sporta i - društveni značaj, odnosno promocija Crne Gore kroz određeni sport.

Koji sport ima dužu međunarodnu tradiciju od šaha i šta reći o globalnoj popularnosti i zastupljenosti šaha?! A što se tiče trećeg kriterijuma, postavljam pitanje gospodi iz naše Vlade: Da li je bilo veće promocije CG od one iz 1992. kad su sve važnije kamere svijeta bile na Svetom Stefanu da isprate početak meča Fišer - Spaski? Svjetski šampion Robert Fišer došao je, poslije 20 godina samovanja, da podrži našu zemlju koja je grcala u sankcijama, smatrajući da patimo od iste bolesti koja nam je stigla sa Zapada. Bio sam zadivljen odlučnošću šampiona da se suprotstavi jednoj supersili, ali to je osobina i sposobnost genija!

Zaprijećeno mu je da će biti strogo osuđen ako odigra taj meč u neprijateljskoj zemlji i time prekrši sankcije, a niko sa naše strane nije pokušao da pokrene inicijativu za odlaganje meča. Ubrzo je stigla presuda koja je najavljena i svjetski prvak postaje bjegunac od pravde.

Tragični samotnjak okreće novu stranicu života i narednih desetak godina nalazi utočište kod svojih prijatelja u raznim krajevima svijeta. Ipak, u julu 2004. japanske vlasti ga hapse na aerodromu Narita i sprovode u zatvor. Tu je Bobi odležao devet mjeseci, a onda su čestiti ljudi sa Islanda uputili svoju delegaciju u Tokio da traže slobodu za šahistu koji je proslavio njihovu zemlju. Odlukom japanske vlade da izruči Fišera, prva prilika ponuđena je Crnoj Gori. No, mi nijesmo prepoznali tu istorijsku šansu i, nažalost, izostala je podrška ovom velikanu.

Bobija je srdačno prihvatio Island. Ali njegovo zdravlje već je bilo ozbiljno narušeno. Jedanaesti šampion svijeta umro je 17. 01. 2008. u Univerzitetskoj bolnici u Rejkjaviku.

Podsjetiću da su, davno prije Fišera, sjajne ličnosti crnogorskog šaha i šahovski poslenici, koji su organizovali velike turnire u Baru i Nikšiću, izborili Crnoj Gori respekt u šahovskom svijetu, pa su mnogi strani igrači pokazivali veliko interesovanje za našu zemlju. I poslije Fišera, šah je još jednom stao u odbranu našeg dostojanstva. Prijateljski meč Crna Gora - Rusija, u Podgorici, decembra 1993. pokazao je da se duh drevne igre uzdiže iznad svakog embarga!

Htio sam da pitam Vladu kako je onda mogla da podrži zakon koji šah srozava na najniže mjesto?! Ali, pomisao na gest prema Fišeru opomenuo me da odustanem. Ipak, nastaviću da se borim sam i učiniću sve što mogu… (Meša Selimović) za rehabilitaciju šaha i Roberta Fišera. Zato molim američkog predsjednika da mu pruži duševni mir, poslije deset godina robije, odležane u grobu. To radim iz poštovanja prema geniju i zbog toga što je dolaskom na Sveti Stefan, po cijenu sopstvene žrtve, izrazio podršku i neobičnu ljubav prema CG.

Neću propustiti da ukažem i na neozbiljan čin kojim je sportska naknada spuštena sa vremenske granice od 40 na 35 godina. Tu i manje mislim na novac, koji postaje dominantna tema u našem društvu, a više na čast i karakter, koji krase vrhunske sportiste. Ali, kako jedan nosilac tog zvanja može u službenom saopštenju istaći da se statusom vrhunskog sportiste, u većini slučajeva, završava sportska karijera, pa će ti rezultati konačno biti priznati i afirmisani na odgovarajući način. Pod rizikom da mi ljubitelji sporta zamjere, reći ću da bi me bilo stid od same pomisli na takvo zakonsko rješenje, a kamoli da ga podržim! Samo bih se upitao šta bi na ovo rekao Rodžer Federer, koji u 38. godini života osvaja Masters u Majamiju i još oduševljava ljubitelje tenisa širom svijeta!

Što se tiče pravnog aspekta ovog zakona, navešću samo da su mi vrhunski poznavaoci te materije rekli, u najkraćem, da novi zakon može mijenjati stara rješenja samo ako idu u korist nosioca prava. No, za tako nešto mora postojati dobra namjera. Izgleda da u tom grmu i leži zec!

Pogotovo, ako je neko želio da imitira Luja XIV i njegovu krilaticu Država - to sam ja!... pa je prilagodio svojim prohtjevima i poručio sportistima: Zakon - to sam ja!

( Božidar Ivanović )