Deset godina "Ljepotice i zvijeri”

Već jednu deceniju glumci Kristina Stevović, Branko Ilić i Pavle Ilić, zabavljaju najmlađu publiku Gradskog pozorišta u Podgorici, ali i njihove roditelje, predstavom „Ljepotica i zvijer“, a upravo na Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade, 20. marta u 12 sati obilježiće taj jubilej još jednim igranjem.

Ipak, na sceni Velike sale KIC-a „Budo Tomović“ Stevović, koja zbog privatnih obaveza nije u mogućnosti da igra, zamijeniće mlada glumica Marija Labudović u ulozi Najljepše međ najljepšim, koja se nedavno pridružila originalnoj postavi – braći Ilić, koji tumače Princa/Zvijer i Skakutala.

Branko Ilić, koji je ujedno i producent predstave o tom projektu koji je napunio deset godina, pričao je za „Vijesti“, te otkrio kakav je osjećaj pred obilježavanje jubileja.

„Nema euforije, jer kako igraš sve te godine vrijeme prolazi, ti uživaš sve više i više, pa prosto dođe do neke vrste rođendana ili jubileja. Svaki put je čini mi se sala jednako puna, tako da smo radosni - nismo euforični, ali smo zadovoljni.

Deset godina da čovjek okopava papriku rekao bi da je ekspert u tome, a ne u pravljenju umjetnosti i ovako finom i suptilnom poslu“, smatra on, a zatim otkriva kako je nastala predstava.

„To je bila moja ideja. Vidio sam da je dobar tekst u pitanju, napisao ga je Igor Bojovići, pa se onako željan rada, jer sam bio Mašinih (Marija Labudović) godina, svježe izašao sa Akademije, nisam zadovoljavao time da me neko pozove kad ima mjesta i prostora, već sam pokušao sam da se izborim“, prisjeća se Ilić.

„Sa tom idejom, dobrom energijom i vizijom da to može biti dobra predstava, otišao sam u Gradsko pozorište i tadašnji direktori Zoran Šoškić i Vanja Popović su objeručke prihvatili, na moje veliko iznenađenje. Mi jesmo bili mladi, ja sam radio kao asistent na fakultetu, ali je bio veliki rizik da date nekome da radi predstavu, ali nekako ko ne riskira ne profitira“, dodaje glumac i producent uz opasku da su je od samog starta, iako je predstava bila njegova ideja, igrali timski.

Kako kaže, tada, nisu ni razmišljali da li će „Ljepotica i zvijer“ doživeti 10. godišnjicu.

„Željeli smo da napravimo nešto što će da bude dobar proizvod, a da bi nešto trajalo i igralo se toliko puta mora da posluži malo sreće i da se poklope karte. Mora prije svega da bude dobra predstava, a mi smo se samo trudili da napravimo najbolje što smo mogli i da u tome uživamo. Vjerovatno je to dobro osjećanje, ali i dobar tekst, naša velika želja i dobra gluma doprinijela da predstava opstane“, smatra on.

Na pitanje da li se sada nada da će kroz predstavu u narednim godinama proći još mnogo glumačkih generacija, Ilić odgovara uz smijeh: „Glumci stare i mijenjaju se... svi osim mene“, a zatim otkriva da je sticajem okolnosti osigurao da ne „preraste“ glumačku postavu.

„Kada sam počinjao želio sam da igram Princa, međutim uz dogovore i konsultacije shvatili smo da je bolje da ja budem budala - Dvorska luda, a ispalo je sasvim slučajno dobro, jer Princ i Princeza kad ostare moraju se zamijeniti, a Dvorska luda može da ostane neograničeno“, nastavlja razgovor glumac, koji se nada da će predstava proslaviti i 20, pa i 30. rođendan.

„Vidjećemo. Dokle god bude zainteresovanih i publike, dokle god se djeca budu radovala predstavi i mi uživali u njoj igraćemo je“, obećava on, a zatim objašnjava da se tekst tokom prethodnog perioda nije mijenjao.

„Konzistentno smo i napravili predstavu, pa smo je samo vremenom sve više fiksirali i sada je samo mnogo bolje radimo, ali sve je identično, osim sitnih improvizacija koje više zabavljaju nas nego publiku i one su uglavnom u prvom dijelu predstave kad Dvorska luda priča stvari koje su samo njemu svojstvene, pa može da prođe sve“, pojasnio je on.

