Dinastija koja je svim silama radila protiv sebe

Ne bi nikada, nigdje, ni u jednom drugom vremenu, svijetu i zemlji, pod drugim nebom, zvijezdama, vedrinama i tmušama, u drugim svitanjima, sumračjima i mrcanjima, osim u onim podlovćenskim, Petar Prvi i Petar Drugi toliko bili u srži i srčanosti narodnog bića, u istorijskoj matici naroda, a životom toliko razapeti na krstu crnogorskom i svetiteljskom, na kojem je vazda bilo mjesta i za Đavola.

Ne bi ova dvojica Petrovića Njegoša nigdje osim u Crnoj Gori dosegli one kosmogonijske duhovne i prometeidne visine kakve su dosegli: Petar Prvi državotvorstvorni mučeništvom, asketizmom, prometejstvom, čudotvorstvom i epistolama - poslanicama, kojima je mirio tragično zakrvljenu braču, samovoljna plemena sužene plemenske svijesti, pokazaujuči im crnogorsku državnu svjesnost i samosvijest.

Ni Petar Drugi Petrović Njegoš ne bi bio genijalni pjesnik lovćenskog udesa, bistritelj tmina, smuta i mračišta crnogorsko-azijatskih, umno nadvisje bezumnosti. Kada ga jadi, nesreće, inati i pizme, vazdakadašnje kobi crnogorske, skole i prijekost njegušku u njemu podstaknu, i sam je Vladika često postajao bezuman.

Ne bi Njegoš nigdje na svijetu bio toliki usamljenik, pustinjak i pustinožitelj, i među svojima i među izvanjcima, kao što je to bio u Biljardi i Manastiru do kraja života, ne povjeravajući nikome kako je to biti vladar među varvarima, a i varvarin među vladarima, kako je bono i sa uzdahom znao da kaže.

Ruku na srce, ne bi mu se nigdje ni praštalo sve ono što mu je u Crnoj Gori praštano. Samo prodaja ona dva crnogorska manastira Austriji, u drugoj bi crkvi i narodu značila izgon vladike i iz Crkve i iz naroda, a tek sa narodnog prijestolja!

Malo se zna da Njegoš nikada nije nogom stupio na srpsku zemlju, nije vidio Beograd i Srbiju, a njene je ćudi poznavao bolje od Karađorda, koji glavom odsječenom, odrtom, slamom i pamukom napunjenom, sultanu po Tatarinu odaslatoj, plati svoje nepoznavanje Srbije. A on tu Srbiju “iz mrtvih dozva”, da bi ga ona, u ime opstanka i državnog postanka, na onakav način usmrtila.

Može se postaviti pitanje: Zašto Srbija, do danas, ne dade tako velikog i autentičnog pjesnika, stožera i međaša jedne duhovnosti, kakav je Njegoš? Zašto u Srbiji, do danas, ne bi napisana knjiga epske genijalnosti Gorskog vijenca? A i knjiga satanske izazovnosti Boga i Satane, kakva je Luča?

Odgovor je moguć samo kao kontroverzna pretpostavka, zasnovana na kauzalitetima u rasponu od istorijskih do sociološko-ideologijskih.

Iz kategorije povijesne apsurdnosti i metafizičke virtuelnosti odgovor bi mogao biti: Zato što su crnogorska duhovna geografija, astronomija i astrologija, toga doba, davale plodove samo pod svojim nebesima, pod svojim grozdovima zvijezda, a u dosluhu sa onom kosmičko-zemaljskom dramom prirode, gdje Crna Gora nije ni zrnce iz kristalne kugle pješčanog sata, ali jeste veliki virtuelni izazov gdje se munje ukrštaju i krst od živog ognja prave.

Taj izazov i taj krst prepoznaju samo oni što imaše srećnu nesreću da se u Crnoj Gori rode i da za druge zemlje i zemaljske drame, za druge tmine i udese ne znaju. To je ta domicilna montenegrinska virtuelnost! Petrovići Njegoši su njena ukleta djeca!

