Vidimo se u čitulji

Da mi je kako saznati đe naš javni TV servis za svaki blagi dan nađe ovoliko srećnih ljudi. U zemlji u kojoj je propalo ama baš sve, liše praznika. I gdje je povoda za saučešće mnogo više nego za čestitke.

Taj bolji život iz televizora najduže potraje kad se, kao ove godine, sastave duhovi i svetovni. Država ode desetak dana na odmor, nema Skupštine, nema Vlade, partije se ne svađaju. Još samo da slobodne dane članstvu i simpatizerima daju i kriminalne organizacije, pa idila na TV-u može da počne...

Svečano ukrašene prepune trpeze, šarena jaja, domaćini ne znaju kud će od radosti. Ređaju se slike sa primorja, gostiju mnogo više nego lani. Građevinari na sjeveru pucaju od zadovoljstva, eto još jednog mosta za mjesec. Anketirani građani prezadovoljni, vedri, puni elana...

***

Uoči Prvog maja, na Veliki četvrtak, izređale su se vođe sveštenih i političkih bratstava da najave još bolji život. Prvi ga vežu za čas odlaska na onaj svijet, drugi se kao trude da ga oroče zemanom ovog zemnog. Ko da se uoči praznika opterećuje time što je učinak, očigledno, isti.

Trideset godina nazadovanja učinilo je da posljednje godine komunizma čak i njegovim ljutim protivnicima sad bliješte kao svijetlo na kraju tunela. Ne zbog toga što smo bili bogatiji ili slobodniji, što je uređenje bilo pravednije, nema više radničke klase koja bi to pamtila. Nego prosto zato što smo umirali prirodnom smrću...

***

Na tu prednost tzv. socijalizma sa ljudskim likom podsjetila me TV Vijesti. Koju opštenarodno slavlje nije spriječilo da istražuje nedavni zločin u Kotoru. Nažalost, nakon nekoliko stotina sličnih, i ovaj će ubrzo postati samo stara vijest. I dio statistike kojom će se baviti samo rijetki novinari koji još drže do pitanja ko, što, kada, gdje i zašto...

Čak i oni koji sada sitne petu banku teško mogu da se sjete, ali u toj Crnoj Gori od prije trideset godina ubistva su bila izuzetno rijetka. Organizovani kriminal, klanovi, ulični obračuni, bombaški napadi i sve što uz to ide postojalo je samo u filmovima, i to stranim. Za domaće, na tu temu nije bilo inspiracije, tj. motiva...

Sad ne da ih ima, nego su i nepodnošljivo učestali...

***

Ako sam dobro razumjela policijsko-tužilačka saopštenja, Vesko Vukotić ubijen je iz osvete. Zato što je otac “dvojice navodnih vođa škaljarskog klana”. Pucale su, ili navodile metke, “navodne vođe kavačkog klana”.

Javna priča tu je stala, iako je - kad bi ovdje iko radio svoj posao - upravo od toga trebalo da počne.

Ukoliko je tačno ono što godinama saopštavaju - a ni dan nijesu preskočili da ne naglase kako o tim klanovima znaju baš sve - ni sa policijom ni sa tužilaštvom, organizacijski ili organizovano, nešto definitivno nije u redu.

Kad su već sve znali, zašto bar ova smrt nije spriječena. Ili još neka od najmanje četrdeset, koliko se službeno vezuje za kotorsku priču...

***

Od onih čuvenih pet novinarskih pitanja, bilo bi sad mjesta za još najmanje dva.

Prvo, što su - osim hitrog brojanja čaura i hitne konstatacije da je pucano iz blizine - radile službe bezbjednosti svih ovih godina? Da ne pominjem redovnu monstruozno-tješiteljsku informaciju kako je ubijeni bio član jedne kriminalne organizacije. Kao da je to članstvo normalno i prirodno, nešto poput ulaska u podmladak u Crvenog krsta.

Drugo, kako je moguće da policijski i ostali službenici nemaju nikakvih preventivnih radnih zadataka i obaveza, ako se u to ne računa sprečavanje medija, opozicije i svih kritičara režima da rade svoj posao?

