Idemo li moj đed i ja u istu školu?

Čemu zapravo škola služi? Sve to dragocjeno vrijeme provodimo učeći stvari koje često zaboravimo za par dana. Kad me roditelji pitaju šta sam radio u školi, a moj odgovor je: „Ništa“, ne zezam ih, jer sam vjerovatno već zaboravio.

Baš sam srećan što sam toliko godina učio Pitagoru, strukturu ćelije i neku poznatu bitku koja se davno desila, jer mi „pomažu“ mnogo u životu. Zapravo ne znam ni ja, a ni moji roditelji, kad smo ih posljednji put spomenuli.

Umjesto da nas škola uči kako da pamtimo „tačke“, zar ne bi trebalo da nas uči kako da ih povežemo?

Imam utisak da je moj đed išao u istu učionicu i učio iste stvari, samo što je on morao da pješači dodatnih 10 kilometara do svoje škole.

U Crnoj Gori 90% djece ima pristup internetu. To znači da imamo dobre uslove za osavremenjivanje obrazovnog sistema.

Ako nam je danas već pružena novija tehnologija, zašto je ne bismo koristili u obrazovnom sistemu i na taj način stekli nova znanja kroz mnogo zabavniji način?

Da sam Pitagorinu teoremu, strukturu ćelije ili neku poznatu bitku izučavao tako što sam o njima pravio video, muzički spot, animaciju ili blog, sigurno bi mi bilo zanimljivije, a možda bih se danas bolje sjećao tih lekcija. Možda bih bolje povezao „tačke“?

Uzmimo za primjer Finsku, državu s najjačim obrazovnim sistemom u svijetu. Manje radnih sati, nema domaćih zadataka, a djeca uče kroz saradnju, a ne kroz konkurenciju.

Vjerujem da bi i moj đed, kao i ja, poželio da proba takvu školu u Crnoj Gori.

( Miljan Vlahović )