Pogledajte kako je bilo na otvaranju FIAT: Ko su Crvenkape u današnjem društvu?

Ko su Crvenkape u današnjem društvu? Da li je čovjek ono što se od njega očekuje i da li je njegov život podređen željama drugih? Živeći onako kako nam je nametnuto i u okovima tradicije ili sredine, da li čovjek sam sebe pretvori u zvijer? Takvim koračanjem kroz šumu života sve Crvenkape današnjice shvatiće da zanemaruju sopstveni glas maštajući o životu 'sa ponovnim rođenjem'. Takva pitanja i nedoumice donijela je publici u dvorištu Kusleove kuće u Podgorici španska umjetnička kompanija "Insectotròpics" otvarajući sinoć Festival internacionalnog alternativnog teatra, FIAT 2018.

Pravi alternativni teatar, nesvakidašnji doživljaj multimedijalne predstave sa drugačijim pogledom na poznatu priču za djecu, adaptirala su tri video umjetnika, dva slikara, muzičar i glumica, koji važe za jedno od najvećih osvježenja ulične umjetničke scene u Španiji.

Oni su izveli predstavu "Galaktička Crvenkapica" sa motivima čuvene priče o Crvenkapi.

Donijeli su drugačiji pogled na problematiku djevojčice (djevojke) koja treba da sluša svoju majku, a publika je uživala u procesu stvaranja filma koji je imala pred sobom.

Glumica, ogrnuta crvenim plaštom, pred publikom i pred kamerom igra ulogu Crvenkape ali i savremene djevojke, dok scenografiju prave njene kolege specijalnim efektima na par metara od nje, oslikavajući bojama, četkicom, rukama, njen put kroz šumu i sve strahove, čežnje i nesigurnosti...

Sve to je projektovano na velikom platnu, pa su prisutni mogli jednako da uživaju gledajući i film kao finalni proizvod i proces nastajanja istog u vidu teatra.

"Željeli smo da uradimo nešto moderno i apstraktno i trebala nam je priča koju će publika prepoznati, a upravo je Crvenkapa lik i motiv koji znaju svi. Karakteri iz bajke - Crvenkapa, vuk, baka, Crvenkapina majka, manje-više su prepoznatljivi svuda na svijetu... Tako je nastalo ovo, apstraktnim jezikom, energijom i eksperimentisanjem", kazala je nakon predstave producentkinja Maria Torson (Maria Thorson) za "Vijesti".

Ona je kazala da predstava upravo zbog toga što se efekti i scenografija kreiraju na mjestu izvedbe, baš pored glumice, ovaj komad može svrstati u nove kreativne načine stvaranja filma i spajanja bioskopa i pozorišta.

"U uglu imate ekipu koja pravi posebne vizuelne efekte, drugi rade muziku, ispred jedne kamere vidite glumicu iza koje je scena na jednom platnu a na drugom velikom projektoru imate gotov proizvod – kao film. Do stvaranja ovoga je došlo iznenada. Na samom početku, dvoje je radilo video snimke, dvoje slikalo, neki su puštali muziku..., i tako smo odlučili da eksperimentišemo sa videom i slikanjem, a zatim i sa muzikom", objasnila je Torson.

Mar Nikolas (Mar Nicolás) u ulozi Crvenkape iznijela je svaku emociju koju bi ona mogla imati i svaku (ne)izrečenu misao mlade djevojke. Konstantno "moraš!" ili "ne smiješ!", koje je nametnuto oduvijek, učine da čovjek, kako se to kaže u predstavi, nauči da pleše bez melodije... Takvu bitku vodi i Crvenkapa koja potiskuje sopstvene glasove i želje pokušavajući da istraje u onome što se od nje očekuje, a zaboravljajući pritom na samu sebe kojoj je postala i kavez i ključ od istoga. Nikolas je istakla da uloga nije bila naporna, ali da joj je posebno zahtjevno bilo da prenese određeno mišljenje, slobodu i okove, publici, naročito u segmentima kada je priča svega na par sekundi povjerena njenoj ulozi, njenom drhtaju i vrisku nesigurnosti i straha.

Na pitanje "Vijesti" da li je glas vuka koji prati Crvenkapu na njenom putu možda glas sopstvene ličnosti, potisnutih želja, zabranjenih fantazija, ona je odgovorila da jeste, a možda je i instikt koji nekada ne poznajemo dovoljno.

