Mitsko osjećanje vremena i duh potrage

O knjizi “Sveska od maslinina lišća” Miraša Martinovića

Ne čujem više ništa sem tvoga glasa. Srce je um lišilo rječitosti. Ljubav ispisuje nevidljivu kaligrafiju, da bi duša mogla sa prazne stranice da čita i da se prisjeća.

Mevlana Dželaludin Rumi

Novo narativno tkanje, knjigu proznih zapisa i poetskih ostvarenja, jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca današnjice, Miraš Martinović, naslovio je simbolično: Sveska od maslinina lišća. Ovo kompleksno djelo sadrži kratke narativne dijelove, pažljivo povezane sa poezijom pisanom slobodnim stihom. Ispričana u prvom licu, subjektivizirana, okupana ličnim ljubavnim iskustvom pisca, knjiga postaje oda ljubavi i konkretnoj ženi.

Martinović, kroz snažnu simboliku masline, sa višestrukim značenjem, i velikim uticajem mita i predanja, legendi i starih priča, osvjetljava persijskog filozofa i pjesnika, Omera Hajama, ne krijući oduševljenje prema njegovom kapitalnom djelu - Rubaije. Sve ima svoju sjenku, pa i književni tekstovi bivaju samo nastavci nekih drevnih zapisa, predstava o svijetu, a svaki od njih ima svog pretka, i u motivskom i u tematskom smislu. Kod Martinovića se posebno izdvaja vraćanje mitologiji, njegovanje kulta mita i zaljubljenost u stare gradove svijeta. On ne samo da vaskrsava usnule gradove, već njima hoda, u njima sanja život.

U mitološkoj baštini svijeta traži razloge za dalji put, a svako vraćanje nečemu što je već bilo, predstavlja dodatni izazov za ispisivanje onoga što je sada i što će tek biti. Piščeva Ona, tajanstvena žena sa juga, nalik je Hajamovoj Džahan, pjesnikinji iz Buhare, a aluzijom na ženu iz prošlosti, razvija se kazivanje o sadašnjoj zaljubljenosti i raspirivanju strasti. Otvorila si moje biće, rodila moje vrijeme. Opčinjenost jednom ženom postaje uzvišena čovjekova potreba da u drugome pronađe sopstvo, voljeno i vjerno, sebi i svijetu oko sebe. U naslagama istorijskih činjenica, mitova i priča, pisac vješto pronalazi inspiraciju za pisanje o sadašnjem trenutku. Uz pomoć mitološkog nasljeđa, on zaviruje u davna vremena, i ne samo da ih oživljava, već sa junacima iz tih perioda i razgovara. Riječ je od vjetra satkana, ona putuje kroz vjekove, godine i dane, ona i vraća i budi, i umiruje i plaši, u isto vrijeme. Šelingje zapisao da je mitologija neophodan uslov i osnovna građa svake umjetnosti, a Martinović na pređašnjim ljudskim sudbinama i poimanju svijeta gradi svoje književno zdanje. I kada je sa Odisejem nasamo, i kada prolazi pored Sofokla i sreta Kosaru, i kada snije u gradovima gdje je potekla civilizacija, autorovo Ja diše tim vremenom, razmišlja u duhu tog trenutka, a putovanje biva svjetlije uz izabranicu sa juga. Ona mu je vodilja, osvjetljenje, sa njom postaje lakši put, a tama dobija posve drugačiji smisao.

Poseban dio u knjizi, lirski obojan i natopljen snažnim emocijama, naslovljen Nerođena, neispunjena je želja da se začuje kćerkin glas i da se njime oboji jedan život, jedno trajanje. Svoja, posebna i voljena, Dženet, kako bi se zvala, rodila se u piščevoj mašti, tamo živi i tamo ostaje. Njene igračke su zvijezde, njeno prostranstvo je nebo, u snu i ona, kao i autor, dižu gradove. Sa njom je život pun veselosti, a postojanje slatko otkrivanje smisla.

Iako su prostorni odnosi o kojima piše Martinović vjekovima udaljeni od sadašnjeg trenutka, snagom njegovog pripovjedačkog umijeća, približavaju se trenutnom, i stapaju u jednu tačku. Mitsko osjećanje vremena, pomiješano sa životnim iskustvom pisca, i nekadašnjim filozofijama života koje imaju svevremensko, univerzalno značenje, postaje neodvojivo od momenta čitanja. Služiti se mitskim prostorom i junacima, da bi se stvorila sadašnja, nemitska stvarnost, osnova je piščevog stvaralačkog nadahnuća.

“Sveska od maslinina lišća” konačno dospijeva u autorove ruke, a on je pretače u iskustvo, daje joj životnost i ostavlja je da živi među ljudima, kao dokaz jednog snažnog duševnog treptaja, koji ostavlja trag.

( Maja Grgurević )