Otpisan od svih

Tragajući za objašnjenjima svog karaktera, za uzrocima i razlozima nekih svojih ponašanja i postupaka, zaranjao sam u sebe, i tim putem uvijek stizao do djetinjstva, nalazeći tamo mnoge začetke - lijepe i ružne. Jer, ‘’Dijete je otac čovjeka!’’, kako često navodi i profesor Vladeta Jerotić.

U meču sa Pedrom Gamarom na BAPS-u (Svjetskom prvenstvu 1978), prethodne godine bio sam u gotovo istoj situaciji. Ja - debitant, u prvom meču sam za protivnika dobio olimpijskog vicešampiona, nokautera. Bio sam unaprijed prežaljen od svih. Ovo je slična priča, možda još drastičniji primjer, kako nas to čime nam je zadojena duša u djetinjstvu, povede pravim putem i ne da nam da odustanemo, čak ni onda kada nam razum kaže da nemamo šanse da dosegnemo cilj kome težimo.

Evropski šampionat u Kelnu 1979. godine - 12. maj, dan finalnih borbi... Boksujem sa Viktorom Savčenkom (SSSR), trenutno najvećim svjetskim nokauterom! Prvakom Evrope i svijeta. Svi pamte kako je prošle godine na BAPS-u nokautirao Ribickog (Poljska), olimpijskog šampiona - borili su mu se za život, dajući mu kiseonik dok je ležao na ringu. Ovdje u Kelnu je prva dva protivnika nokautirao za minut i po, treći nije ni htio da mu izađe na ring...

Interesantno, kako nam sudbina ponekad šalje znake šta nam sprema: prilikom leta od Beograda do Kelna, mijenjali smo avion u Frankfurtu. Dok smo čekali nastavak puta (nekoliko sati), u prostor aerodromskog bifea u kome smo se mi smjestili, uđe mnogobrojna ekspedicija SSSR-a čiji članovi zauzeše preostala slobodna mjesta. Rukovodstvo naše reprezentacije pođe da se pozdravi sa kolegama iz SSSR-a, malo poslije zovnuše me da dođem. Priđoh, među četiri-pet prisutnih ljudi nalazio se i Savčenko - strašni Viktor, kako su ga svi zvali poslije BAPS-a.

- Evo ti budućeg protivnika - reče čika Bruno Savčenku, pokazujući na mene dok sam prilazio. Rukovasmo se, primijetih blagi izraz čuđenja na njegovom licu dok me je pitao:

- Nisi više u velter kategoriji? - a što mi je zvučalo kao da kaže: Kako se usuđuješ da uđeš na moju teritoriju?

Dok sam se vraćao na svoje mjesto, pomislih: Samo da se ne sretnemo prije nego što osvojim medalju!

I evo, želja mi je ispunjena, nije mi stao na put do finala. Sada me čeka sa onim pitanjem koje sam mu pročitao u očima na frankfurtskom aerodromu...

Ležim u hotelskoj sobi i odmaram. To odmaranje je u stvari psihološka priprema boksera uoči meča; razračunavanje sa sobom, preispitivanje svoga duhovnog stanja.

Da li se plašim i koliko, da li će taj strah pobijediti mene ili ja njega, hoću li se boriti dajući sve od sebe, ili ću spasavati živu glavu? Kao i obično zamišljam tok borbe: svoje kretanje, njegove napade,..., sve moguće varijante... No, skoro svaka se završava tako što sam ja na podu!

Neko kuca i ulazi u sobu - čika Toma Hladni (naš selektor).

- Odmaraš li Perune?

- Odmaram, odmaram... kažem mirno.

- Vidi, - reče - mi smo nešto razgovarali (stručni štab), pa oni predlažu da bi možda dobro bilo da kažeš da te boli ruka. Doktor (naše ekipe) će ti dati potvrdu da je to tačno. Znaš, veliki je uspeh što si u finalu. Svjetskom srebru dodaš evropsko, i - super! Tek ti je dvadest i jedna godina, imaš kad. Opasan je ovaj Savčenko!...

- Neću! - kažem. - Nema šanse. Boksovaću, pa što bude! - odlučno odgovaram.

- Pa da, svaka ti čast! Rekao sam ja njima ‘’Neće Perun htjeti’’... Ma, šta! Pobijedićeš ga ti, ima večeras da slavimo! - prelazi čika Toma u drugu krajnost. - Ajd’ odmaraj, vidimo se posle!

I ode... Povrijedio me je ovaj njihov predlog. Misle li oni da sam ja kukavica - ljutim se u sebi.

Malo kasnije, opet neko kuca i ulazi...

- Mogu li? Pita stariji krupan čovjek. - Izvolite, izvolite... - kažem.

- Ja sam čika Šojić, bivši bokser Partizana, bio sam reprezentativac i šampion Jugoslavije. Došao sam da te izmasiram, ako želiš da se opustiš. Da ti pomognem, ja dobro masiram.

