Čapra

Oktobar, 2016. godina, 16. dan u mjesecu. Neđelja, lijepo vrijeme, izbori. Zgrada stare Vlade, šefov kabinet.

Odabrana ekipa cijeli dan odatle koordiniše demokratskim metodama, kojima kultiviše slobodnu volju birača. Iscrpljujući dan se privodi kraju. Svi su umorni i sa nestrpljenjem očekuju da vide plodove svoga rada - i toga dana, ali i prethodnih godina.

Birališta se zatvaraju, nestrpljenje raste. Čekaju se rezultati i glasovi iz Rožaja. Nervozu izazvanu iščekivanjem, svi različito obuzdavaju: Henri Miler se igra selfiranjem; Dušković iščitava upravo završenu Pažovu magistraturu,,Državni udav’’ i daje sugestije; Magla razmišlja kako bi izgledala Gospa od Škrpjela sa staklenim soliterom umjesto crkve; Budo bi sad najradije argatovao u Meljinama; Vajsmiler u sebi broji koliko ima lijevih krivina od Bijeloga Polja do Kolašina; Kapo kunja i u polusnu vidi Dubai, a oni momci Pejovići, Andrija i Aleksandar, pričaju, ne zaklapaju. Melju i jedan i drugi, ne može niko pogovoriti od njih. Pretresaju sve moguće teme: od toga kakvo je meso od kengura, preko priče o tehnikama joge i gledanja u sunce, pa do značenja snova.

Pričaju, obojica, kako su noć ranije imali da presvisnu u snu. Kažu, u životu nijesu imali tako zastrašujući san, koji ih je proganjao cijelu noć:

,,Kao, sanjam ja da radim u nekoj osnovnoj školi. Iako sam baš zadovoljan poslom i platom, znam da super uspješno obavljam svoj posao, svi me tamo vole, škola sva nešto sija, sve sređeno, sve novo, moderno, nekakav glas koji čujem mi neprestano šapuće ‘Čapra, Čapra...’ i unosi nevjerovatan nemir i jezu u kosti.

Euforija izazvana planiranom Školom prirode, rezultirala je roditeljskim sastankom, na kojemu treba da odlučimo o detaljima odlaska. Kako počinju roditelji pristizati, u meni nemir i jeza rastu, i sve jače čujem onaj glas.

A roditelji užasni! Kao da su iz nekoga nacističkoga logora pobjegli. Mršavi, ofucani, svi u dronjcima, neobrijani, neošišani - kao posljednja bijeda, robovi, bez obzira jesu li doktori, portiri, umjetnici, vozači, profesori... I svi me nešto mrko i poprijeko gledaju, skrivajući poglede. Da mi se tu san završio, to što sam ih takve vidio, bilo bi dovoljno da me prestravi! No, tu tek moj jad počinje!

Ja ovako skockan, doćeran, fin, kulturno počeh priču o Školi prirode. Koristeći stručnu terminologiju i izraze koji imaju 11+ slova, predstavih što je cilj našega puta, ko od kolega odlazi sa đecom i đe ćemo biti smješteni. Roditelji, mramori, svi ćute, niko ništa ne pita, samo me ispod oka pogledom kidaju, dok se ja kupam u znoju. A onaj glas što čujem je sve bučniji: ‘Čapraaaa, Čapraaa!’

Otvaranjem priče o plaćanju, otvorih Pandorinu kutiju! Malo po malo, počeše da gunđaju i jasno negoduju, ti jadnici, zbog bijednih 126 eura koje treba da plate svojoj đeci. Kao da treba da daju sve što imaju! Ili kao da trebaju da plate za moje dijete! Počeše da se kuraže, sad me otvoreno gledaju u oči, kao da bi me progutali.

Vrlo brzo sa drskosti u konstatacijama da nemaju te bijedne novce, pređoše da me vrijeđaju i mene optužuju zbog toga.

‘Bijedo nezasita, ja nemam svome đetetu kišne cipele da kupim, no svu zimu ide u prsle patike’!- poče da me vrijeđa jedan od ovih sužnjeva, ‘jer je tvoja plata 4.690 eura!’

‘Ali ja odradim svaki euro’, pokušah mu objasniti, ali uzalud, nije želio ni da me sasluša.

‘Sram vas i stid bilo, lupeži!’, odmah dobi podršku. ‘Vi đecu šaljete privatnima avionima na Kanarska ostrva na kupanje vikendima, a ja mome đetetu za užinu šaljem kući pečeni hleb.’

E, od toga trenutka nastade pomama. Tako ih je zaboljeo odlazak na Kanare, kao da je u pitanju ne znam što.

‘Mi se smrzavamo kući, jer nijesmo kupili drva, jer sam ja bez posla, koji ste mi vi uzeli’. A tebe i bratu za smještaj u Brisel daju 2000 eura i to od naših para’.

‘Moji sinovi su u različitim smjenama u školi, ali srećom mogu da nose iste patike, pa jedne dijele za školu. Kada se jedan vrati, on da drugom! Ko je kriv za to, a?!’- derinjao se na mene jedan od roditelja.

Tu su već počeli da ustaju i da mi prilaze. Da me gađaju papirima, svi uglas optužuju, kao da sam im ja kriv što su oni bijeda i nesposobni svojoj đeci elementarne stvari da obezbijede. Jedan me uhvati za rever, tako me jako povuče, da mi se novi sako od dlake indonežanskoga divljega vepra potpuno pocijepa. Kako ja pokušah da izađem iz učionice, tako se sva rulja sruči na mene. Počeše da me mlate, i to krvnički. Ja se onako na podu šćućurih, pokrih rukama glavu, pokušavajući da se zaštitim.

Najneugledniji i najmršaviji roditelj sa sastanka bio je najuporniji. On me je najjače udarao i svo vrijeme urlao kako sam ih ja odrao do gole kože, da ništa od njih nije ostalo osim loše čapre i stalno ponavljao ‘Đe ćemo sa čaprama?! Đe ćemo sa čaprama?!’. Tu se probudih sav mokar.’’

Koliko je san uticao na podsvijest oba Pejovića, viđelo se iz načina na koji su ga prepričavali. I sad su se preznojili, kao da se to stvarno desilo. A toliko su vikali ne bi li bolje sve dočarali, da su probudili Zagovornika NATO-a i on je čuo najveći dio priče.

Nastavili bi Pejovići sa pričom o snu, ali Đukan ih ovđe prekide, i obradova sve viješću: glasovi iz Rožaja su dobro putovali i stigli, sve je završeno i da treba ići na slavlje.

,,Pred sljedeće izbore ćemo naći neku babu da nam protumači taj san, je li to dobro za nas ili nije? I na čiju je čapru mislio taj jado: našu, ili tamo njihovu?!”

P. S. Za sad se sigurno ne treba opterećivati oko sna! Ljudi ovđe baš dobro trpe! I ne treba se plašiti da postoji toliko skupa Škola prirode, ni toliko visoko sramotna cijena goriva ili struje, a još i manje tolika plata ili povoljan stambeni kredit za funkcionere, da bi stanovnici ton povisili, a kamoli se ponašali primitivno kao u snu ovih Pejovića.

Zato, momci (Đuka&Co), samo derite, tamo oni nijesu ni za bolje!

Autor je zobač, član SD-a i BS-a

( Petar Glendža )