Učiteljica koja na terenu dijeli pravdu

Nikšićanka Nataša Orbović znala je da je predodređena za neki sport, samo je trebalo da otkrije koji. Bila je strpljiva i sa 12 godina je shvatila da joj „borba“ pod košarkaškim obručem prija. Kao klinka maštala je da jednog dana bude učiteljica i podučava „neke nove klince“. Uspjela je i u jednom i u drugom.

Bila je reprezentativka Crne Gore u košarci, radi kao učiteljica u Osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin“ u Podgorici i jedna je od tri žene internacionalne sudije u Crnoj Gori.

Ova mlada Nikšićanka, za koju je košarka najljepši sport, priznaje da joj je drago što je još kao djevojčica znala da izabere prave stvari koje su se kasnije pokazale ispravnim.

“Uvijek sam bila spretna u sportovima sa loptom i učestvovala na školskim takmičenjima, tako da sam znala da ću se pronaći u nekom od njih, a u tom periodu odrastanja najviše mi je prijala košarka. Moja posvećenost treninzima i volja dovele su do toga da sam ubrzo postala reprezentativka Crne Gore u kadetskoj, juniorskoj i mladoj selekciji, kao i prvotimka nikšićkog prvoligaša Rolinga”, kaže djevojka koja nikada nije imala određenog košarkaškog idola ali se trudila “da pokupi” sve “dobre stvari i osobine od vrhunskih igračica toga vremena”.

Košarkom se bavila devet godina, a prva utakmica joj se zauvijek urezala u sjećanje.

“Naravno da se sjećam prve utakmice na kojoj nisam imala veliku tremu, pa je možda i to jedan od razloga koji me je ‘pogurao’ da se bavim ovim pozivom, jer sam se od tog prvog trena osjećala lagodno na terenu. Pored svih utakmica koje sam odigrala i u klupskom i u nacionalnom dresu i koje su mi izuzetno drage, izdvojila bih upravo tu prvu kada smo kao razdragani djevojčurci prvi put istrčale na parket sa loptom. To ushićenje i emocije se pamte za cijeli život”. Kaže da, kada je košarka u pitanju, nije sebi postavljala “visoke ciljeve” jer je imala obaveze prema fakultetu i porodici, ali to što je zacrtala ispunila je - odigrala je finalne utakmice i prvenstva i Kupa Crne Gore, i učestvovala na Evropskom prvenstvu sa nacionalnim selekcijama:

“Svoje igračke ciljeve nisam postavljala visoko i nisu bili okrenuti prema internacionalnoj karijeri. Iz tog razloga kod mene ne postoji nikakva praznina i neispunjenost po pitanju igračke karijere”. Međutim, ne može Nataša bez košarke. Loptu je zamijenila pištaljkom i dobro joj ide.

“Radila sam kao pomoćni sudija - zapisničar na mnogim utakmicama u Nikšiću i na nagovor starijih kolega, iskusnih nikšićkih sudija, Igora Janjuševića i pokojnog Gorana Vojinovića, počela sam, zajedno sa njima, da dijelim pravdu na terenu. Poslije prve utakmice osjećala sam se odlično u ulozi sudije i veoma lako se snašla”. Iako je ženama sudijama, kako kaže, teže nego muškarcima, upravo to joj je dalo podstreka da dokaže “nevjernim Tomama” da i ljepši pol može da odradi posao sudije “na zavidnom nivou”.

“U početku je bilo teško da se igrači i treneri adaptiraju na žene sudije, a sada je to već sve normalno, jer smo zalaganjem, dobrim odlukama i stavom pokazale da taj posao možemo obavljati u liniji sa našim muškim kolegama”.

Sudi u Prvoj i Drugoj muškoj ligi, Prvoj ženskoj ligi, a sudila je i na utakmicama ženske Regionalne Waba lige. Krajem maja dobiće priliku da dijeli pravdu na Igrama malih zemalja Evrope.

Rad sa djecom je nemjerljivo zadovoljstvo

Nataša tri i po godine radi u školi, od čega dvije i po u OŠ ”Božidar Vuković Podgoričanin”. Zahvalna je kolektivu i direktorici Ljubinki Nedić što joj izlaze u susret i pomažu da uklopi suđenje i podučavanje.

“Kao djevojčica, kada bih sa drugaricama igrala školice, uvijek bih ja bila ta koja je htjela da bude učiteljica. To me je pratilo kroz odrastanje i u podsvijesti sam znala da će to biti moj poziv. Sada, poslije tri i po godine rada u školi, znam da nisam pogriješila u odabiru profesije i uživam u radu sa djecom, kao i u njihovom društvu. Mališani znaju da im je učiteljica košarkaški sudija i iako sa njima ne razgovaram na tu temu, nekako osjećam da su ponosni što im je učiteljica i sportista”.

Pošto su joj oba poziva draga i ne bi mogla da se odluči za jedan potrudiće se, kaže, da napreduje “na oba fronta - u učionici i na terenu”. Nada se da će u tome uspjeti i da rezultati neće izostati.

Cilj - evropska i svjetska takmičenja

Do ove godine u Crnoj Gori nije bilo ženskih internacionalnih sudija. Od prije mjesec imamo tri - pored Nataše to su Ivana Radinović iz Podgorice i Suzana Vujičić iz Herceg Novog.

“Svaka utakmica je priča za sebe. Svaka nosi određeni rizik i uvijek možete da očekujete neočekivano. U dosadašnjoj karijeri nisam imala većih problema i nadam se da će tako i ostati. Suđenje je izuzetno lijep poziv koji nam pored svakodnevnih novih poznanstava i prijateljstava donosi puno putovanja. Za razliku od toga kada sam bila igrač, ovog puta sam ciljeve postavila stvarno visoko i želim da jednoga dana sudim sva veća evropska i svjetska takmičenja. Pošto sam veoma mlada zakoračila na međunarodnu scenu, potrudiću se da to i ostvarim. Naravno, bitan faktor u svemu ovome je podrška koju nas tri imamo od strane Košarkaškog Saveza Crne Gore, nacionalnog instruktora Zorana Šutulovića i Udruženja košarkaških sudija Crne Gore”.

( Svetlana Mandić )