Bio bih srećan da s Perunovićem popijem šoljicu čaja
O meču sa Miodragom Perunovićem u finalu Evropskog prvenstva u boksu, održanom prije tačno 40 godina u Kelnu, govori legendarni Ukrajinac, a nekada “prva pesnica” SSSR-a Viktor Savčenko
Strašni Viktor, kako su tokom karijere zvali legendarnog ukrajinskog (tada sovjetskog) boksera Viktora Grigorijeviča Savčenka, sada je - profesor doktor pedagoških nauka, rektor na Univerzitetu za fizičku kulturu i sport u Dnjepru, akademik Ukrajinske akademije nauka, počasni građanin Dnjepra...
Velikan u sportu i van njega. I čovjek toliko jednostavan, kako samo velikani mogu da budu.
Razgovor za „Vijesti” o meču sa Miodragom Perunovićem u finalu Evropskog prvenstva u Kelnu prije tačno 40 godina, prihvatio je s oduševljenjem i srdačnošću koje sagovornika ne mogu da ostave ravnodušnim...
- Pamtim taj meč veoma dobro. Imam čak i video-zapis, koji pogledam s vremena na vrijeme. Juče sam potražio Perunovića na internetu i našao intevju koji je dao za neki medij u vašoj državi. Nego, zašto se promijenio Miodrag? Nekada je imao dugu, crnu kosu, a sada s naočarima, sijed i pomalo ćelav - uz šalu i osmijeh kaže Savčenko na početku razgovora za „Vijesti” i nastavlja:
- Miodrag je u tom intervjuu govorio o svom i životu i malo se osvrnuo na našu borbu. S velikim zadovoljstvom gledam svoje nekadašnje borbe i turnire, šampionate svijeta, Evrope, Olimpijske igre i ostala takmičenja. Sjećam se toga kao nečeg dobrog. Još sam se jednom vidio s njim, na Olimpijskim igrama u Moskvi, ali nismo se borili. Bilo bi veoma zanimljivo sresti se s Perunovićem - ističe Savčenko, raspitujući se gdje sada živi i čime se bavi njegov nekadašnji rival, te želeći da sazna šta se sve desilo u Jugoslaviji od tog vremena.
- Znam dosta o Jugoslaviji. Čak sedam ili osam puta sam dolazio u Jugoslaviju. Pet puta sam osvajao turnir „Zlatnu rukavicu” u Beogradu i Novom Sadu. Beogradu sam upoznao veoma dobro, zaista prelijep grad.
Posljednji put u Jugoslaviji je bio još prije njenog raspada...
- Bilo je to davno, veoma davno, početkom 90-ih godina. U Crnoj Gori nisam bio nikada. A bilo bi mi zadovoljstvo da dođem. U septembru će se u Rusiji održati Svjetsko prvenstvo u boksu, kome ću prisustvovati, poslije toga bih mogao da dođem kod vas, tada ću imati vremena. Radim kao rektor na akademiji za fizičku kulturu i sport u Dnjepru, koja se bavi isključivo olimpijskim sportovima. Imamo 2.000 studenata i 200 profesora. I ja sam ovdje učio. Na Olimpijskim igrama 1980. završio sam s boksom i počeo da radim ovdje.
I Savčenko i Perunović primjeri su kako bokseri mogu da budu uspješni i van ringa - dok se naš šampion ističe pisanjem proze i poezije (uz talenat ka slikanju koji dosta dobro prikriva), legenda Ukrajine se okrenula nauci i društvenom životu - osim što je dugogodišnji rektor na Akademiji za sport, Savčenko je četiri godine bio deputat u ukrajinskom parlamentu - Vrhovnoj Radi.
- Ima jedna ruska poslovica, šaljiva, koja kaže: „Kada ima snage, ne treba uma”. Ali, to je velika greška. Um je takođe potreban, zajedno sa snagom.
Na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 1978. godine, Perunović je izrastao u heroja, srebro zalio suzama, jer je drastično oštećen u finalnoj borbi. Ali, i sa tom sjajnom reputacijom, uoči meča sa Savčenkom ljubitelji boksa u našoj državi drhtali su strahujući od samo jedne stvari - da strašni Viktor bukvalno ne ubije u ringu 21-godišnjeg Perunovića.
- I Miodrag je govorio o tome u intervjuu koji sam čitao, na srpskom jeziku, ali sam pomalo hvatao značenja riječi. Kazao je, takođe, da se i on pribojavao uoči meča. A na kraju su mu podigli ruku uvis!
Zbog čega se toliko strahovalo od Savčenka? Osim zbog činjenice da je bio aktuelni evropski i svjetski prvak i „prva pesnica” Sovjetskog Saveza, on je dva svoja protivnika u Kelnu nokautirao za minut, a treći mu nije smio ni izaći u ring.
- Da, i prije toga na Svjetskom prvenstvu u Beogradu je sve bilo sjajno. Jedino je finale s Kubancem Martinesom bilo veoma teško, ali do finala je sve takođe išlo veoma brzo. Na tom prvenstvu u Beogradu prvi put sam vidio Perunovića, kada je u finalu boksovao protiv Valerija Račkova, koji je bio u našem timu. On je protiv Račkova bio tako agresivan, stalno je napadao i jako udarao. Tada je izgubio, a nakon meča sam ga vidio u svlačionici kako plače. Tužna scena. Nakon toga sam mislio da će tako biti i u meču sa mnom, da će krenuti na mene jako, agresivno, a da ću ga ja tu „pronaći”. Međutim, izabrao je dobru taktiku, napadao je iz defanzive. Kada smo se poslije borbe sreli u svlačionici, pružili smo ruku jedan drugom, i ja mu rekoh: „Pa ti pobijedi?” Na šta on odgovori: „A, Viktore, ne znam, sudije odlučiše tako.”
Za boksere kažu da su rivali u ringu, a prijatelji za čitav život...
- Da, tako je! Uvijek! Zaista bih bio veoma srećan da se vidim s Miodragom. Kako kod nas u Ukrajini kažu, da popijemo šoljicu čaja!
Finansije su problem za razvoj boksa u Ukrajini
Kakva je situacija s boksom u Ukrajini?
- Trenutna ekonomska situacija u Ukrajini je prilično teška i zato se za boks izdvaja malo novca. Prije dvije godine u Ukrajini je održano Evropsko prvenstvo u boksu i mi smo osvojili prvo mjesto, sa tri zlatne medalje. Ali, bokseri se stalno mijenjaju, odlaze u profesionalce. Imamo Vasilja Lomačenka, koji je dvostruki olimpijski šampion i kojem za sada ide sjajno u profesionalnom boksu, imamo i Oleksandra Usika, apsolutnog šampiona svijeta. Ali, finansije su problem da bi se stvorila vrhunska baza iz koje bi izlazili novi bokseri. Kako kod nas kažu „finansije pjevaju romanse” - kaže Savčenko.
U politici je bilo zanimljivo, ali brzo sam se vratio nauci
Čuli smo da ste bili deputat u Vrhovnoj Radi Ukrajine. Kakvi su utisci?
- Bio sam deputat četiri godine. Bilo je zanimljivo, to je zakonodavna vlast, ali sam se odmah nakon toga vratio nauci i obrazovanju. Već 22 godine sam rektor Akademije za fizičku kulturu i sport i očekujem da me u ovoj godini izaberu za istu funkciju i za narednih pet godina.
( Aleksandar Vučković )