Za deset godina „Ljepotica i zvijer obišla je, kaže, sve gradove Crne Gore, a ukoliko sve protekne po planu, u tom duhu će se i nastaviti.

„Ne znam da li ima grada u Crnoj Gori gdje je nismo igrali, a bili smo sa njom i van naših granica. U suštini predstava je mobilna, nije pretjerano zahtjevna i sa njom može da se putuje... baš u aprilu ćemo je igrati u Budvi“, pohvalio se Ilić.

Na molbu da izdvoji jedno, najdraže igranje, kaže da je to teško, jer se predstave najbolje pamte po greškama.

„A ovdje ih nije bilo. Znam da su mi se jednom učiteljice žalile što sam im tražio na početku predstave da sjednu, a ne da stoje, pa sam rekao ‘Sad nema mjesta, možete da sjednete jedino djeci u krilo. Koje dijete je ludo da vas pusti’, pa su se naljutile... Ali Dvorska luda je u pitanju, pa se ne može zamjeriti“, uz smijeh se prisjeća Ilić, koji ističe da je „Ljepotica i zvijer“ upravo zasnovana na interakciji sa publikom.

„Mislim da je zato djeca i vole, jer kada samo gledaju i ne dozvoljavate im da učestvuju osjećaju se ograničeno. Oni žele da uče i učestvuju, a kada ih još animirate i podstaknete onda dobiju osjećaj da su još jedan lik u predstavi i taj segment najviše i vole u ‘Ljepotica i zvijer’“, tvrdi on.

Iako je univerzalna poruka ove predstave da je bitna unutrašnja ljepota, Ilić kaže da ideja i pouka u jednom komadu može biti puno.

„Kako sam dobio svoju djecu shvatio sam da postoji 101 poruka, naročito za dječju glavu. Djeca gledaju detalje i oni često ostave veći utisak nego cijela predstava. Oni nekad iz jednog cvijeta, sjenke, segmenta, izvuku veću impresiju“, odgovara glumac.

A o porukama „Ljepotice i zvjeri“ polemisalo se tokom protekle godine širom svijeta, s obzirom na to da je holivudska igrana adaptacija bila jedan od najgledanijih filmova u bioskopima.

„U pitanju je klasik, jer priča ‘Ljepotica i zvijer’ postoji mnogo prije nego što je Disney i Holivud odlučio da pravi adaptaciju. Mi se tome nismo nadali, pa ne znam da li je to imalo nekog uticaja - vjerovatno da, jer kada naslov počne da se pominje i vidi se i u medijima onda je gledanija i predstava. Ali mi nismo išli sa tom namjerom, već smo odabrali tekst zato što je odlična adaptacija, šest likova, a igraju tri glumca i Igor Bojović je to sjajno napisao, u stihu, duhovito, besprekorno, zanimljivo za igru, jednostavno za režiranje i upravo zbog toga smo se odlučili, jer je savršen dramski tekst“, smatra on.

Glumac otkriva i po čemu se predstava razlikuje od filma, ali i animirane priče iz 1991. godine koja je i danas veoma popularna.

„Predstava je u svakom slučaju zanimljivija, jer su tu živi ljudi i zato što tu nema te iluzije da vi gledate film. On je opet spektakularniji i ima druge stvari koje nosi taj medij u odnosu na pozorište, ali mislim da djeca jednako vole i ne prave razliku“, zaključuje on.

„I svoju djecu kada pitam oni vole da odu i u bioskop, ali vole i pozorište koje ima posebnu čar kada je pred vama živ čovjek, koji je u tom momentu u stanju da pred vašim očima uradi nešto što je naizgled jednostavno, a tako kompleksno, teško i umjetnički zavidno, nastavlja Ilić, koji u Gradskom pozorištu igra u predstavama za sve uzraste od najmlađih, preko tinejdžera do odraslih, ali kaže da je isti užitak koliko god da je stara publika.

