Bazdulj: Nemoguće je ignorisati epohu u kojoj živimo

Novi roman bosanskohercegovačkog pisca i novinara Muharema Bazdulja “Kvadratni korijen iz života” govori o turbulentnom vremenu od devedesetih do danas, na specifičan, intrigantan način. U romanu je opisan lični bilans, svođenje računa sa nekadašnjim sobom, iz perspektive čovjeka koga je slučaj odveo na iste staze kojima se nekada kretao. Glavni junak se vraća u isti grad - koji više nije „onaj grad“, kao što i čovjek koji ga ponovo posjećuje više nije „onaj čovjek“. Priča u kojoj se ukrštaju ta dva grada i ta dva čovjeka krije se između korica knjige „Kvadratni korijen iz života“ Muharema Bazdulja nedavno objavljenog u izdanju Lagune.

Muharem Bazdulj rođen je 1977. godine u Travniku. Objavio je četiri knjige priča, tri romana, jednu knjigu eseja, pjesama i kolumni. Piše i dramske tekstove i prevodi sa engleskog jezika.

Studirali ste engleski jezik i književnost, a svoje književne i publicističke tekstove objavljivali ste u časopisima i listovima širom ex Yu prostora. Kako je to uticalo na Vašu spisateljsku karijeru?

- Sve je to kod mene išlo nekako paralelno. Znao sam maltene oduvijek da želim da budem pisac, pa se u kontekstu Sarajeva, koje je iz objektivnih razloga bilo jedino mjesto u kome sam te 1996. mogao da upišem fakultet, izbor Filozofskog nametnuo kao prirodan, a izbor odsjeka više je bio rezultat moje kompetitivnosti (išao sam tamo gdje se primalo najmanje kandidata). Novinarstvom se krenuo da se bavim sa idejom da zaradim neki novac dok studiram (vanjski saradnici su onomad plaćani mnogo bolje nego danas). Pisanje mi je bilo i ostalo najdraža vokacija, a novinarstvo i prevodilački rad nešto što spontano idu uz to.

Kojih se novinarskih, prevodilačkih i književničkih iskustava najradije sjećate?

- Kod novinarskih i prevodilačkih iskustava to su susreti sa zanimljivim ljudima i putovanja, a kod književnosti zapravo oni trenuci “epifanije” u toku samog pisanja kad vam se ukažu neka rečenica ili neki pasus za koje u trenutku pomisliti da na tom konkretnom mjestu ne mogu biti bolji niti sugestivniji.

Nekad davno rekli ste da Vam je majka puno pomogla da ostvarite svoju želju da se bavite književnošču. Na koji način, obzirom da je Vaša majka, ako se ne varam, po obrazovanju doktorka medicine?

- U pravu ste što se tiče njenog obrazovanja, ali ona je takođe i ubjedljivo najomiljeniji pisac u savremenoj Bosni i Hercegovini sa tiražima koji dosežu i petocifrene brojeve. Prvi roman je objavila još u vrijeme SFRJ i to za “Veselin Maslešu”, u to doba jednu od najprestižnijih izdavačkih kuća. Ja sam u to vrijeme imao 12-13 godina i mnogo mi je značilo da vidim kako u praksi izgleda to kad se nešto pisano na pisaćoj mašini pretvori u pravu knjigu. Naravno, tu je i činjenica da su me i ona i moj otac od djetinjstva poticali da čitam, a kuća je uvijek bila puna knjiga, tako da je i to išlo nekako prirodno.

Godine 1999. objavljujete svoju prvu knjigu. Bila je to knjiga priča One Like a Song, da bi ste odmah sljedeće godine objavili i Drugu knjigu, takođe priča, i takodje u Sarajevu. Kakva su Vaša sjećanja na ta svoja prva uplovljavanja u vode književnog stvaralaštva?

- Te knjige je kao izdavač potpisao Gavrilo Grahovac, legenda jugoslovenskog izdavaštva, direktor “Svjetlosti” iz vremena kad je to bila najjača izdavačka kuća u cijeloj velikoj Jugoslaviji i kad je ta kuća godišnje objavljivala više od 20 miliona primjeraka knjiga. Sama činjenica da s tim čovjekom potpisujem ugovor, da kao praktično još uvijek dječak ćaskam s njim uz viski, da on hvali to što sam napisao mi je dalo jak vjetar u leđa. Za “Drugu knjigu” sam odmah dobio i u to vrijeme najvažniju književnu nagradu u BiH, potpisao ugovor za engleski prevod i američko izdanje s najuglednijom edicijom specijalizovanom za pisce iz istočne Evrope, pa preko toga imao i književne večeri u Americi, a sve prije mog 25. rođendana. Zahvaljujući tome, čini mi se, danas nemam problema sa nezadovoljenom sujetom i ne jedim se, kao neki kolege, nad nepravdama u književnom životu.

