NEKO DRUGI
Papa u zemlji u kojoj je korupcija stil življenja
“Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj tko dolazi izvana primjećuje ustajali zrak”, piše papa
Nakon što je tijekom izbornog sabora Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine iz Hrvatskog doma herceg Stjepana Kosače u Mostaru izašao bijeli dim, u čiju boju nitko nije sumnjao, Dragan Čović, potvrđeni predsjednik stranke, rekao je, između ostalog, kako se “radi na dolasku pape Franje u Mostar”.
Između neizbježnih vremenskih odrednica o uspostavi vlasti, iako se niti jedan njegov datum nikada nije ostvario, Čović je, uz izmjene Izbornog zakona BiH, koje kao da mu izborno tijelo pomalo zaboravlja, spomenuo kako bi papa mogao ponovno u Bosnu i Hercegovinu. Dan nakon što je predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik dobio lekciju o pomirenju od pape, Čović je najavio kako se radi na dolasku čelnika Katoličke crkve u grad u kojem je Ljubo Bešlić dulje na čelu nego što Franjo stoluje u Vatikanu.
Posljednji put kad je papa Franjo bio u BiH, iako su se političari trudili biti u prvom redu, vrhovi vladavine su stavljeni na dno, a papa je, osim službenog dočeka, izignorirao sve licemjere koji su mu se smješkali i trudili se prikazati najumiljatijim pastirima svojih uredno pošišanih stada. Papa je valjda znao da se radi o maskama i o do gole kože ostruganim ovcama, pa se potrudio biti što dalje od onih koji se licemjerno smješkaju u busaju u prsa kako su, eto, baš oni dočekali papu.
Kad gospođi ukradu novčanik
Kad se ustoličio Franjo, u našoj se javnosti prvo pojavila knjiga Korupcija - Zlo našeg vremena, koju je napisao, kao “običan” redovnik, Jorge Mario Bergoglio, povodom ubojstva jedne djevojke koje je 1991. potreslo Argentinu. Ubojstvo se dogodilo u sjeverozapadnoj pokrajini Catamarco, a vlasti su ga pokušale prikriti, budući da su ubojice bili sinovi lokalnih moćnika.
Godinama kasnije, kao kardinal, Bergoglio naglašava u predgovoru za koričenje njegova članka ono što se kroz njegovo cijelo razmišljanje provlači - korupcija nije grijeh. Korupcija je nešto teže od grijeha. Navodi kako se u razmatranju korupcije i suočavanju s njom treba ukloniti “izgovor da ljudska slabost, sjedinjena sa suučesništvom, stvara pogodan humus za korupciju”.
U članku aktualni papa navodi kako korupcija čovjeka vodi do besramnosti te “dovodi do gubitka stida koji čuva istinu...” Navodi i primjer kako od toga stida korupcija prelazi do stidljive besramnosti, oslikavajući je primjerom dobrostojeće gospođe kojoj ukradu novčanik. Krađa je grijeh, pa su zakon i kazna stigli kradljivca. Ona potom sa svojim prijateljicama osuđuje kradljivca, ali ne osuđuje svojeg supruga, koji u svojem poslovanju vara državu, a time se hvali, smatrajući to normalnim, pa čak i izvrsnim poslovnim sposobnostima.
’Duša se privikava na vonj korupcije’
Iako je naizgled riječ o mlakom i svakodnevnom primjeru, papa upozorava kako upravo to dovodi do trijumfalizma te da takva ponašanja daju osjećaj pobjednika, napretka i čovjekove potvrde. Ponovno naglašavajući razliku između grijeha i korupcije, papa navodi kako, dok se grješnik nada oprostu, korumpiran čovjek nema nade, jer, upravo zbog osjećaja pobjede i izgradnje, ne osjeća da je u grijehu.