„Ako se čovjek posveti i jednako pristupi svemu onda je u pitanju samo različiti žanr, tako da je potpuno svejedno. Djeca jesu nekad neobuzdanija, nemirnija, ali kada je dobra priča i predstava, i dešavanja na sceni ih obuzmu, ona se smire. Volim jednako da igram i za djecu i za odrasle“, poručuje on i priznaje da se nešto manje ipak pronalazi u lutkarskim predstavama.

"Zato što nemam puno iskustva i ne umijem, uglavnom su sve moje uloge u takvim predstavama, a dvije sam do sada radio, dramske. Tako u jednoj imam lutku, u drugoj uopšte ne. Nisam imao lutkarstvo ni kao predmet, pa se nisam puno susretao, ali one su poseban vid pozorišta, čak ne ni žanr, već pravac koji sa sobom nosi nešto zbilja drugačije u odnosu na živog čovjeka“, priča Ilić.

„Lutka može mnogo toga što glumac ne može i kažu da je jedan od ideala glume da glumac bude nad marionetom. Dakle kao marioneta, ali ako je moguće da tome da neki poseban smisao i segment svog uma“, dodaje on, a potom izdvaja i najdražu predstavu u kojoj igra.

„Najdraža mi je ‘Lažljivci’ koja takođe slavi svoju desetogodišnjicu, ali ona će biti u maju, jer je tada bila premijera. To je komedija za odrasle, vrlo kompleksna i naporna, ali odlično prolazi kod publike i puno je volim“, otkrio je on.

Često igra i dok su njegova djeca u publici

Branko Ilić, kao otac 13-godišnje Maše i 7-godišnjeg Luke imao je priliku i da igra za svoju djecu, a kaže da njima nije čudno kada vide oca na sceni u raznim ulogama.

„Navikli su. U početku su bili začuđeni, otkud tata tamo, a onda shvate da je to tako i gledaju kao i svaka druga publika. Vrlo su kritični, vole da idu u pozorište i dobro zapažaju stvari, onako, čista srca su, pa kažu kad nešto ne valja, ne valja, pomirite se sa tim“, uz osmijeh otkriva glumac.

U dječjim predstavama se dešava prava magija

Marija Labudović nedavno je zamijenila Kristinu Stevović u ulozi Ljepotice, a upravo ta uloga bila joj je prva nakon završenog fakulteta.

„Oni će 20. obilježiti deset godina, a ja deseto igranje“, u šali kaže Labudović, koja se postavi priključila u septembru prošle godine.

„Bilo je stresno. To mi je prvo uskakanje i negdje prva uloga po završetku Akademije. Prije svega igram sa profesorom, Branko mi je četiri godine predavao glumu, pa mi je na prvom mjestu bilo bitno da on bude zadovoljan, a ne ja, što je vjerovatno greška. Tek nedavno sam počela da zaista uživam u predstavi“, priznaje ona i dodaje da je težak zadatak zamijeniti Stevović.

„Ona je, po meni, jedna od naših najboljih mladih glumica i ovim putem se zahvaljujem i njoj, ali i Branku i Pavlu na ukazanom povjerenju“, ističe ona i dodaje da je rad starije koleginice imao dosta uticaja na nju.

„Uglavnom sam se u početku bazirala na njenom igranju, ali sam vremenom počela da se oslobađam i da ubacujem neke svoje stvari, a da to naravno ne remeti igranje“, priča mlada glumica, koja otkriva i neobično koincidenciju pri dobijanju uloge Ljepotice.

„Ljetos kada me je profesor Branko nazvao da mi saopšti da ću igrati Ljepoticu, noć prije toga sam u bioskopu gledala istoimeni film“, prisjetila se Labudović, koja je u međuvremenu u Kraljevskom pozorištu Zetski dom igrala predstavu „Bog masakra“ u režiji Siniše Evtimova, ali i „Tre sorele“ Centra za kulturu Tivat i Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, te „Gorsku dramu“ u režiji Obrada Nenezića, a imala je i filmski debi u „Biseru Bojane“.

Ona je iskoristila priliku i da poruči roditeljima zašto je bitno da djeca gledaju predstave u pozorištu.

„Najviše volim dječje predstave, jer se u njima dešava magija u pravom smislu te riječi“, njena je poruka.

Galerija

( Mirela Zogović )