"Možda je vuk iz ove bajke, odnosno iz naše interpretacije, neka vrsta instikta, predosjećaja, nešto nepoznato što nas zove, možda privlači, a mi kao protagonisti svojih života smo uplašeni... Nekada ne možete da se oduprete tome i slušajući sebe ćete bolje i upoznati sebe, prepoznati neke djelove koje inače nijeste poznavali. Treba da budemo svoji da ne bismo žalili za životom koji u nekom trenutku samo prođe pored nas. Kad postanemo 'ja' i prepustimo se onome što zaista jesmo to je kao da smo se ponovo rodili", poručila je Nikolas.

Na isto pitanje, Torsonova je dodala da bez obzira na rezultat, slušajući svoje porive čovjek će se sigurno zabaviti, makar na trenutak.

"Glas vuka je unutrašnji glas sebe koji postoji u svakom čojeku. Poslušati taj glas je nešto najbolje što sebi možete priuštiti, jer ćete tako postati svoji, a sigurno ćete se i zabaviti", istakla je uz osmjeh.

Sami biramo ulogu za sebe, a izbor uvijek postoji

"Kako se možeš plašiti da budeš izgubljen ako se nikada nijesi izgubio?"; "Ne možeš pobjeći od sebe!"; "Bez pokreta ne može biti ni promjena!"; "Putovanje je neizbježno!" - pojavljivale siu se na velikom platnu kao riječi vuka u ovoj priči. Na pitanje "Vijesti" da li bi sve to moglo značiti da je poruka predstave da samo čovjek kao individua upravlja svojim životom, Marija Torson ističe da bi to i trebalo biti poruka svega.

"Da, defintivno. Morate da raskrstite sa tradicionalnim zakonima življenja, da se oduprete onome što se od vas očekuje, a to je u današnjem vremenu još uvijek veoma teško, pogotovo ženama, bez obzira gdje na svijetu se nalaze. Zbog toga smo i izabrali Crvenkapu kao protagonistu. Sa jednog stanovišta ona mora da posluša zahtjeve svoje majke, pa zatim njene savjete i sve ono što joj govori da treba da radi i kako da se ponaša, a to je i žena danas. Ne možemo živjeti upravljajući se savjetima naših majki i baki, uvijek treba da izaberemo sebe, da budemo ono što osjećamo da trebamo biti. Na kraju krajeva, izbor uvijek postoji. Žena treba da izabere koju ulogu u svom životu će igrati", zaključila je producentkinja.

Insectotròpics: "Za nas ovo nije predstava i ovo nije pozorište. Ovo je naš šou"

Oni koji naizgled stoje pored scene su često oni zahvaljujući kojima je sve izvedeno. Sinoć je publika u dvorištu Kusleove kuće imala priliku da gleda ispred sebe, jednako kao i glumicu, umjetnike koji vode Crvenkapu njenim putem. Oni slikaju, crtaju, viču, biraju muziku i postavljaju atmosferu, oni daju sebe priči a priču daju publici.

"Bio je zahtjevan proces doći do ovoga kako sada izgleda ova izvedba. Zajedno smo radili na ovome oko godinu dana i uspjeli sve povezati u jednu cjelinu. Za nas ovo nije predstava i ovo nije pozorište, ovo je naš šou. Mi smo slikari, muzičari, video producenti...", kazali su slikari Ćanu i Jeks (Xanu & Iex).

Njihova koleginica, video urednica, Laja (Laia Ribas) istakla je da niko u njihovoj kompaniji nije pozorišni umjetnik što je posebno zanimljivo. Oni uživaju u procesu predstave i prepuštaju se istoj, a kako sve nastaje u momentu – neke stvari nikada ne ispadnu isto, pojašnjava tim umjetnika.

"Imamo strukturu koje se držimo, oblika do kojih dolazimo, ali pri svakoj izvedbi to bude drugačije. Nikada ne može biti identično kao juče ili prije mjesec dana, a to zavisi i od nas i od atmosfere, a na kraju i od papira na kom radimo", kazali su oni.

U njihovom timu je i muzičar Danio Katanuto (Danio Catanuto) i video urednik Andre Kruz (Andre Cruz).

Galerija

( Jelena Kontić )