Birajmo šta objavljujemo

Već tri dana zaredom kucam i brišem, i tako u nedogled. Počnem s pisanjem o današnjim medijima, pa se prebacim na priču o svom djetinjstvu, i na kraju završim ne dižući prst sa backspace dugmeta.

Da li se sve može obrisati?

Šta se dešava s objavama, porukama, dokumentima koji završe na nama nepoznatoj adresi nakon navodnog brisanja?

Da li je moguće zadržati privatnost na internetu?

„Tehnologija je lijepa al’ svojeglava stvar, dobar je sluga, ali zao gospodar”, kažu stihovi nedavno objavljene pjesme „Birajmo šta gledamo” kampanje medijske pismenosti UNICEF-a i AEM-a.

Istraživanje ove kampanje pokazalo je da svako četvrto dijete u Crnoj Gori smatra da pravila u korišćenju medija nijesu potrebna.

Međutim, jedino nam pravila i ograničenja mogu pomoći da bar u nekoj mjeri sačuvamo svoju privatnost.

Mislite da ste zaključavanjem svog profila na nekoj društvenoj mreži riješili pitanje privatnosti na internetu?

Da li stvarno mislite da možete imati potpuno privatan profil na instagramu, čak i ako smanjite broj pratilaca?

Tu je dobar stari screenshot, tajno oružje cyber nasilnika, hakera ili najčešće druga/drugarice koji vam žele sve najbolje.

Od realnog svijeta možete se sakriti u svoja četiri zida, u svoj sigurni kutak.

Kuda pobjeći od cyber – svijeta?

Prije 30 godina bilo je lako zadržati privatnost, ali vremena se mijenjaju i mi polako ostajemo bez iste.

Zato, kada završiš sa čitanjem ovog posta, ukucaj svoje ime na bilo kom internet pretraživaču i pogledaj koliko globalno selo zna o tebi.

Birajmo šta objavljujemo!

Internet ne zna za delete.

( Kristina Krivokapić )