Ko kod nas ima devet života?

Iako se esej Zašto mačke imaju devet života? tiče fiziolologije ovih životinja, američki profesor Džared Dajmond (Jared Diamond) stvorio je odličnu metaforu koja se lako može primjenjivati na mnoge oblasti života. Ukratko, u mnogo slučajeva pada mačaka sa najviših spratova uvijek je bilo srazmjerno malo smrtnih ishoda, tim manje što je pad bio sa veće visine. Na drugoj strani je nezamislivo da se to isto dogodi sa slonovima. Dajmond sve lijepo objašnjava svojstvima mačijeg tijela u odnosu na druga bića ili predmete, pa je naprosto nemoguće ne upitati se ko je u crnogorskim prilikama „mačka sa devet života“, a posebno nakon više od tri mjeseca od otpočinjanja masovnih građanskih protesta.

Za početak bi se reklo da u političkom životu Crne Gore imamo posla sa dva „slona“ - jednim depeesovskim i jednim opozicionim. Pad ni jednog od njih se neće okončati poput pada mačke, a rezultat će u oba slučaja biti težak, ne samo po „slonove“ nego i po državu i njenu perspektivu.

Svaka politička grupacija je sistem, a svaki sistem je slab onoliko koliko je slaba njegova najslabija karika. Kod „depeesovskog slona“ nema mnogo karika, ali kod opozicionog ih ima baš mnogo. Kada se razmišlja o našoj „ujedinjenoj“ opoziciji, onda treba znati da taj novi organizam nije ujedinjenjem postao snažan nego prije slab i da baštini sve negativnosti „organizama“ od kojih je sastavljen. Drugim riječima, on je slab koliko i njegova najslabija karika.

Oba „slona“ idu po opasnoj ivici, na kojoj je vrlo vidno koliko su njihovi ulozi neproporcionalni, a načini djelovanja asimetrični. DPS „igra“ na najjaču kariku - Đukanovića. Opozicija i mediji ga uporno raskrinkavaju, a on, paradokslano, kao da postaje jači. Međutim, kad „slon“ pada karike ne pomažu. DPS suštinski slabi, dok se unutar sistema i dalje vodi bitka oko zauzimanja pozicija finansijske i druge moći. Pohlepa više nije glavni razlog, nego sama veličina „slona“, koja je prešla granice održivosti i teško se može sačuvati od pada. Istina, javljaju se i preventivne mjere za „meko prizemljivanje“, pa se sada čak prihvataju neki razumni zahtjevi građana (najuočljiviji su barski i žabljački slučaj).

U opoziciji je asimetrija drugačija - karike se nadmeću i mrse. Manje partije, proporcionalno svojoj veličini, mogu dobiti mnogo više, ili nestati. One veće, opet proporcionalno svojoj veličini, gube više, a kad dobijaju ipak ne „dobacuju“ do potrebnog nivoa snage (to ne dozvoljava onaj prvi „slon“). Pregrupisavnje izaziva nervozu, potencijalni gubici su sve veći, a „slon“ sve nesigurniji na „visini“ koju je „osvojio“.

Čini se da Đukanović suštinski pravi štetu i jednima i drugima. Kao najsnažnija karika on opasno prijeti da zavara sistem i uveća opasnu krhkost DPS-a, dok na drugoj strani konstantno uvećava krhkost opozicije. Maestralna slika njegove pozicije je ikonografija razgovora predsjednika sa novinarkom Nikčević. Ogromna, prazna, crveno-zlatna prostorija, sa predsjednikom i damom u centru, sa dominirajućim ratnim krstaš-barjakom na centralnom zidu i zastavom Crne Gore sa strane.

Kažu da kad nešto treba brzo i efikasno riješti, dobro je trčati, a ne hodati. Kad hoćemo da uvećamo mišiće, potrebno je odjednom podići ogromnu težinu, a ne stotinu puta malu. Da se na vrijeme upotrijebio trk a ne hod u našim političkim prilikama, da se odjednom podigao teški teg, možda bi se jedan građanski cilj brzo realizovao. Kada se trenutak propustio, preostaje samo da se nastavi hodati i da se nikako ne stane. Šteta potencijalno može biti mala ili neznatna, a korist može biti velika.

Priča o mački i slonu se vidi i na polju naše ekonomije. Odavno već živimo u „nelinearnom svijetu“ u kojem je sve postalo složeno i međuzavisno, globalizovano, u stalnoj trci za efikasnošću, a bez prave svijesti da je svaki sistem slab koliko mu je slaba najslabija karika. Zato je budućnost sve manje predvidljiva, a ljudi sve više zavisni od okolnosti koje su kreirali da život učine lakšim i boljim (recimo od tehnologije). Ako se ljudska greška nekada lako sanirala, danas jednu računarsku grešku možemo platiti globalnom krizom. Uvijek zanimljivi Nasim Taleb kaže da je svijet postao nalik ogromnoj prostorji sa malim vratima za izlaz, pa kad ljudi na njih nahrupe, šteta će se nezadrživo uvećavati.

Mi u Crnoj Gori već sjedimo na jednoj takvoj „bombi“, odnosno na našem „projektu vijeka“. Ovih četrdeset kilometara su najveći „zalogaj“ koji se morao odjednom izgraditi, za razliku od drugih dionica, koje su se mogle raditi u dijelovima (sjetimo se i predloga o brzoj magistrali, koja je najbrže dovodila do željenog cilja i to manirom „manje je više“). Sada kada smo zagrzili najveći zalogaj, lako se možemo zadaviti. Pokazalo se da predviđanja i računice nisu bile dobre, da je zapravo sve slabo koliko je slaba najslabija karika. Velična ovog zahvata je značila najveći mogući rizik i vrlo malu mogućnost adaptacije na greške, koje su se naprosto morale javiti u hodu. Sada je već jasno da autoput nije „mačka“ već „slon“, čiji pad može biti fatalan. I što je najgore, mi istrajavamo na neadaptibilnosti svojih projekata i gotovo nikad ne biramo situacije koje potencijalno donose manje štete i imaju mogućnost korekcije „u hodu“. Tako je i sa poljoprivredom, trgovinom i hipermarketima, sa prostorom posebno, pa evo sad i sa koncesijom za aerodrome.

Poznato je da bogatstvo iziskuje sve više i više troškova i mnogo je izloženije nepredvidljivim rizicima. To je u našim okolnostima sada već iskusila klasa na vlasti, koja je mahom preuzela najvrednije resurse (prema načelu da „pobjednik nosi sve“). Zato se i kreće u sve rizičnije državne poduhvate, zato se zemlja sve više zadužuje, a građani žive gore ili u najboljem slučaju isto. I jatimice se iseljavaju.

Stara engleska poslovica kaže da se mačka u prva tri života igra, u naredna tri luta, a u posljednja tri ostaje na istom mjestu. Sva je prilika da su politička elita na vlasti, a izgleda i opozicija, zaboravili drevni mit o mačijih devet života, pa im je omilio slon. Odista djeluje moćno, ali kad padne...

( Božena Jelušić )