Petrovići Njegoši su veliki samo u crnogorskoj istoriji i crnogorskom narodu i nigdje više. Oni se i danas u srpskoj istoriji spominju samo kao usputna crnogorska epizoda.

Ako u istoriji dinastija postoji dinastija koja je svim silama radila protiv sebe, onda su to crnogorski Petrovići Njegoši. Sličnog primjera u povijesti nema!

Gospodo profesori, i ovo moje obraćanje shvatite kao pokušaj crnogorskog pisca da o nauci u koju i sumnja i vjeruje razmišlja na nekonvencionalan način i sasvim neprimjeren aktuelnoj ideološkoj matrici i pogledu na tu nauku i svijest.

Cijeneći profesore: akademika Čubrilovića, profesora dr Jorja Tadića, dr Ivana Božića, dr Mihaila Dinića, profesora dr Radovana Samardžića, mlade predavače dr Jocu Marjanovića, dr Branka Petranovića, dr Jovana Kovačevića i dr Iliju Sindika, mada ne prihvatajući njihov pobjednički, unitarno-jugoslovenski, kod nekih klasično srpski, naravno, jugoslovenstvom prigušeni velikosrpski pristup istoriji, a duboko uvažavajući njihov odnos prema studentima, pitačima i zapitkivačima, pa i kozaračko-prvoboračko-partizansku prisnost dr Marjanovića, usudio sam se da vam ponudim na pročitavanje ovu solilokovijsku, odnosno monološku fugu istoriku.

Vjerujem da ovaj rad iz vaših ruku neće otići u kabinete i ruke onih što svojim profesionalnim radom ispisuju tajnu istoriju, ili istoriju tajnosti, jednog društva, koje je ideologiju uznijelo iznad svake nauke, pogotovo istorijske.

Nadam se da neću doživjeti sudbinu onog studenta filozofije iz Crne Gore, kojega je akademik Dušan Nedeljković udaljio s grupe i proslijedio Milovanu Đilasu kao kvarljiv studentski materijal.

Drug Đido je, ipak, obustavio njegov kazamatski tretman. Taj bivši Nedeljkovićev student prepisan je na Teološki fakultet pri Beogradskoj patrijaršiji, koji nije u sastavu Beogradskog univerziteta.

Gospodo profesori, povjeravam vam ovaj svoj rad i napominjem: Dis prohimus ile, quem ratio, non ira movet. Prevedeno s latinskog: Najbliži je bogovima onaj koga pokreće razum a ne gnjev!

Petar Prvi je prebirao strahotnu crnogorsku karamračinu

Ne bi nigdje na svijetu, a tek ne bi u Srbiji onoga vremena (a to je Srbima trebalo davno reći, a ne povlađivati im i pristajati na njihovo utjerivanje Crnogoraca u srpsku istost) Petar Prvi bio kum i ubici i ubijenom, ne bi sa upaljenom lučevom zubljom u desnoj i krstom u lijevoj ruci prebirao strahotnu karamračinu crnogorsku, gazio po njoj bos ili u čizmama, nikad u opancima, uvjeravajući Crnogorce da, ako međusobno krvništvo ne batale, kraj vijeka neće dočekati ni Crna Gora ni oni!

Može li iko danas u Srbiji zamisliti izuzetnu ličnost srpske istorije, protu i vojvodu Matiju Nenadovića, prvog predsjednika Praviteljstvujušćeg sovjeta, onako ubrečenog, preko mantije crvenim pojasom utegnutog, kako noću bos, raspuštene kose i brade, s krstom u jednoj i buktinjom u drugoj ruci, ide po Mačvi i svojoj Brankovini, kumeći i preklinjajući Mačvane da jedan drugom budu više braća nego krvnici?

Druga je to narodna i državna mentalna reljefnost, što ne znači da je manje istorijska i mučenička od crnogorske. Ali drukčija svakako jeste!

( Jevrem Brković )