Piše papa kako se grijeh oprašta, a da se korupcija ne može oprostiti, jer se korumpiran čovjek ‘’pred Bogom, koji se ne umara opraštati, uzdiže kao samo dostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta’’. A u svojim ciljevima, navodi papa, korumpirani čovjek, koji ne dopušta rast u slobodi, “ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo, već suučesništvo”. Tu navodi primjer na kojeg smo svi navikli. Tako navodi ljude u vlasti koji će uvijek uključivati druge u svoju korupciju i činiti ih svojim suučesnicima.
“Ne radi se o sazivanju na počinjenje grijeha”, piše papa, “već na novačenje u stanje grijeha, u stanje korupcije”. I upozorava da korupcija “nije čin, nego stanje, osobno i društveno stanje, u kojem se čovjek navikne živjeti”. Kaže papa kako smo skloni naviknuti se na korupciju kao ljudi koji se naviknu na vonj iz usta, pa više ne obraćanju pažnju na njega.
“Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj tko dolazi izvana primjećuje ustajali zrak”, piše papa.
Neskromnost svih naših tendera
Svjedoci smo da pravosuđe u zemlji u koju papu prizivaju i pozivaju nije došlo ni do muža dobrostojeće gospođe, a kamoli do onih koji se mogu prepoznati, kad bi to htjeli, u papinim redovima i između njih. Mi čak imamo uglavljene muževe i žene u vrhove s kojih vrlo jednostavno određuju nečija dna. Jasno je da su oni na vlasti i na vlastima, kojih je u BiH bezbroj, čine lanac u kojemu papa priča i kojega svi mi, uz toliko rupa u proračunskim stavkama i tenderskim točkama, živimo, proživljavamo i preživljavamo. Jasno je i da ga učvršćuju oni što ne love muževe dobrostojećih gospođa i svi oni koji, dužni onima na pozicijama na ovaj i onaj način, nijemo gledaju kako lagano, ali sigurno zemlja u kojoj toliki vladaju postaje zemlja od koristi samo za odabrane.
Ni iz posljednjeg dolaska pape u našu zemlju oni koji su se izgurali na najbliže pozicije da ga dočekaju, vide i čuju nisu naučili ništa. Sjetit ćemo se viralnog hita tadašnjeg papinog domaćina kako je u kamere govorio o skromnosti pape, pa je rekao kako takva jedna veličina dolazi u “tamo nekom Fordu”, misleći na neskromnost svih naših tendera za limene ljubimce koji reže iz okova korupcije.
Papa je zasigurno, kako to i priliči kad si kod nekoga u gostima, dobio poziv M. Dodika da dođe u BiH. Papa je, a to se nije malo dublje zagrebalo i malo glasnije reklo, poklonio još jednom našem lideru Povelju o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota, koju su napravili početkom veljače papa i veliki imam i šejh sveučilišta Al-Azhar u Kairu Ahmed al-Tajjib.
’Najgora je korupcija najboljih’
U Povelji se navodi kako je bratstvo pocijepano politikama ekstremizma i podjele, sistemom nezasićenog profita ili tendencijama netrpeljivih ideologija, koje manipuliraju sudbinama ljudi i naroda zloupotrebom njihovih bogatstava. I tu smo lekciju davno propustili naučiti, pa bi papa, došavši u “tamo nekom Fordu”, opet dostao na isto tlo. Možda malo uzdrmanije i praznije.
U spomenutoj knjizi papa upozorava na lažna blaga kojima se koruptivni hrane. Urezujući još dublju granicu između uvjerenja da je korupcija teža od grijeha, papa navodi kako grješnik pokajanjem priznaje “lažnost blaga”, dok korumpiran čovjek skriva svoje pravo blago, ali na način da ga podastire u društvu, nastojeći ga učiniti društveno prihvatljivim. “Najgora je korupcija najboljih”, navodi papa u knjizi koju su mnogi pohrlili pročitati, ali su propustili prepoznati glavne likove i one zbog kojih glavni likovi jesu glavni.
( Berislav Jurič )