Zahvaljujući pomorcima Boka je bila svijet

“Bokeljski je pomorac donio iz svijeta kulturne i demokratske tekovine prosvijećenih naroda Evrope i uspješno ih presađivao na plodno tle svoga zavičaja”, zapisao je don Niko Luković čije je reprint izdanje knjige „Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj” iz 1930. godine, predstavljeno u Herceg Novom, u subotu veče u galeriji „Josip Bepo Benković“.

Predsjednik UO Matice Boke, Željko Komnenović, je podsjetio da je knjiga koju je izdalo Udruženje Bokelja iz Beograda, nastala na osnovu predavanja poznatog bokeljskog sveštenika na Narodnom univerzitetu u Beogradu 5. januara 1930. godine. “Don Niko Luković u knjizi govori o vremenu kada je u Boki cvjetalo pomorstvo, o vremenu jedrenjaka i parobroda, pomorskim bitkama i likovima znamenitih admirala i kapetana iz Boke kotorske, o moreplovcima koji su hrabrošću, pomorskim vještinama i znanjem pisali istoriju ovog dijela Mediterana”, kazao je Komnenović.

Don Niko Luković rođen je prije 130 godina - 21. septembra 1887. u uglednoj pomorskoj porodici Luković sa Prčanja koja je Boki dala brojne kapetane, patrune, trgovce, mecene, sveštenike i inženjere. Pučku školu završio je u rodnom Prčanju, gimnaziju u Kotoru, a Teološke studije u Zadru gdje je slušao predavanja i polagao ispite na latinskom jeziku. Za sveštenika je zaređen 7. jula 1910, a u novembru te godine postavljen za župnika u Prčenju.

“Don Niko je tokom čitavog svog života i javnog djelovanja iskazivao svojevrsnu simpatiju za ideje društvene pravde, jednakosti i bratstva među ljudima, što je mnogo više priličilo kakvom poborniku Komunističke partije nego uglednom svešteniku vrlo konzervativne i tradicionalne organizacije kakva je Rimokatolička crkva. Oduševljeni pristalica jugoslovenstva, čovjek koji se do zadnjeg svog daha pridržavao maksime ‘brat je mio koje vjere bio’, don Niko Luković je za svog života u Kraljevini, pa u socijalističkoj Jugoslaviji izgradio ugled intelektualca koji je u svom javnom djelovanju izbjegavao sve što dijeli, a sve isticao sve što spaja ljude koji žive na ovim prostorima, te koji je širio ljubav među ljudima kao svoju glavnu životnu misiju”, naveo je Siniša Luković.

Osim duhovnih dužnosti župnika u Prčanju, pa kasnije kanonika i katehete Kotorske Biskupije, život Don Nika obilježio je i neumoran društveni i naučni angažman. “Bio je osnivač Kulturno-umjetničkog društva “Lisinski” na Prčanju, obnovio je rad Slavjanske čitaonice osnovane 1862. godine, jedan je od osnivača ‘Glasa Boke’ 1932. godine. Među osnivačima je Narodnog univerziteta Boke i njegovog glasnika koji je izlazio od 1934. do 1940. godine, reorganizator je Bokeljske mornarice i njenog novog Statuta 1934. godine. Bio je osnivač Muzeja Bokeljske mornarice smještenog na prvom spratu palate Grgurina, a to su bili temelji današnjeg Pomorskog muzeja u Kotoru. Jedan je od osnivača Državnog arhiva u Kotoru i član Arhivskog vijeća. Član je kotorske sekcije Istoričara Crne Gore, član odbora i rukovodilac sekcije za izradu enciklopedijskih jedinica za Jugoslovenski leksikografski zavod u Zagrebu i saradnik u izdavanju Pomorske enciklopedije”, naveo je Siniša Luković.

Don Niko bio je učesnik antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu i saradnik partizanskog pokreta. Nakon oslobođenja se bavio politikom pa je 1945. bio član Ustavotvorne skupštine. Zastupnik u Narodnoj skupštini Crne Gore od 1946. do 1954. godine. Pomorstvo ipak ostaje u žiži njegovog naučnog i istraživačkog rada. “Još od malih nogu na rodnom Prčanju slušao je priče ovdašnjih starih kapetana sa jedrenjaka i parobroda. Neki od njih bili su savremenici čuvenog kapetana Iva Visina, prvog južnog Slovena koji je na sopstvenom brodu oplovio svijet od 1852. do 1859. godine, a priliku da sluša o podvizima naših moreplovaca don Niko je imao i od svog djelimičnog savremenika, kontraadmirala Marka Eugena Floria, jednog od junaka pomorske bitke kod Visa 1866. Dok je skoro do pred početak Drugog svjetskog rata ovdje bilo živih starih kapetana sa nekadašnjih prčanjskih jedrenjaka, don Niko je brižljivo ‘upijao’ svako njihovo svjedočanstvo, a večeri u Slavljanskoj čitaonici u Prčanju bile su posvećene čitanju i komentarisanju starih pomorskih dokumenata. Don Niko je bio čvrsto uvjeren da Boka Kotorska sve svoje kulturne tekovine duguje upravo svojoj pomorskoj privredi”, naveo je Luković.