Odgovora, naravno, nema, zato decenijama poslije svakog ubistva čitamo samo novinarske analize i kopirane bekgraundove... Možda ovaj zločin ima veze sa stradanjem oca “navodnog vođe suparničkog klana”, a taj zločin može se povezati sa onim ranijim iz..., a on sa prethodnim iz...

***

I sve to postaje gotovo normalno, kao da su svi oguglali i kao da svaki put nije nekome oduzet - život... Kao što je većini sasvim normalno zvučala izjava premijera da na ulicama ne ginu pošteni ljudi...

Zato svaka vijest o ubistvu prođe časkom, uz nešto manju ravnodušnost nego kad su u pitanju poreski dugovi ili poskupljenje struje. Tako je to još od rata u kojem naša država nije učestvovala, iako je organizovala odlazak svojih podanika na ratište.

Taman kao što ne učestvuje u poratnim obračunima organizovanih kriminalaca, iako je organizovani kriminal moguć jedino uz njeno aktivno učešće.

***

Njene bezbjednosne strukture posljednji put su, ako dobro pamtim, crnu crnogorsku statistiku učinile javnom prije petnaestak godina. Tada je novinaru jednog nedjeljnika - odavno ugašenog - dospio u ruke spisak svih klanova i njihovih članova. Ne slučajno, naravno, iz službi nikad ništa ne procuri tek tako...

Objavljivanje tog spiska - uprkos tome što ga je od kršenja mnogih zakona i naročito prezumpcije nevinosti odvajala vrlo tanka linija - mnoge kolege prokomentarisale su kao korisno, imaće efekta na zaustavljanje pucnjave u žive mete... Jedan je, međutim, bio više nego skeptičan:

- Sad će samo efikasnije da se ubijaju. Ova vlast niti hoće, niti može da zaustavi organizovani kriminal. Ona ga je stvorila i sad će samo čekati da se kriminalci istrijebe među sobom. Vlast u čijem je temelju organizovano ubijanje civila po tuđim zemljama ne može u svojoj biti uspješna ni u čemu osim u organizovanju kriminalaca na istom poslu. Za koju godinu, biće samo pitanje ko koga kontroliše - država mafiju ili mafija državu.

***

Deceniju i po kasnije ispostavilo se da je bio u pravu. U međuvremenu, bezbjednosne službe napredovale su u zamajavanju javnosti. Pored stotinak imena, i dalje se medijima dostavljaju dodaci “bezbjednosno interesantne osobe”, “navodne vođe ili članovi”, “lica poznata policiji”. Ponavljaju to svi u lancu, očigledno ne razmišljajući o dvijema katastrofalnim posljedicama.

Prvo, da je to crtanje mete nevinoj žrtvi, jer da nije tako bila bi u zatvoru ili bar osuđena čekala stavljanje u njega. Drugo, a to je za bezbjednost građana najvažnije, ponavljanje tih mantri pokazuje da istražitelji dalje od toga ili ne smiju ili ne umiju.

***

Ako policija zna imena članova klana i njegovog vođe, ako zna gdje žive i što rade, ako su joj dozvoljene - a jesu i te kako, i kad treba i kad ne treba - mjere tajnog nadzora, kako je moguće da nam o istim ljudima i nakon 15 godina servira samo tu njihovu “interesantnost”, “navodnost” i “poznatost”.

Poznat je, nažalost, i njen odgovor - to su samo operativni podaci, još nemamo dokaze...

To njihovo “još” traje li traje. Kao da će operativni podaci i obećanja o dokazima ikome išta značiti ako uskoro padne još jedna žrtva osvetničkih obračuna. A bojim se da hoće, i to ne samo jedna...

P.S. Posljednja vijest: U Podgorici je ubijen Milo Ilić (28). Ubica je pucao iz neposredne blizine i pobjegao. Policija je pronašla 15 čaura. Prema njenoj evidenciji, bio je član jedne organizovane kriminalne grupe!!!

( Ratka Jovanović-Vukotić )