- Pa može, hvala!

U tih sat vremena davao mi je savjete kako da boksujem, govorio da vjeruje da imam šanse, i ispričao mi svoju sudbinu - kako je doživotno isključen iz boksa, jer je na jednom meču udario sudiju, koji mu je navijajući za protivnika bez razloga dao tri javne opomene i diskvalifikovao ga... I tako, morao je trbuhom za kruhom u Njemačku... Taj dobri, blagorodni čovjek, njegova pažnja i priča su mi povratili mir...

U holu dvorane sportova počeo sam sa zagrijavanjem uoči meča... Prije mene je svoj finalni meč boksovao Sreten Mirković, krenuo je prema ringu praćen našim trenerima, čika Brunom Hrastinskim i Slavkom Sorgićem. Poželio sam mu sreću, očekujući da se jedan od trenera vrati, da bude uz mene. Međutim, niko nije dolazio.

Obuzela me je srdžba - sada kad mi najviše trebaju, nema nikog od njih. Misle da ću odmah izgubiti, otpisali su me. Bilo mi je neprijatno od trenera i boksera ostalih zemalja što sam sâm. Činilo mi se da me svi sa čuđenjem gledaju, i kao da bi da me pitaju: ‘Kako to da si sam?’ Srećom, u tom trenutku odnekud se pojavi Dragan Vujković, o, kako mi je puno značilo njegovo prisustvo, sad više nijesam izgledao napušten i prežaljen. Kao i prošle godine uoči mog meča sa Gamarom Dragan mi je davao savjete, bodrio me, ali meni je jedino bilo važno što je uz mene, i što više prisutni treneri i bokseri ne mogu onako s čuđenjem da me gledaju kako se sam zagrijavam za finalnu borbu.

Mirković je izgubio, krećem prema ringu, treneri mi prilaze, ja im ljutito rekoh:

- Dobro se sjetiste da dođete!

Gledam Savčenika preko puta mene, snažan, mišićav, četvrtast; gledamo se u oči... Želim da mu pogledom pokažem da se ne bojim (i ne bojim se). U tom trenutku, svjestan svog strašnog izgleda - on steže svoje nabrekle mišiće, kao da kaže: Gledaj što te čeka! O, kako je pogriješio. Taj njegov gest je rastjerao i posljednju trunčicu zebnje i respekta kod mene. E, nećeš vala Savčenko... I krenuh, ka tituli prvaka Evrope!

A, kako se u jednom trenu desilo da je ta - „već osvojena“ titula, visila o koncu pred sam kraj treće runde? Osjećajući da ću ne samo „preživjeti“ ovaj meč, nego da ću u njemu i pobijediti, gledao sam da do kraja održim nivo koncetracije i pokretljivosti, kojom sam toliko iznenadio Savčenka, da nikako nije umio da nađe pravo rješenje, i stvori poziciju u kojoj bi mogao da plasira svoj razorni udarac. No, tada, nastojeći da ga u povlačenju držim na distanci ponavljanjem lijevog direkta: jednom, dva, tri puta... odjednom je uspio da mi dovoljno priđe, i preko moje lijeve ruke (dok sam je vraćao nazad) zada strahovit udarac desnom rukom. Osjetio sam kako mi je kroz glavu i čitavim tijelom prošla „struja“, od koje me je u trenu obuzela obamrlost, nesigurnost vladanja pokretima, dok mi je u glavi sve zujalo. Ne, pa zar sad, kraj je tako blizu.

O, Bože - pomislio sam u magnovenju, srećom, bio mi je dovoljno blizu da ga uhvatim sa obije ruke, i čvrsto stisnem. U pokušaju da se oslobodi mog zagrljaja, on me je kao perce okrenuo oko sebe, sudija je intervenisao, opomenuo me je zbog držanja... Sve to od njegovog udarca do opomene sudije je trajalo nepunih desetak sekundi, ali dovoljno dugo da dođem k`sebi. Do kraja sam nastavio kao da ništa nije bilo...

Poslije dodjele medalja, srećan i ponosan odoh u svlačionicu, skidoh sa sebe opremu i pođoh u kupatilo... Kad tamo, ispod tuša izlazi - on! Pogledasmo se, on ozbiljan, ja pomalo zbunjen, ne znam šta da kažem, osmijehnuh se...

- Da li je po tvom mišljenju borba bila ravnopravna - upita me.

Za trenutak, bi mi krivo. Da neće da kaže da sam nepravilno pobijedio - pomislih i obuze me osjećaj prkosa, ali se u posljednjem trenutku savladah i rekoh:

- Pa, bila je prilično izjednačena - pokušah da tim svojim „priznanjem“ ublažim bol gubitka trona i neprikosnovenosti velikom šampionu!

( Miodrag Perunović )