Dvojica Nikšićana putovala biciklom do Beograda, kako bi odali počast Titu

U bivšoj Jugoslaviji maj je bio u znaku Josipa Broza Tita i Dana mladosti.

U maju je i umro, 1980. godine, a tada su Nikšićani Nikola Nino Dendić i Goran Kustudić Kusta odlučili da biciklom sa duplim komandama, koji su sami konstruisali, krenu za Beograd i odaju poštu preminulom predsjedniku države i prisustvuju završnoj priredbi posvećenoj Danu mladosti.

“Sva je zemlja, tih dana, bila u znaku Titove smrti. Nas dvojica smo dva mjeseca prije toga konstruisali bicikl i isprobali ga od Nikšića do Podgorice i nazad. Brzo smo se dogovorili da tim biciklom krenemo za Beograd, da odemo počast Titu. Na bicikl smo stavili tablu na kojoj je pisalo ‘Nikšić’“, priča za “Vijesti“ Dendić (64) dok u ruci drži “Nikšićke novine“ iz 1980. i objavljenu vijest o njihovom putu za Beograd.

Njegov prijatelj i kum, Goran Kustudić, koji je bio tri godine mlađi, preminuo je u decembru prošle godine.

“Krenuli smo 20. maja tačno u podne ispred zgrade lokalne televizije gdje nas je fotografisao novinar ‘Nikšićkih novina’. To je i jedina fotografija koja nas podsjeća na taj događaj. Imali smo dva ranca, u njima po jedno kišno odijelo, rezervne gume, a u džepu nešto malo novca, otprilike kao danas 50 eura. Ali, druga su to vremena bila. Imali smo neku sigurnost, vjerovali smo da će nas ljudi primiti, ali i da nam se ništa neće desiti ako u nekoj napuštenoj kući prenoćimo. Sad je potpuno drugačije“.

Dendić priča da su za šest sati prešli udaljenost od više od 90 kilometara i u 18 časova stigli u manastir Morača. Nakon okrepljenja, uslijedila je najteža dionica - od manastira do Crkvina.

“Od manastira Morače do Crkvina je uspon pa smo više gurali bicikl nego što smo vozili i ostavili smo šest sati. Taman toliko koliko nam je trebalo od Nikšića do manastira. U ponoć smo stigli na Crkvine gdje smo noćili. Čovjek koji je držao bungalove i kafić primio nas je besplatno kada je čuo gdje smo krenuli i zbog čega. Kada smo ujutro krenuli, u Kolašinu nam je pukla guma i tu smo se malo zadržali. Druge večeri noćili smo u Novoj Varoši u jednoj napuštenoj kući. Trećeg dana smo stigli do Užica, prenoćili u centru grada kod jedne bake. Častili smo je nešto para i, nakon slatkog od šljiva kojim nam je poželjela dobro jutro, nastavili smo put”.

U Čačku im je pukla druga guma, a blizu Rudnika pedala. Ali, odustajanja nije bilo, a cilj je bio sve bliži, kaže Dendić. “Rekli su nam da ćemo uz Rudnik morati da idemo pješke zbog uspona. Ali, već tri dana smo vozili, uhodali se i imali dobru kondiciju. Nijesmo ni znali da smo prošli Rudnik. Četvrto veče smo noćili u Ljigu, jedan čovjek nam je dao sobu kada je čuo odakle smo krenuli i gdje idemo. Petog dana stigli smo u Beograd. Sjećam se da smo na ulazu u grad stigli biciklistu, Beograđanina, koji je bio potpuno spreman, sa kacigom, štitnicima, sportskim biciklom. Rekao nam je da ga pratimo i da idemo polako jer moramo voziti uza stranu, ali mi smo prošli pored njega, ostavili ga i stigli na Dedinje”. A tamo – kilometarski red. Ljudi čekaju dan-dva da bi odali počast “najvećem sinu naroda i narodnosti Jugoslavije”, kako su govorili za Tita.

Dendić i Kustudić su u parku ostavili bicikl i odmah “zapali” za oko novinarima. Uslijedilo je fotografisanje, izjave i kasnije su im drugovi javili da su izašli i u novinama u Sloveniji.

“Tek tada smo postali svjesni da smo prašnjavi od puta. Jedan momak, kada nas je vidio onako umorne i prljave, zvao nas je i stali smo u red na svega stotinu metara, što je bilo premija jer se čekalo po dan-dva. Za pet dana vožnje nijesmo osjetili umor, a kada smo došli u Kuću cvijeća noge su nam klecale od treme. To nam je bilo teže nego vožnja”.

Nakon toga, uslijedila je vožnja po Beogradu i neizostavan odlazak do studentskog grada u kome je bilo dosta Nikšićana. Dendić kaže da im se visokoškolci nijesu mnogo obradovali jer su se plašili da će ih društvo prozivati kako su im sugrađani biciklom stigli u Beograd. “Noćili smo kod mog ujaka. Jedva smo dočekali da se istuširamo i najedemo. Bicikl smo poklonili mom bratu od tetke koji je radio u hotelu ‘Park’, a on je kasnije bicikl poklonio nekoj djeci. Žao mi je što ga nismo sačuvali za uspomenu, ali tada nismo razmišljali o tome. Sletu nismo prisustvovali jer se nije moglo ući bez specijalne pozivnice. A jedna od učesnica sleta je bila i moja tadašnja djevojka. Zato smo, kada je bila generalna proba, biciklom kružili oko stadiona i kada su nas Nikšićani vidjeli počeli su da skandiraju ‘Kusta, Nino’. Vratili smo se vozom. Ujak nam je kupio karte”. Kada su se kasnije on i pokojni Kustudić oženili i djeci pričali o avanturi, nijesu mogli da im vjeruju. Dragu uspomenu, koje se sjeti svakoga maja, Nino kaže da će pričati i unucima kad porastu.

Nijedan državnik tako nije ispraćen

Tito, doživotni predsjednik koji je Jugoslavijom upravljao 35 godina, vrhovni komandant i jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, umro je 4. maja, a četiri dana kasnije, po sopstvenoj želji, sahranjen je na Dedinju, u Zimskoj bašti svoje rezidencije koja ja nakon toga nazvana “Kuća cvijeća”.

Sahrani koja je proglašena za najposjećeniju nekog državnika u istoriji, prisustvovalo je nekoliko stotina hiljada građana iz cijele Jugoslavije, ali i 209 delegacija iz 128 zemalja.

Od Titove sahrane “Kuću cvijeća” je posjetilo oko 19 miliona ljudi, a od 2010. skoro 700.000.

Kad datum njegovog rođenja obilježavan je 25. maj koji je bio proglašen za Dan mladosti.

( Svetlana Mandić )