Obzirom da ste saradjivali sa izdavačkim kućama Bosne, Hrvatske, Slovenije i Srbije, vjerovatno nam možete dosta reći ne samo o izdavaštvu već i o opštim karakteristikama kulturnih prostora tih država. Koliko taj prostor može biti jedinstven danas nakon svega onog što nam se izdogađalo?

- Moram da priznam da mi se sve više čini kako politički raspad postepeno skoro nužno donosi i onaj kulturološki. U tom smislu, jedinstva nema. Što se tiče karakteristika, u najkraćem, jedino u Srbiji još uvijek postoji kakvo-takvo književno tržište, u ostalim ex-yu zemljama, čini mi se, izdavači često više brinu o sastavu komisija koje otkupljuju knjige za biblioteke nego o čitaocima. Nije to zato što se u Srbiji više čita, nego je tržište najveće, a i dosta je integrisano sa polovinom Bosne i Hercegovine (Republika Srpska), a djelimično i Crnom Gorom.

Koliko nam je potrebno kulturološko jedinstvo?

- Kako kome, to bi bio najkraći odgovor. Mnogima zapravo prija separacija, jer na većem prostoru ne bi nikada bili ono što su sada u svojim avlijcama. Pogledajte samo taj cirkus oko takozvanih EU nagrada za književnost. U Poljskoj, recimo, biraju jednog pisca među četrdeset miliona, a ovdje kod nas na duplo manje ljudi šest-sedam se kiti tom “značkom”.

Nekad su veći broj jugoslovenskih pisaca, pa čak i nobelovac Ivo Andrić, pisali na jeziku koga smo zvali - srpskohrvatski jezik. Taj jezik zvanično više ne postoji. Ipak, da li je zaista tako?

- Ja mislim da taj jezik i dalje postoji, mene kad pitaju ja ga zovem tako, a malo šta me toliko nervira kao već uobičajena kovanica “četvoroimeni jezik”. A može li petoimeni pa da ubacimo i srpskohrvatski skupa sa ova četiri?

Kako je “nestanak” srpskohrvatskog jezika uticao na književnost ex Yu prostora, posebno na izdavaštvo?

- Od toga najveću korist imaju prevaranti pošto velike svjetske agencije prodaju prava za zasebne jezike, pa recimo čovjek iz Beograda prevede nekog pisca sa francuskog na srpski, pa mu onda u Sarajevu, Zagrebu i Podgorici otkupe taj prevod za male pare, a čovjek im da jer je svoj prevod već prodao srpskom izdavaču, ovi ga ijekavizuju i malo adaptiraju, pa objave, kao, novi prevod na, kao, novi jezik. Kad bi neki poslovični marsovac proučavao kataloge ovdašnjih biblioteka, pomislio bi da nigdje nema toliko prevodilaca koji prevode na više jezika kao kod nas.

Književni kritičari, i ne samo oni, katkad pomenu izraz - ljepa književnost. Šta Vi kao književnik podrazumijevate pod tim pojmom?

- A rekao bih da je to književnost koja se ne svodi na puku komercijalu i puku zabavu, mada važno je reći da nipošto ne treba pomisliti da je sve što nastaje sa ambicijom da bude lijepa književnost to nužno i biva.

Koji su najčešći ukrasi kojima se pisac može da služi da bi ljepotu svoga djela digao na veći nivo? Konkretno, kako to Vi postižete?

- Za mene u tom smislu zaista važi “manje je više”. Mene u književnosti strašno nerviraju svaka kitnjastost i svako larpurlartističko kujundžijstvo. Kad čujem da neku knjigu hvale “zbog jezika”, hvatam se za glavu. To je kao da hvališ vodu zato što je tečna. Svaka je književnost po definiciji ostvarena u jeziku, pitanje je kakav efekat tim jezikom ostvariš. Kod nas već dugo nema prave kritike, a ovi koji se predstavljaju kao kritičari mnogo su naivniji i mnogo potkupljiviji od takozvanih običnih čitalaca.

Ex Yu prostorom još uvijek tutnji eho tranzicijskih vratolomija i brutalnih društvenih potresa. Vaše su knjige, a pogotovo kolumne, tematski velikim dijelo oslonjene upravo na te procese i potrese. Kako to Vi, kao autor, komentarišete?

- Logično je da se čovjek u publicističkim tekstovima osvrće prvenstveno na aktuelnu situaciju tako da meni ostaje da u tom segmentu svog opusa i dalje obrađujem takvu tematiku. Nije da ne bih volio da se to brže mijenja, ali šta je - tu je.