Za života se trudio da sakupi što više vrijednih starina, umjetnina i predmeta koji svjedoče o prošlosti bokeljskog pomorstva.

“Iz te ljubavi nastalo je preko 160 Lukovićevih naučnih i popularno-istorijskih naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama širom bivše Jugoslavije. Napisao je i objavio je i desetak knjiga i brošura - Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937), Boka Kotorska (1951), Bogorodičin hram na Prčanju (1965)… Važio je za čovjeka široke kulture, avangardnih pogleda, shvaćanja i poteza, a zalagao se za razvoj i afirmisanje Boke Kotorske kao turističkog odredišta i promociju njene bogate kulturno - istorijske baštine. Iskazivao je izuzetnu brigu za očuvanje spomenika kulture i ugleda pomorstva Prčanja i Boke Kotorske.

Smatrao je da “umjetnost kao univerzalna vrednota pripada svim ljudima svijeta” ali i opominjao da “narodi koji se nisu borili za kulturu, prošli su kroz istoriju kao dim”. Prijateljevao je sa mnogim umjetnicima i često bio njihov mecena, pa je crkvi na Prčanju pribavio preko 40 djela moderne sakralne umjetnosti. među kojima su i djela poput Meštrovića, Lubarde, Rosandića, Stojanovića, Milunovića, Radauša i drugih. Ona su se tu pridružila brojnim umjetninama venecijanskih slikara 17. i 18. vijeka: Pjacete, Tiepola, Balestre, Molinarija. Otvoren za mlade umjetnike i njihova viđenja svijeta, don Niko je i ovdje demostrirao svoju originalnost i harizmu poručujući da “kanoni ponekad znaju biti pogubni za umjetnost”. Don Niko je bio i jedan od pionira koji su prepoznali značaj istorijskog i kulturnog nasljeđa za razvoj turizma u Boki. Ovaj veliki humanista, erudita, naučni i duhovni pregalac, preminuo je 15.februara 1970. u Kotoru. Sahranjen je na mjesnom groblju u Prčanju pred ogromnim brojem ljudi i poštovalaca koji su ga došli ispratiti do vječnog počivališta.

Petar Palavršić, kustos u penziji Pomorskog muzeja u Kotoru je naglasio da je Don Nikov rad “Postanak i razvitak trgovačke mornarice Boke Kotorske “pokrenuo mnoga istraživanja koja su dovela do objavljivanja velikog broja naučnih radova o ovoj tematici. “Rad don Nika Lukovića ima na određeni način i danas značaj za Boku, jer novim generacijama prenosi ekonomsku, kulturnu i pomorsku prošlost Boke Kotorske kao civilicacijsku osnovu na kojoj se oslanja naša sadašnjost I gradi budućnost”, ustvrdio je Palavršić.

U saradnji sa Pomorskim muzejom Crne Gore u Galeriji “Josip Bepo Benković”, priređena je i izložba slika poznatih bokeljskih kapetana i brodova iz fundusa ove ustanove.

Izbjegavao sve što nas dijeli, a isticao sve što nas spaja

“Ideji bratstva i jedinstva posvetio sam svoj životni rad. To sam nastojao provoditi kroz svoje spise, kroz svoje govore, kroz sastanke sa drugovima i uopšte, u općenju sa ljudima jer sam ubijeđen da na bratstvu i jedinstvu počiva naša zajednica i da je to uslov našega sretnoga života u budućnosti. Izbjegavao sam sve što nas dijeli, a isticao sam sve što nas spaja. U tome mi nije smetala Crkva jer je Jevanđelje i nauka Crkve samo ljubav koja povezuje sve ljude na svijetu, bez razlike”, isticao je pred kraj svog života, don Niko Luković. Za njegova dostignuća i službu odlikovala ga je Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija mu je dodijelila ordene Svetog Save III i IV stepena, dok je socijalistička Jugoslavija ovog neobičnog katoličkog sveštenika odlikovala Ordenom bratstva i jedinstva i reda i Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, te Zlatnom medaljom Crvenog krsta.

Ispovjednik crvenih mornara

“Tokom Prvog svjetskog rata don Niko Luković je mobilisan u austro-ugarsku vojsku kao vojni kapelan sa službom u Trebinju, pa od 1916. u Kotoru pri tamošnjoj Vojnoj bolnici. Na toj poziciji februara 1918. bio je i ispovjednik vođa pobune mornara na austro-ugarskim ratnim brodovima u Boki Kotorskoj, a koje je Vojni sud u Kotoru osudio na smrt strijeljanjem”, naveo je Siniša Luković.

( Slavica Kosić )