Nekad pomen, nikad spomen

Dok smo dane i noći provodili na stepenicama zaključanog ulaza, ni granate nas nijesu mogle uvjeriti da je Sarajevo - Jugoslavija u malom, grad otvorenog srca, nadaleko čuvenog duha i multietničkog i multikulturalnog sklada, postalo žrtva međunacionalnih sukoba. Zbunjeni i nemoćni, tješili smo se da će kobne ratne igre trajati kratko, ali su o sudbini unesrećenih naroda odlučivali političari - lokalni, regionalni i svjetski... Opsada je trajala 1423 dana (izvještaj BBC News).

Ni mamine suze, molbe i prijekori preko telefona, ni nestašica hrane i ljekova nijesu me natjerali da ubrzam odlazak iz Sarajeva. U noći odluke komšije su mi rekle: “Znamo da se solidarišeš sa nama, ali je bolje da nekome u Crnoj Gori ispričaš istinu o Sarajevu, nego da ovdje pogineš ili umreš.” Moje drage komšije, mahom Sarajlije - Jugosloveni, držale su do Crne Gore, koju smo iz ratne zone posmatrali kao oazu mira na Balkanu.

Tog majskog jutra su me na put u izbjeglištvo do ulaza ispratili Zvonko, Minka, Derviš, Ramiza, Merima, Nikola i Zlatko, te još nekoliko komšija. U policijskoj stanici šef je zamolio kolegu: „Srećko, isprati gospođu i pokaži joj kuda da zaobiđe snajperiste“. Srpski vojnici su sa Grbavice izbjeglice prevozili do Pala, odakle smo putovali za Beograd.

Iako sam odlazila kod majke u rodnu Crnu Goru, nijesam bila ponosna na sebe što sam uspjela izići iz bosanskog pakla. Moji prijatelji su bili u izbjeglištvu ili su ostali u Sarajevu da čekaju smrt, glad, bolest,..., sve nevolje koje rat sa sobom donosi.

U noći između 26. i 27. maja 1992. godine, dok sam bila jedini putnik u izanđalom vozu iz Podgorice za Nikšić, nijesam mogla ni pomisliti da je u toj istoj noći po crnogorskom primorju policija hapsila izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, da bi ih deportovali, tačnije predali vojsci bosanskih Srba. O toj sramoti koja se dogodila mojoj Crnoj Gori saznala sam kasnije, jer su informacije objavljivane selektivno i sa zakašnjenjem. Istina se, uglavnom, prenosila usmeno.

Pristanak Crne Gore, odnosno izvršilaca deportacije, da udovolji zahtjevima Republike Srpske, kako bi se, navodno, vraćene izbjeglice razmijenile, odnosno poslale na front, saučesništvo je u zločinu protiv civilnog stanovništva. Ti ljudi, te porodice, izbjegli su pred strahotama rata i potražili spas u Crnoj Gori, vjerujući u njeno tradicionalno gostoprimstvo i antiratnu orijentaciju. No, to se dogodilo u referendumskoj, 1992. godini?!

Većina deportovanih izbjeglica, uglavnom Muslimana i Bošnjaka, odmah su ubijeni, neki su stradali u logorima, rijetki su preživjeli torturu i razmijenjeni, dok se za posmrtnim ostacima nekih žrtava još traga. Crna Gora je pogazila norme čovječnosti i ogriješila se o međunarodno humanitarno pravo. Zločin je ostao nekažnjen, a crnogorske vlasti decenijama ignorišu inicijative nevladinih organizacija koje traže minimum pravde za žrtve - podizanje spomen-obilježja u Herceg Novom, proglašenje 27. maja za Dan sjećanja na žrtve deportacije i izvinjenje crnogorske policije porodicama deportovanih izbjeglica.

( Milojka P. Perović )