Na koji način vrijeme i breme koje vrijeme nosi sobom, može karakterisati književno stvaralaštvo na nekom području, pogotovo ovom našem, balkanskom?

- To je pitanje na koje je nezahvalno odgovarati danas. Vjerovatno će te linkovi mnogo lakše uočavati neki kasniji književni istoričari. U svakom slučaju, nemoguće je ignorisati epohu u kojoj živimo. Čak i unutar čisto eskapističkih žanrova, vrijeme i njegovo breme su, rekao bih, uvijek prisutni.

Ratna i poratna događanja uvijek su bila inspirativna za mnoge pisce svijeta. Gledano iz te perspektive, pisci s ovih prostora imali su solidne teme za pisanje, ali, ipak, od kraja prošlog vijeka do danas napisano je malo dobrih knjiga. Zašto?

- Mislim da je jedan od problema podilaženje publici. Paradoksalno, na tu istu koru od banane, što bi se reklo, okliznuli su se pisci koji su se obraćali različitim publikama. Neki su se trudili da budu politički korektni spram žirija i urednika, neki spram dominantne političke matrice u vlastitom društvu, ali su i jedni i drugi okrenuli leđa onome što bi pisca jedino trebalo interesovati - istini. To je jedan od mogućih odgovora.

Kako biste čitaocima u Crnoj Gori predstavili svoju novu knjigu Kvadratni korijen iz života?

- To je roman u prvom licu u kojem narator, čovjek koji je već dobrano prebacio pedesetu, shvata da je negdje pogriješio, odnosno da je negdje u životu pogrešno skrenuo, pa pokušava, barem u sjećanju, da se vrati na tu raskrsnicu.

U ovoj knjizi pojavljuju se imena stvarnih i istorijskih ličnosti. Koliko su ti likovi u stvarnoj vezi sa tim osobama koje su, usput rečeno, zaista postojale?

- Nemaju nikakve veze sa tim ličnostima u kontekstu stvarnog života. To je kao kad u istorijskom romanu pominjete Napoleona ili Karla Velikog - okvir i pozadina.

Na jednom mjestu ove knjige kaže se da je mnogo toga u Srbiji propalo posljednjih godina ali ništa tako totalno kao novinarstvo. Možete li to pojasniti? Zar Vam se ne čini da je ta vrsta propadanja karakteristična i za druge zemlje svijeta, čak i one ekonomski moćnije? Jeste li možda razmišljali o uzroku svega toga?

- Naravno da je svugdje tako, ali da je kod nas naročito tako. Kao u onom Krležinom eseju, gdje se kaže da je sve što je glupo i naopako bilo gdje, kod nas biva još gluplje i još naopakije, po domaćim nastranostima.Eto i jednog od uzroka: domaće nastranosti. Ostatak svijeta i tamošnje novinarstvo pati zbog promjene paradigme, a kod nas promjenu paradigme prati i propast cijelog sistema.

Jedinica je važan broj, polazište, odredište i ishodište

Naslov ove knjige pozajmljen je iz matematičke terminologije. Kako se to slaže sa pričom knjige u kojoj je fikcija zastupljena u velikoj mjeri?

- Na ovo pitanje ne mogu da odgovorim drukčije nego interpretacijom jednog čitaoca kome je po vokaciji bliska matematika, a opet mnogo voli i da čita književnost. On mi je poručio kako ga je naslov podsjetio na to da “kod korjenovanja ima ta zanimljiva stvar da kad korjenuješ neki veliki broj, a onda korjenuješ njegov korijen, itd, on se smanjuje, i na kraju dođeš do jedinice (1).

A sa druge strane, ako korjenuješ jako, jako mali broj, sa više decimala, on raste. Korjenuješ mu korijen, on sve više raste. I šta? I on korjenovanjem dolazi do jedinice (1).

E tako i ti, čini mi se. Nijedna tema za tebe nije previše velika i nedodirljiva, a mislim na one prenaduvane teme o kojima svi pričaju i misle da su mnogo važni, da je ne možeš svesti na jedinicu, “korjenovanjem”, na nešto prosto i jednostavno. Kao što za tebe ništa nije tako malo, da ga ne možeš svojim umijećem i intelektom i duhom, izvući i prikazati kao jedinicu, veliku i vrijednu. A ta jedinica, to je važan broj.

Ona je polazište, odredište i ishodište. Ona je cijela i nedjeljiva. Ona, u ovoj našoj formuli, upravo znači tvoju pojedinačnost, jedinstvenost - jednost.”

( Vujica Ognjenović )